TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 13.1.2026.
Sarajevo je početkom godine dobilo novi teatarski prostor koji ne pokušava imitirati velike scene, već svjesno bira intimnost, bliskost i direktan susret s publikom.
Teatar 071, smješten u stanu u centru grada, nastaje kao nezavisna inicijativa vođena idejom umjetničke slobode i potrebe za otvorenim dijalogom.
Iza projekta stoji glumac i producent Senad Alihodžić, koji u ovom teatru spaja dugogodišnje iskustvo sa željom da se vrati osnovnim vrijednostima teatra: hrabrosti, iskrenosti i odgovornosti prema društvu.
Foto: Velija Hasanbagović
Razgovarali smo s Senadom o motivima za osnivanje Teatra 071, fokusirali smo se na razloge zbog kojih je Teatar 071 nastao upravo sada, zašto je smješten u stanu, kakvu vrstu teatarskih priča želi razvijati te šta publiku očekuje već u narednim mjesecima.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
Teatar 071 dolazi kao odgovor na jednu novu energiju i potrebu za bližim susretom publike i teatra.
Šta je bio onaj lični okidač koji je rekao: „Sada je pravo vrijeme?“
Lični okidač je jednostavno: potreba, ljudska i profesionalna. Želimo gradu podariti jedan novi teatar, jednu novu viziju, lišenu bilo kakvog uticaja sa strane koji njeguje prije svega umjetničku slobodu. Ovaj teatar je pokrenula neprofitna organizacija, dakle Udruženje, prema tome imamo tu slobodu da možemo kreirati prostor i repertoar kako mi smatramo da treba. 
Naziv 071 nije slučajan. To je stari pozivni broj Sarajeva. Mene to vrijeme asocira na neke osnove koje lagano s godinama iščezavaju. Govorim o manirima, bontonu, poštovanju, iskrenom dijalogu, hrabrosti, kritičkom promišljanju, a da ne govorim o riječima poput saosjećanje i empatija.
Nekako mi se čini kao da te riječi u našem rječniku više i ne postoje. Kao da su izbrisane. U društvu generalno vlada lični interes ispred svega ovoga gore što sam nabrojao. Ljudi su prestali biti hrabri i to mi je fascinatno. Danas se bojimo reći svoje mišljenje, dakle strah nas i je i reć' nešto, a kamoli da se borimo za ideale. 
Probat ćemo biti hrabri i to nekako dokazujemo već sa predstavom Snajper, autora Damira Karakaša u režiji Dine Mustafića. Nismo slučajno otvorili teatar sa tematikom kojom se bavi predstava. Ali smo uvijek, kao Udruženje u prošlosti pokušali ukazivati na aktuelna dešavanja.
Pa smo radili ambijentalnu predstavu Tramvaj koja govori o ubistvu u tramvaju. Tako da je Snajper nastavak nečega u šta vjerujemo da ima itekako smisla kroz predstave progovarati. Nastavit ćemo se baviti ključnim i releavntnim temama. 
Ono što mi je divno, jeste da evo u prvoj predstavi dvije glavne uloge igraju dva mlada glumca Anastasija Dunjić i Vedad Čano. Dakle imamo dva mlada glumca, a sa druge strane renomirane autore: Dino Mustafić, Adisa Vatreš Selimović, Adnan Lugonić, Velija Hasanbegović, Almir Kurt. Težit ćemo i u budućnosti ka nekom balansu generacija, mladi i etablirani umjetnici, zatim oni koji nisu toliko poznati široj javnosti sa onima koji su već da kažem i regionalno etablirani umjetnici.
S obzirom da je pozivni broj 071 prepoznatljiv i u regiji sigurno ćemo se okrenuti sa određenim projektima i koprodukcijama iz regije.
Foto: @teatar071
Prostor Teatra 071 nije klasična teatarska sala.
Kako intimnost prostora mijenja odnos između glumca i publike i šta publika ovdje dobija, a što ne može doživjeti u velikim teatrima?
Publika i akteri na sceni su jedno, nema barijera. Oni su i dio predstave, ne samo posmatrači već i sudionici. Na sceni glumci trebaju biti iskreni, ne bi trebalo biti laži. Jer publika baš zato što je blizu, primijeti sve. Govorim sad kao glumac, koji je član ansambla u Kametrnom teatru 55, koji je da kažem „navikao „ na tu blizinu sa publikom. Ali ovo je još intimnije. Izazovno je jako i osnovati ovakav jedan teatar u stanu, a i glumiti u njemu.
