TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 22.9.2025.
U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.
Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.
Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju.
Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink
U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?
Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?
Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?
Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?
Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.
Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?
Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?
Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.
Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?
Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?
Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.
Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?
Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?
Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.
Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.
I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
Foto: PR
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Ako ste se ikada uhvatili kako razmišljate: “Sve sam probala, ali kod mene to ne radi”, ovaj razgovor je za vas.
Jedemo zdravo, pazimo, odričemo se, a tijelo kao da ima svoje planove.
Kilogrami dođu i odu, navike krenu pa stanu, a savjeti sa svih strana samo dodatno zbune.
Zato smo sjeli s Dženitom Mustafić, integrativnom nutricionisticom i osnivačicom ProNutricia centra, da otvoreno pričamo o onome o čemu se rijetko govori: zašto ista pravila ne vrijede za sve, čega se najteže odreći kad mijenjamo navike i kako izgleda mršavljenje koje ne završi jo-jo efektom.
Dženita Mustafić, osnivačica ProNutricia centra i Emina Smaka, glavna urednica Bonjour.ba portala
Bez velikih teorija, ali s iskustvom iz prakse i fokusom na promjene koje stvarno mogu ostati dio svakodnevice.
Šta danas znači “zdrava ishrana”? Postoji li “zdrava dijeta”?
Dženita: "Zdrava ishrana prije svega je ona koja je održiva, ona koja je u balansu s pojedincem.
Znači, mora biti individualna, u skladu sa osobom koja se hrani na neki određeni način.
Zdrava dijeta bi trebala biti isto. Znači nešto što dugoročno primjenjujemo, što je najbolje za naš organizam, za naše hormone.
Nije samo način na koji mi, odnosno što jedemo, nego je bitna i naša okolina, jer sve to utječe na apsorpciju nutrijenata iz hrane koju
mi unosimo."
Kojem trendu u zdravlju mislite da danas žene previše vjeruju, a nema osnove?
Dženita: "Danas postoji mnogo trendova, nažalost, kojima žene počinju i žele da promijene nešto u svom životu, a to su obično raznorazni detoksi, dijete koje su niskokalorične i isključuju jednu paletu namirnica kao što su ugljikohidrati.
Žene treba da biraju neku održivu ishranu koja je balansirana, koja je za njih dobra i koja ne šteti njihovom tijelu. Znači, ne treba da
kažnjavaju svoje tijelo raznoraznim dijetama da bi postigli neki izgled koji se sad zahtijeva... Idealna žena izgleda zdravo."
Jesu li ugljikohidrati stvarno najveći izazov?
Dženita: "Jesu, ukoliko se ne educiramo kako treba.
Dakle, ugljikohidrate mi moramo unositi jer su oni uslov za balansirane hormone, ali je bitno odakle ih unosimo. Izvor ugljikohidrata je jako bitan.
Složeni ugljikohidrati iz mahunarki, dakle iz integralnih žitarica, žitarica koje nisu rafinirane, one doprinose balansu naših hormona i našeg organizma, ali naravno junk food, kako mi volimo nazvati, nosi prefiks negativnog i dugoročno ima negativne posljedice na naš organizam."
Čega se ljudima najteže odreći kad krenu mijenjati navike?
Dženita: "Navika. Najteže je promijeniti obrazac ponašanja, pogotovo ukorijenjeni obrazac ponašanja. Mala navika koja se ponavlja u kontinuitetu stvara velike promjene.
Nekad su one pozitivne, nekad negativne i onda kad mi želimo da te negativne, uslovno rečeno, promijenimo u pozitivne, to je jako teško i zahtijeva vrijeme."
Često čujemo: “Prijateljici je ovaj plan dao rezultate, meni ne.” Zašto ista ishrana ne djeluje isto na sve?
Dženita: "Nije sve za svakoga. Dakle, svi smo različiti, počevši od genetike, podneblja u kojem živimo, načina kako živimo,
našeg organizma… ta ishrana mora biti tako i prilagođena.
Ono što odgovara meni, ne znači da odgovara tebi i naša ishrana, bez obzira da li smo možda istih godina, naša ishrana mora biti
prilagođena isključivo nama."
Šta je ključ da se kilogrami ne vrate?
Dženita: "Ključ je individualan i iz tog razloga smo mi kreirali, rekla bih, fantastičan transformativni program. Pronutricia Signature program 360°.
U tom periodu od osam sedmica cilj je da napravimo barem postupno početak promjena navika koji dovode do transformacije tijela.
Dakle, to je program koji starta sa dijagnostičkim dijelom. Radimo detaljnu analizu sastava tijela i kroz nutricionističke konsultacije pripremamo individualni plan ishrane zajedno sa klijentom. Zašto? Zato što integrativni pristup ishrani zahtijeva pristup i okolišnih utjecaja.
Nije samo hrana, nego i ono kako klijent živi, u kom okruženju živi, koliko spava jer san je jako bitan i na taj način kreiramo navike koje su održive.
Tu zatim pravimo plan potpore organizmu kako bi brže gubio kilograme. Mi smo ponosni vlasnici certificiranih aparata za gubljenje tjelesne masnoće, za održavanje zdravih mišića.
Ubacujemo tu i limfnu drenažu, bio-saunu… Napravili smo jedan 360 ciklus koji može pomoći klijentu da napravi transformaciju i da održivo gubi kilograme."
Šta tijelo teže oprašta: kolač ili hronični stres? Šta tijelo teže oprašta: kasnu večeru ili loš san?
Dženita: "Tijelo brže oprašta kolač. Hronični stres je, sama riječ kaže hroničan i dugoročno ostavlja posljedice na naš organizam.
Loš san, tijelo teže i oprašta i podnosi dugoročno, ali moram reći da i kasna večera nekima predstavlja problem i ugrožava dobar san."
2l vode dnevno: DA ili NE za svakoga?
Dženita: "Hidracija je jako bitna. Dva litra vode je ok, ali nekome treba više, nekome manje. To je individualno.
Neke zahtjevnije fizičke aktivnosti zahtijevaju više tečnosti. Naravno, zavisi koliko kilograma neka osoba ima, u kojem podneblju živi i na koji način živi i kako se hrani. To je zaista jedno individualno pitanje."
Sva ona pitanja o trendovima koji nas zbunjuju, navikama koje se teško mijenjaju, stresu koji nas tiho sabotira ili snu koji često zanemarujemo… sve to nas podsjeća da naše tijelo nije mašina, već dio nas koji zaslužuje razumijevanje i strpljenje.
I da možda već predugo od sebe tražimo da izdrži, umjesto da ga stvarno poslušamo.
Kad se uhvatimo u krugu “zašto kod mene ne radi?”, možda je vrijeme da prestanemo tražiti novu dijetu i počnemo slušati šta nam tijelo govori.
Ako se kilogrami vrate ili plan ne potraje, to nije znak da nismo dovoljno jake, nego da pristup nije bio pravi.
I zato ovdje nema brzih rješenja, strogih pravila ni savjeta koji vrijede za sve.
Umjesto toga, postoji mjesto gdje se prvo gleda šira slika, a tek onda priča o promjenama… ProNutricia.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
