Jeste li se ikada zapitali šta bi mačak mogao naučiti o svijetu oko sebe? Šta ako vam kažemo da jedan takav mačak, izvanredno hrabar i znatiželjan, poziva vas da uronite u svijet zbirki jednog od najvažnijih muzeja u Bosni i Hercegovini?

Da, upravo to radi Pavo, vanzemaljski mačak, zvijezda slikovnice koja je u izdanju Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine postala pravi hit. Šta sve stoji iza ove priče? Razgovarali smo s autoricom Aleksandrom Bunčić, koja nam je otkrila sve zanimljivosti o nastanku slikovnice, inspiraciji i posebnoj misiji ovog neobičnog mačka.

 

Ova slatka, pomalo neobična slikovnica nije samo za ljubitelje životinja i djece koja će voljeti Pavove avanture. Ona također izražava ljubav prema historiji, kulturi i prijateljstvu koje povezuje ljude i mačke. Svaka stranica ove slikovnice oslikava nevjerovatnu maštovitost, otvarajući vrata muzeja na način koji nikad niste vidjeli kroz oči jednog znatiželjnog maca. Pavo vas vodi kroz zbirke Zemaljskog muzeja, pokazuje vam tajne prošlosti i potiče da postanete mali istraživači.

Da cijela stvar bude još šarmantnija, priča o Pavovoj misiji nije samo edukativna, već i zabavna jer ko ne voli dozu mačije maštovitosti? 


Aleksandra, ko je Pavo? Kako biste opisali ovog posebnog mačka koji poziva djecu da istraže Zemaljski muzej? Šta ga čini toliko posebnim i "vanzemaljskim" u vašim očima? 

Pavo je mačak sa karakterom. Stvarni mačak Pavo, koji je bio inspiracija za ovu slikovnicu, znatiželjan je, pomalo ozbiljan i zaigran. Vanzemaljski je interna kovanica u muzeju, i odlično je poslužila i u ovom kontekstu. Odnosi se na nešto posebno i drugačije. Mačke, koliko god smo naučili o njima u ovih nekoliko hiljada godina koliko su sa nama, pripitomljene, imaju onaj nedokučivi dio koji nas intrigira, fascinira, a katkad i frustrira. Pavo, kao i rijetke mačke u Britanskom ili Ermitraž muzeju, dobio je priliku biti u službi institucije. Znate već, puna plata, plaćeni odmor i naravno regres (smijeh).

 

Koji je bio najzabavniji trenutak u stvaranju ove slikovnice? 

Stvaranje slikovnice odvijalo se u nekoliko faza, od inicijalne ideje i planiranja, izrade prvih skica i storyboard-  a, do finalnog rješenja. Maja Biondić, ilustratorica, ima psa, pa smo se neprestano šalile da je u sukobu interesa. Svaka od ovih faza imala je neki poseban, zanimljiv ili zabavan trenutak, ali bih svakako izdvojila posjetu muzeju i Pavi. Bilo je interesantno promatrati ga u muzejskom okruženju, kako njuška biljke u Botaničkom vrtu, odmjerava druge preparirane divlje mačke u prirodnjačkom odjeljenju, ili ugodno ljenčari na omiljenom mjestu. Zahvaljujem Pavinoj vlasnici koja ga je posebno uredila za našu posjetu i kupila mu specijalnu leptir mašnu - ogrlicu.

 

Drugi trenutak bio je kada su dva osmogodišnjaka dala kritički osvrt na prve skice. Bilo mi je važno vidjeti kako djeca reagiraju na priču i ilustracije. Naslućujete da je ovaj ozbiljni podhvat završio u višesatnoj diskusiji sa puno smijeha i nekim odličnim prijedlozima koje smo usvojili u finalnoj verziji slikovnice. Kada sam tu djecu nakon nekoliko mjeseci ponovno srela, odmah su me pitali kako je Pavo i šta radi.


Možete li nam reći više o vašoj saradnji s Zemaljskim muzejom u ovom projektu? Kako je ta priča oblikovala sam sadržaj slikovnice? 

U Zemaljski muzej dolazim iz posve drugih razloga. Kao istraživačica i znanstvenica koja se bavi Sarajevskom Hagadom, dosta vremena provodim u biblioteci ili sobi gdje se hagada čuva. Tokom jednog sastanka, Pavo je samouvjereno ušao u prostoriju, skočio u moje krilo i kreirao našu posebnu konekciju i ovu priču. Pavo nije mačak koji se svakome umiljava, i čini mi se da me je odabrao, na osnovu stručnih kvalifikacija i iskustva (smijeh), da zajedno doprinesemo segmentu koji je muzeju nedostajao, a tiče se onih najmlađih. Šalu na stranu, muzej je prepoznao važnost inicijative i data mi je prilika da kroz projekat utkam i svoja pedagoška znanja. Slikovnica reflektira moju ljubav prema muzeju, umjetnosti, istraživanju, djeci i životinjama. I još nekim skrivenim stvarima koje su, kako to obično biva, zabilježene između redova.


Pavo poziva djecu da uče i istražuju, ali i da se povežu s mačkama i njihovom neovisnošću. Koja je uloga tih "mačijih" kvaliteta u priči i kako se one reflektiraju na način na koji djeca doživljavaju vlastitu istraživačku prirodu? 

