Nezavisna, višejezična, nepredvidiva. Macha Ravel ponovo mijenja pravila dok uvodi vlastiti alt-pop u novu dimenziju.

Nakon zapaženog singla “Ako smo isti”, kojim je početkom godine zacrtala svoj povratak na scenu, Macha Ravel nastavlja istraživati granice osobnog i žanrovskog izraza. 

Novi singl “Lutkica”, otpjevan na francuskom i hrvatskom jeziku, donosi elektro-pop ekspresiju isprepletenu s hipnotičkim ritmom. Kinematografski spot koji prati pjesmu zamišljen je kao simboličko oslobađanje, koreografiran kao pokret iznutra, a isproduciran uz njen kreativni tim.





Prvi put, Macha ne stoji samo iza riječi i melodije već i produkcije, ideje, slike. Sve je pod njenom rukom. Razgovarali smo s Machom o novom singlu, njenom kreativnom putu i zvuku. Zaronimo u detalje koji stoje iza njene najosobnije faze do sada.

"Lutkica" je pjesma koju opisuješ kao svoj najoslobađajući projekt do sada. Šta ti je bilo najizazovnije u tom prelasku iz kompozitorice i tekstopisca u ulogu producentice?

Desilo se prirodno zapravo, godinama već želim da se bacim u produkciju, ali kao mnogi nisam znala odakle da krenem. Kako sam upoznala producenticu Endži Dolores, tako sam počela producirati, jer sam gledala kako je ona radila te me je bodrila da sjednem ja za programom i radim. 

Tako malo po malo dok se nije desila Lutkica – koju sam ja započela te smo je Endži i ja završile uz beogradskog producenta A.N.D.R. 







U spotu vidimo kako se ‘’lutkica'' oslobađa i stvara novi svijet po vlastitim pravilima. Šta je bio ključni simbol ili osjećaj koji si željela prenijeti kroz taj vizualni narativ?

Od početka sam znala da u spotu želim periku — električno plavi paž. Paž je bio moj potpis kao Muha, a spot prikazuje kao što ste rekli “oslobađanje i stvaranje svijeta po vlastitim pravilima”. Od momenata kada u spotu više nisam na tavanu, perika nestaje. 

Htjela sam da se razumije da je meni moja umjetnička i kreativna sloboda jedina suština bavljenja ovim poslom, i da mi je moja muzička transformacija iz repa u pop, iz Muhe u Machu Ravel, bila izuzetno bitna i prirodna. 







Oslobodila me. Kroz Muhu sam samo počela da se upoznajem sa samom sobom, a danas sve više i više znam ko sam. U svojoj karijeri trenutnoj, iako sam jako usamljena i neshvaćena zasad, izuzetno sam slobodna. 

Moja nova publika slavi sa mnom moj razvoj, ne stavlja me u kutiju, ne osuđuje me, ne govori mi da “dobro repam/pjevam za žensko”. 





Nisam rođena da budem reperica na Balkanu, rođena sam da budem pop lice na internacionalnom tržištu i ja to znam od kako sam dijete i radit ću na tome dok sam živa. 

Nije mi nikada bilo u planu da se zaključam i smanjujem u svom stvaralaštvu i identitetu da bi se svidjela nekoliko ljudi kada znam da imam potencijal i snagu da postanem ono što želim. 





Tvoje pjesme sve češće uključuju i francuski jezik, koliko ti je važno da kroz muziku očuvaš tu dvojezičnost i kako publika reagira na to?

Publiku svoju, koju god, sam već od svojeg samog početaka navikla na višejezičnost. Moja sadašnja publika me već neko vrijeme tražila da napravim opet nešto na francuskom te sam to i uradila za Lutkicu. 





Mislim da je višejezičnost kod mene adut koji nisam dosada koristila dovoljno, ali je to sada itekako u planu. Moj sljedeći album će imati pjesme na hrvatskom/bosanskom, francuskom, engleskom i španjolskom jeziku, kao moj prvi EP Identitet. 



