TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 22.8.2026.
Prvu festivalsku večer proveli smo pitajući goste šta za njih znači Sarajevo Film Festival. Posljednju smo dočekali na istom mjestu, ali ovog puta razgovarajući o onome što ostaje nakon filma, nagrade i svih večeri između.
Ako ste nas pratili od prve večeri 32. Sarajevo Film Festivala, već znate gdje smo se mogli pronaći neposredno prije početka projekcija: tik uz crveni tepih, s mikrofonom spremnim za ono jedno pitanje koje se može postaviti prije nego što nekoga ponovo povuku fotografi, kolege ili festivalski raspored. Festival smo tako otvorili razgovorima o Sarajevu, filmovima i idealnim festivalskim noćima, pa nam se činilo sasvim logično da ga na isti način i zatvorimo.
Samo što su pitanja posljednje večeri bila malo drugačija. Sa Danisom Tanovićem i Brankom Đurićem Đurom vratili smo se 25 godina unazad, Emir Hadžihafizbegović nam je otkrio šta dolazi nakon počasnog Srca Sarajeva, dok smo s Marijanom Janković i Dubravkom Drakić razgovarali o filmu koji je na crveni tepih donio jednu vrlo ličnu priču.
Nemoguće je ove godine razgovarati s Danisom Tanovićem i Brankom Đurićem Đurom, a ne vratiti se barem nakratko filmu Ničija zemlja i večeri koja je uslijedila nakon njega. Kada smo Danisa pitali šta mu se danas prvo vrati u sjećanje na Oscara, odgovor nije bio Hollywood, ceremonija ni pozornica.
„Da sam htio da budem u Sarajevu.“
Ispričao nam je i razgovor koji je nekoliko večeri ranije vodio s Asgharom Farhadijem, koji je svoju drugu oskarovsku pobjedu pratio kod kuće, s prijateljima i malog laptopa. Danisu se, čini se, upravo ta slika dopala: dobiti Oscara, ali ga dočekati „s rajom“.
Đuro se istog perioda sjeća iz potpuno drugačije perspektive. Kao mlad glumac bio je fasciniran Hollywoodom i osjećajem da je dotaknuo nešto što je kao student glume mogao samo zamišljati. „Bilo je fenomenalno. Danas gledam drugim očima na Hollywood i na sve to, tako da mi je malo smiješno kakav sam bio tada.“
A kada smo razgovor vratili samom filmu i pitali koji bi kadar voljeli da publika pamti i narednih 25 godina, vratili smo se njegovom samom kraju, trenutku kada kamera odlazi, a jedan lik ostaje dok se svi ostali ponašaju kao da je sve u redu. Četvrt stoljeća kasnije, taj kadar očito nije izgubio mnogo od svog značenja.
Emir Hadžihafizbegović posljednju festivalsku večer dočekao je s počasnim Srcem Sarajeva, pa nas je zanimalo šta dolazi nakon nagrade koja bi vrlo lako mogla izgledati kao zaokruživanje jednog velikog profesionalnog poglavlja.
Kod njega, ipak, nema mnogo prostora za zatvaranje krugova.
Već zna šta je sljedeće: u Kamernom teatru radi Smrt trgovačkog putnika , čeka ga film Posljednja grupa u Hrvatskoj, zatim projekt s Aleksom Balaševićem i film Selma Rešada Kulenovića. „Posla imam više što sam stariji“, rekao nam je kroz smijeh, prije nego što je razgovor prebacio na generacije koje tek dolaze.
Njima bi, kaže, poručio da budu odgovorni, disciplinirani, da vjeruju u sebe i da ne čekaju da im neko jednostavno otvori vrata teatra. Da stvaraju svoje predstave, nameću se radom i vole posao koji su izabrali. A nagradu koju je te večeri primio ne vidi samo kao svoju: „Ja ovu nagradu dijelim sa svima koji su bili blizu mene dok je kamera radila.“
Za Marijanu Janković posljednja večer Sarajevo Film Festivala imala je dodatnu emotivnu težinu. Hjem je pred balkanskom publikom prikazan prvi put, a riječ je o filmu čija se priča veoma direktno dodiruje s njenom vlastitom.
Kao dijete je napustila Balkan, a sada se na njega vratila upravo filmom koji se bavi tim iskustvom. „Mnogo mi je emotivno“, rekla nam je, uz priznanje da ju je uzbuđenje u jednom trenutku natjeralo da zaboravi drugi dio našeg pitanja.
Pitali smo je i koliko je teško pred publiku pustiti nešto što je toliko lično. U filmu, naravno, ima i fikcije, ali Marijana kaže da je tokom procesa imala osjećaj kao da se potpuno otvorila. I upravo u tome vidi njegovu vrijednost: „Za takvu priču moraš da otvoriš dušu, inače je publika neće prepoznati.“
Kada neko pred kameru donese priču koja mu je toliko lična, povjerenje glumaca koji je preuzimaju dobija sasvim drugo značenje. Upravo je od toga krenula Dubravka Drakić kada smo je pitali kako je bilo ući u svijet filma Hjem .
Marijana joj je povjerila ulogu svoje bliske rođake, tetke koja godinama živi i radi u Danskoj i pokušava pomoći ostatku porodice da pronađe svoj put. Dubravka nam je rekla da je proces zbog toga bio izrazito emotivan, ali i da je cijela glumačka i producentska ekipa imala veliko povjerenje u Marijanu i priču koju je željela ispričati.
Ono što su, prema njenim riječima, zajedno napravili jeste „divan, emotivan, topao film“ o porodici i pokušaju da ljudi ostanu povezani bez obzira na okolnosti koje ih razdvajaju. Možda baš zato ovaj razgovor nije zvučao kao klasično predstavljanje nove uloge, nego kao priča o odgovornosti koju glumac preuzme kada mu neko povjeri dio vlastitog života.