Iako ne svijetle u mraku, mačke sve jasno vide. Jednako tako, i djeca stvari vide onakvima kakve one jesu, bez filtera, nametnutih normi ili bespotrebnih komplikacija. Djeca imaju tu jedinstvenu sposobnost, da stvari svedu na njihovu suštinu. Imaju nesalomljivi fokus i beskompromisnu neovisnost koja se nekad doživljava kao tvrdoglavost. Te tri osobine srž su svakog uspješnog istraživača. Slikovnica suptilno nameće te "mačje" kvalitete, da se dodatno izbruse i izoštre

 

Kako zamišljate da djeca reaguju na Pavine avanture? Koje ključne vrijednosti želite prenijeti kroz priču? 

Prve reakcije na slikovnicu su izvrsne. Iako je namijenjena djeci predškolskog uzrasta, pouzdano znam (smijeh), da i druge generacije uživaju u priči, ilustracijama i nekim univerzalnim pitanjima koja se provlače. Na primjer, kako reagirati kada pogriješimo? Naša djeca su pod konstantnim stresom zbog očekivanja da moraju biti savršena i najbolja, ali Pavo ih uči vlastitim primjerom da je u redu ponekad pogriješiti sve dok pokušavate ponovno. 

Djeci se posebno sviđa interaktivni dio priče, kada sa Pavom skaču ili detektivski osmatraju prostor oko sebe. U slikovnici nije sve rečeno i otkriveno, i na kraju postoji zadatak koji, mali čitaoci, oslanjajući se na vlastite istraživačke vještine i instinkt, trebaju otkriti sami.

Slikovnicom sam također željela potaknuti čitalačke navike djece i inspirirati stvaranje nove generacije posjetitelja, onih kojima je prirodno dolaziti u muzej, promatrati, propitivati i osluškivati. Ako dobro uradimo svoj posao, to je generacija kojoj nećemo morati objašnjavati zašto je kultura važna. 

 

Autorica Aleksandra Bunčić i ilustratorica Maja Biondić stvorile su svijet u kojem i najmanji čitatelji (3 - 6 godina) mogu uživati, ali činjenica je da Pavo ne bira godine, već ljubitelje dobrih priča.

Ako želite da ovaj šarmantni vodič kroz muzejsku magiju prede i na vašim policama, potražite ga u suvenirnici Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine ili kliknite na webshop. Pavo vas čeka... znatiželjan kao i uvijek!

* * *
Foto: Privatna arhiva

Ako ste ove zime poželjeli kulturni događaj koji vas zaista umiri, podsjeti na prioritete i vrati u fokus ono bitno onda je ovo veče koje ne želite propustiti.

Kroz našu rubriku Kultura volimo uvijek dati mjesto autorima koji pišu o svakodnevnim trenucima, a zapravo govore o životu u cjelini. 

Sarajevo će ugostiti Brankicu Damjanović, spisateljicu čije knjige čitatelji pronalaze u trenucima kada im treba toplina, jasnoća i onaj kratki predah od buke svakodnevice. Književno veče održava se 17. decembra u Kamernom teatru 55 u Sarajevu.




Nakon duže pauze, u Sarajevo ponovo dolazi poznata spisateljica Brankica Damjanović, koja je više od dvije decenije radila kao televizijska novinarka i urednica u Srbiji. Njen životni put vodio ju je od rodne Prištine, preko Pirota gdje je 2005. godine dobila Nagradu grada za doprinos informisanju, do Beograda, u kojem danas živi i stvara.

Autorica je deset knjiga, među kojima je šest zbirki kratkih priča: ‘’Dobro je'', ‘’Ne bih ovo mogla bez tebe'', ‘’Rukopis moga brata'', ‘’Rekla mi je volim te'', ‘’Setilo se majke'' i ‘’Leksikon uvida''.

Knjiga ‘’Dobro je'' doživjela je 25 izdanja, isto koliko i zbirka ‘’Ne bih ovo mogla bez tebe'', koja je 2015. godine proglašena najboljim proznim djelom prema izboru Novosadskog književnog kluba. Njene knjige često se čitaju u dahu: kratke forme, mekane misli, rečenice koje djeluju jednostavno, a zapravo nose mnogo više od trenutnog utiska.




Brankica Damjanović rado je viđena gošća širom regiona, gdje je tokom proteklih godina održala više od dvjesto književnih večeri. 

Ono što je posebno za njene knjige jeste način na koji povezuje svakodnevna iskustva s emocionalnim uvidima. ‘’Leksikon uvida'' nastao je kao niz malih, intimnih bilješki o životu koji prolazi prebrzo, ‘’Rukopis moga brata'' istražuje porodične veze i tišinu između rečenica, ‘’Rekla mi je volim te'' otvara prostor za nježnost u vremenu u kojem se često žurimo. 




Sve te teme Brankica ne predstavlja kao gotove odgovore, već kao pozive čitaocu da i sam zastane, promijeni fokus i čuje sebe. 

Zato i vjerujemo da će njena književna večer u Sarajevu postati mali zajednički predah koji unosi toplinu u decembar.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: PR