 

Kako izgleda tvoje idealno jutro kada ne radiš na muzici? Imamo osjećaj da tvoj dan počinje uz dobru kafu, knjigu ili možda šetnju gradom?

Tako i počinje definitivno najčešće. Ustanem, popijem zeleni čaj, te pišem u dnevniku kada imam disciplinu za to, volim sada kako je ljeto izaći odmah u šetnju na tašte, sa knjigom u ruci ili crnom kavom.

Hodam i pijem kavu/čitam kroz park ili, kada sam u Sarajevu, Aleju Ambasadora.





Macha Ravel gradi svijet u kojem ima prostora za sve verzije sebe, a “Lutkica” nosi tu intimnu arhitekturu. Njen glas dolazi iz mjesta gdje su sumnje pretvorene u odluke, a estetika u jasan stav. 

Svaka nova pjesma djeluje kao dokument jedne verzije nje same, a prostora, čini se, ima još mnogo.

 

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba     
Foto: Alexander Baptiste Keiser i Mara Prpić

Ova zbirka, protkana ironičnim humorom, svakodnevnim zapažanjima i slojevitim društvenim temama, u međuvremenu je osvojila čitatelje.

Nakon što smo nedavno pisali o knjizi Varijacije uobičajenih zabluda i predložili je kao savršeno štivo za plažu, vrijeme je da se upoznamo i s čovjekom koji ju je napisao - Milenkom Margetom.

U ovom razgovoru, Margeta nas pušta iza kulisa svog procesa pisanja, otkriva neobičnu inspiraciju koja dolazi iz muzike i zamišlja razgovor s likom iz zbirke koji nikada nije imao priliku voditi.







U zbirci Varijacije uobičajenih zabluda progovarate o složenim društvenim temama, često iz ugla "malog čovjeka". Kako birate perspektivu iz koje pričate priču i koliko vam je važno da ona bude emocionalno iskrena, ali i društveno relevantna?  


Nema ni perspektive niti strane koju zauzimam pri pisanju. Samo prazan papir s temom koja se natenane raspisuje, do onog momenta kad ću sam biti zadovoljan i posljednjom točkom.

Emocionalna iskrenost je uvijek strogo subjektivna kategorija, zato se trudim da pišem na način da čitateljima iskrenost priča bude familijarna. Ne želim da im nakon pročitanog ostane upitnik iznad glave i ono tako užasno (školsko) pitanje: „Što je pisac time htio reći?”




 

U pogovoru se spominje da vaši likovi često nose "zrno autobiografskog". Da li je to nešto što svjesno dozvoljavate ili se dogodi mimo vaše kontrole?

„Zrno autobiografskog” je vjerovatno zgodan način mog urednika da opiše realističnost zbirke. Ne, priče nisu autobiografske, i da, vjerujem da je svaka priča realistična u toj mjeri da bi je čitatelji lako mogli pronaći kao nešto što su i sami doživjeli. Samo u drugoj varijaciji.


Kako provodite vikend kad ne pišete? Ima li nešto što vas resetuje jednako kao pisanje?  


Muzika i koncerti, opsesivno slušanje raznih izvođača i albuma, to su utočišta. Dok sam pisao priče, zamišljao sam i soundtrack za svaku. Tako je neraskidivi dio priče „Cvjetna pregača i kuhinjski nož” Zosterova pjesma „Vrijeme će doći”.



 

Kojem svom liku iz zbirke biste voljeli sjesti nasuprot za stol i postaviti pitanje i koje?  

Čini mi se da bi najsvrsishodnije bilo upitati nešto jedinog stvarnog lika iz zbirke, zar ne? Tako bih volio sjesti nasuprot Josipa Broza i upitati ga jesmo li zaista morali proživjeti one „devedesete” ili smo, uz malo više mudrosti i reformi, ,mogli poći sličnim putem kao npr. Kina, pa da danas ne pričamo o izgubljenim desetljećima nego o zlatnim godinama procvata.



 

 Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba     

Foto: Milenko Margeta