Imamo jako puno upita kolega koji žele da rade predstave u ovom prostoru. I ono što mi je lijepo, ali to nam je i bila namjera: da publika ostaje u prostorijama nakon odigrane predstave u jednom opušteno razgovoru sa glumcima. Želimo da budemo dobri domaćini. Jako nam je bitna vidljivost, da publika ima dobar pregled, temperatura prostora, udobnost stolica itd. To je nešto na šta i ja kao gledalac obraćam pažnju.
Jednostavno želimo postići da je dolazak u naš teatar jedan lijep večernji događaj i da je to više od samog gledanja predstave.
Foto: @adisavatres
Koju vrstu teatarskih priča i autorskih glasova želite dugoročno razvijati?
Nisam neko ko preferira jednu vrstu teatra, ili pojedine žanrove filmske ili teatarske. Najviše ovom prostoru, jer je u stanu, pripada realizam, naturalizam. Al nećemo bježati od različitih žanrova, stilova, formi. Predstava Snjaper je drama, politicki triler. Veliki sam ljubitelj komedije , gledaćemo da i to radimo. Ono na šta ćemo insistirati je tema. Eksperimentisati ćemo.
Sloboda umjetnička nam je jako bitna. Želimo da se autori i ostatak ekipe osjećaju lijepo, poštovano, uostalom kao i publika.
Koja je vaša dugoročna vizija ovog prostora i šta nas već od naredne godine očekuje na sceni?
Imamo u planu dvije do četiri premejere. Nešto smo već fiksirali, sa određenim autorima smo u pregovorima, vidjet ćemo, to je proces. Sve zavisi sve od finansija naravno. Teatar je osnovalo Udruženje, i podigli smo ga na noge svojim vlastitim sredstvima, donacijama, te entuzijazmom i predanim radom svih uključenih u proces, ovih zadnjih 6 mjeseci.
Iskreno se nadam da će organi vlasti prepoznati bitnost rađanja jednog novog, alternativnog teatra koji pored etabliranih autora, daje priliku i mladima. Ovo je model koji postoji u svim većim gradovima u svijetu. Prema tome zašto Sarajevo ne bi moglo imati jedan ovakav teatar. 
Foto: Velija Hasanbagović
Meni lično je ovo izazov, ušao sam u neke zrele godine, u kojima želim da nešto dam ovom Gradu, da prenesom svoje iskustvo budućim generacijama, Vidim ovo kao ličnu misiju. Imao sam sreću kao glumac da radim preko 20 godina u najljepšem teatru za mene,a to je Kamerni teatar 55, pa sam sa filmovima išao u Cannes, Berlin, Venezia.. Sad je došao trenutak da se okrenem Sarajevu i pokušam nešto lijepo da uradim ovdje. Tako da taj naziv teatar071 nije slučajan.
Ovo je „teatarska beba“ i želim joj da odrsate u jedno pristojno odgojeno zrelo pozorište
Teatar 071 se već u svojim prvim koracima pozicionira kao prostor koji ne traži distancu, već prisustvo i od publike i od umjetnika. Smješten u stanu, lišen barijera, ovaj teatar svjesno bira bliskost, dijalog i teme koje ne ostavljaju gledaoce ravnodušnima. Snajper, kao njegova prva predstava, jasno postavlja ton: teatar koji ne bježi od društvene odgovornosti, ali ni od lične iskrenosti.
Upravo zato januarska igranja nisu samo reprize, već nastavak razgovora koji je tek započeo. Predstava Snajper, u režiji Dine Mustafića, bit će izvedena 25. i 26. januara u 20:00 sati, u prostoru teatra 071 na adresi Sime Milutinovića Sarajlije 2 na drugom spratu.
Ako je suditi po idejama s kojima je ovaj prostor otvoren, ovo je teatar kojem se ne dolazi slučajno nego s razlogom i s namjerom da se ostane.
TEKST: Ada Ćeremida
Na zatvorenoj probi predstave ZID2026 u SARTR-u, nekoliko dana prije premijere, gledali smo kako tekst Leonida Andrejeva prelazi iz stranice u tijelo, prostor, glas i svjetlo.