Prvu večer pitali smo goste po čemu znaju da je Sarajevo Film Festival počeo. Odgovori su bili telefoni koji ne prestaju zvoniti, grad koji dobije novu boju, filmovi pod zvijezdama i večeri koje završe mnogo kasnije nego što je iko planirao.
Osam dana poslije, na istom crvenom tepihu, razgovori su već bili okrenuti unazad i unaprijed istovremeno: prema filmu koji traje 25 godina, nagradi iza koje odmah dolaze četiri nova projekta i pričama koje tek prvi put izlaze pred publiku.
Možda je to i najbolji način da zatvorimo naš ovogodišnji Red carpet talk. Ne velikim festivalskim rezimeom, nego još jednim kratkim razgovorom prije nego što se ugase svjetla crvenog tepiha, barem do sljedećeg augusta.
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Prije nego što smo uopće uključili mikrofon, s Iris Lebedevom smo već nekoliko minuta pričali kao da je intervju odavno počeo.
Bijeli salon Narodnog pozorišta tih festivalskih dana ima svoj poseban ritam. Izvana se smjenjuju press termini, projekcije i ljudi koji negdje žure, a unutra ostaju tišina, drvo i nekoliko minuta u kojima sve odjednom djeluje mnogo sporije. Za stolom i stolicama domaćeg brenda Zanat, čiji ručno obrađeni detalji ovom prostoru daju gotovo scenografsku toplinu, čekali smo naš sljedeći razgovor.
A onda je ušla Iris Lebedeva.
Neke susrete zapravo osjetite prije nego što stignete postaviti prvo pitanje. Iris je u prostoriju ušla nasmijana, otvorena i toliko vedra da je razgovor počeo gotovo spontano, nekoliko minuta prije nego što smo uopće uključili mikrofon. Pitala je, pričala, reagovala na ono što joj govorimo i vrlo brzo izbrisala onu malu formalnu distancu koja obično postoji između novinara i osobe koju prvi put upoznajete. Nakon cijelog dana pressa, takvi susreti ostanu posebno dragi.
U Sarajevo je stigla s filmom Minotaur Andreya Zvyagintseva, u kojem igra Galinu. Film je svjetsku premijeru imao u glavnoj konkurenciji ovogodišnjeg Filmskog festivala u Cannesu, odakle je otišao s Grand Prixom, a festivalski put doveo ga je i pred publiku 32. Sarajevo Film Festivala u okviru Open Air programa.
Za Iris je Sarajevo tako stiglo nakon jednog od najvećih filmskih događaja godine, ali naš razgovor nije dugo ostao na crvenim tepisima i festivalskim naslovima. Više nas je zanimalo šta se događa mnogo bliže kameri: kako gradi lik poput Galine, koliko glumac igra ono što scenarij nikada ne izgovori i u kojem trenutku film prestaje pripadati ljudima koji su ga stvarali, a počinje pripadati publici.
Tako je nekoliko minuta prije sljedeće festivalske obaveze postalo naš novi Close up sa…
Nakon Cannesa, gdje je Minotaur već imao svoj veliki festivalski trenutak, Sarajevo je za Iris značilo novi grad, novu zemlju i potpuno drugačiji susret s publikom. Pitali smo je kako doživljava dolazak filma pred sarajevsku publiku i šta joj je ovaj festivalski trenutak donio prvi put.
„Sada, ovdje u Sarajevu, ovo je moj drugi festival s Minotaurom i osjećam kao da predstavljam film i da to moram uraditi najbolje što mogu. Ponosna sam što sam ovdje. Za mene je ovo nova zemlja, novi grad, a ljudi su ovdje veoma topli.
Jučer sam prvi put stajala pred publikom od 3.000 ljudi. Mislila sam da ću se osjećati kao rock zvijezda i nekako sam to očekivala, ali bila sam zabrinuta. Bila sam malo pod stresom.“
Na setu Minotaura navikla se na proces u kojem se scena gradi kroz mnogo ponavljanja. Kada se planirao dan snimanja, kaže da su često računali na deset ili dvadeset pokušaja. Zato nas je zanimalo postoji li trenutak sa seta koji joj je ostao posebno u sjećanju, a njen odgovor nas je odveo upravo do scene od koje je najviše strahovala.
„Andrey obično snima mnogo pokušaja. Kada planiramo naš dan, očekujemo da će ih biti deset, dvadeset.
Postojala je jedna scena koju sam trebala uraditi i koje sam se plašila tokom cijelog perioda snimanja. A snimili smo je iz prvog pokušaja.
Dima je već bio otišao s lokacije i odmarao je u baru, pio svoje pivo. Onda ga je naš drugi reditelj, koji sve organizuje, zajedno s producentom, nazvao i rekao: ‘Molim te, Dima, vrati se jer moramo nastaviti. Možda ćemo snimiti neke druge scene s tobom jer danas moramo još nešto uraditi.’
Nije baš bio sretan zbog toga.“
Iris nam je prije razgovora već djelovala kao neko ko novi grad želi zaista osjetiti, a ne samo proći kroz festivalski raspored. Kada smo razgovor odveli malo dalje od filma, otkrila nam je i svoj način upoznavanja mjesta u kojima se prvi put nađe. Sarajevo će, čini se, zapamtiti i kroz jednu sasvim ličnu mapu.
„Obožavam trčati. Sutra ću to uraditi jer je za mene to prilika da osjetim grad.
Grad pamtim u svojoj glavi kroz svoja trčanja.“
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