Šejla Kamerić međunarodno je priznata savremena umjetnica s bogatom i dugogodišnjom internacionalnom karijerom, čiji rad obuhvata fotografiju, film, instalaciju i druge vizuelne medije.
Kroz svoje projekte istražuje teme identiteta, sjećanja, društvenih normi i položaja žena, često polazeći od ličnih iskustava koja pretvara u univerzalne priče.
Njena djela izlagana su u vodećim svjetskim muzejima, galerijama i na međunarodnim umjetničkim manifestacijama, potvrđujući njen status autorice čiji rad kontinuisano oblikuje savremenu umjetničku scenu.
Kada govorimo o umjetnicama koje su izgradile jezik koji se razumije daleko izvan njenog konteksta, Šejla Kamerić je jedno od imena koje ne treba dugo predstavljati.
Umjetnost koju Šejla Kamerić stvara govori jezikom koji se razumije daleko izvan lokalnog konteksta.
Nakon AWAKE-a, rada koji je pulsirao kao svjetlosni poziv na budnost, u centru MQ u Beču, danas je pratimo u potpuno drugačijem prostoru, ali s istim osjećajem da se pred nama otvara nešto što nas poziva da budemo više od posmatrača.
ZID2026 je njena prva pozorišna režija, iako režija kao promišljanje slike, pokreta, ritma i pogleda nikada nije bila strana njenom radu.
Još 2007. njen prvi kratki film prikazan je na Venecijanskom filmskom festivalu, a dugometražni film ‘’1395 dana bez crvene'', koji tematizira ritam života u opkoljenom Sarajevu, dio je kolekcije muzeja Tate Modern u Londonu i Muzeja savremene umjetnosti u Seulu.
Kod Šejle kontinuitet ne djeluje kao ponavljanje, nego kao rijetka sposobnost da se umjetnost živi dugo, ozbiljno i bez gubljenja nerva.
Zato je ulazak na probu predstave ZID2026 imao osjećaj privilegovanog trenutka: gledali smo umjetnicu prije finalne slike, u procesu u kojem se misao još pregovara sa scenom.
Šejla Kamerić koristi kratku priču ‘’Zid'' Leonida Andrejeva iz 1901. kao polazište i izvedbenu mapu. Riječ je o tekstu koji se često čita kroz teme izolacije, preživljavanja i odnosa čovjeka prema granici koja ga definiše.
Na papiru,‘’Zid'' djeluje hladno i gotovo alegorijski, ali u prostoru probe dobija sasvim drugačiju, tjelesnu dimenziju.
Dramaturgiju za Šejlin ZID2026 potpisuje Emina Omerović, koreografiju Sanja Nešković Peršin, muziku Kiril Džajkovski, scenografiju Numen, a kostim Lejla Hodžić.
U SARTR-u nas je dočekao prostor u nastajanju: crna scena, crvene stolice, kablovi, reflektori, folije koje hvataju svjetlo, glasovi koji se vraćaju iz mraka i tijela koja traže svoju tačnu poziciju.
Sve je izgledalo kao haos, ali onaj tip haosa u koji se uranja i u kojem postoji unutrašnji red.
Osjetili smo kako predstava diše, a mi smo ušli u trenutak između udaha i izgovorene rečenice.
‘’Zid'' se često čita kao priča o izolaciji, ali i o preživljavanju, odgovornosti i odnosu prema svijetu koji nas okružuje.
Koje pitanje iz ‘’Zida'' vam se danas čini najaktuelnijim kada ga postavljate na pozorišnu scenu?
Najaktuelnija su, nažalost, upravo ona pitanja koja se uporno ponavljaju.
Andrejev ih naziva „prokletim pitanjima“.
Kako živjeti u svijetu punom podjela? Kako preživjeti? Kako sačuvati vjeru u bolji svijet?
Ne učimo dovoljno iz prošlosti pa se stari problemi stalno vraćaju. Ponovo živimo u vremenu radikalizma, fašizma i glorifikacije gluposti. Danas svijetom upravljaju milijarderi i diktatori, baš kao što su nekada upravljali carevi i vladari. 
Zato mi se Andrejevljev tekst čini izuzetno savremenim. Ne govori samo o fizičkom zidu, nego o sistemima moći i obrascima ponašanja koje prihvatamo kao prirodne. Tada, baš kao i danas, teško je bilo povjerovati da će doći bolja vremena i da će se ukazati drugačiji svijet. Upravo u toj upornoj sličnosti između prošlosti i sadašnjosti vidim razlog zbog kojeg je važno iznova aktualizirati ovaj tekst.
Zid nije priča o beznađu, nego o upornosti.
Iako ste tokom karijere radili u filmu, videu, fotografiji, instalaciji i performansu, ovo je vaša prva pozorišna režija.
Postoji li nešto u radu na predstavi što vas je iznenadilo ili otvorilo mogućnosti koje ranije niste imali?
Govorimo i bavimo se zidovima, preprekama, pa baš zbog toga mislim da ga je važno rušiti zidove i unutar umjetnosti. Biti slobodna od formata, ne ograničavati se jednim “znanim” medijem.
Uvijek me iznenađuje koliko često ljudi koji rade u kulturi imaju nepovjerenje prema novim pristupima i koliko lako pristaju na vlastite granice. Kako bježe od sebe i svojih granica.
S druge strane, raduje me hrabrost onih koji žele promjenu i koji vjeruju da umjetnost može biti otvoren prostor istraživanja. Zahvalna sam SARTR-u, Realstage produkciji i svim saradnicima koji su prepoznali ovu ideju i omogućili da se razvije.
U galeriji posjetilac određuje koliko će dugo ostati uz rad. U pozorištu vrijeme dijelite s publikom.
Kako vam ta promjena odnosa prema vremenu utiče na način pripovijedanja?
Zid sam prvi put pročitala sa četrnaest godina i od tada želim da ga vidim kao sliku koja se mijenja. Zanimala su me ponavljanja, trajanje i način na koji svako novo čitanje mijenja značenje.
Vremenom sam shvatila da ta priča za mene mora postojati u vremenu koje dijelimo s drugima i kroz različite medije. Zato ovaj projekt postoji kao predstava, ali i kao video i zvučni rad, te kao partitura koja može nastaviti živjeti kroz buduće interpretacije drugih autora.
Tri riječi, bez objašnjenja: koja vam scena iz predstave ostaje najjasnije urezana u sjećanje i danas?
Crno. Nebo. Nada.
''Zid'' sada dobija novi život na sceni.
Postoji li još neko književno djelo koje biste voljeli istražiti kroz pozorište, film ili umjetničku instalaciju?
‘’Umjeće ljubavi'', Erich Fromm.
Ono što je najzanimljivije kod zatvorenih proba jeste činjenica da predstavu vidite prije nego što postane, prije nego što je to predstava za publiku. Nema distance, nema finalnog sjaja, nema sigurnosti premijernog trenutka.
Tu su samo prostor, tekst, tijelo, svjetlo i ljudi koji pokušavaju pronaći tačnu mjeru između kontrole i instinkta.
Sanja Nešković Peršin, koreografkinja
Kiril Džajkovski, kompozitor
Kod predstave ZID2026 taj proces je djelovao gotovo meditativno, čak i onda kada je oko nas bilo mnogo pokreta, tehničkih detalja i ponavljanja. Šejla u tom prostoru ne djeluje kao autorica koja želi zatvoriti značenje, nego kao neko ko sluša gdje se tekst opire, gdje scena traži tišinu i gdje slika treba postati jača od objašnjenja.
To je možda i najtačniji način da se pristupi Zidu: ne kao tekstu koji treba “objasniti”, nego kao prostoru u koji se ulazi s nelagodom.
Zid može biti granica, sistem, strah, trauma, društvo, vlastito tijelo ili ono što odbijamo vidjeti kod drugih. Zbog toga ova predstava ne djeluje kao povratak književnom klasiku iz sigurnosti, nego kao susret s tekstom koji i dalje zna pogoditi savremeni nerv.
U trenutku kada ga Šejla Kamerić prenosi na scenu, zid više nije samo metafora, nego prostor kroz koji se kreću glasovi, tijela i slike koje ne nude brzo olakšanje.
Možda je zato bilo toliko uzbudljivo gledati probu nekoliko dana prije premijere.
Ne zbog toga što smo vidjeli “gotov” rad, nego zato što smo vidjeli proces umjetnice koja i dalje, nakon svih izložbi, instalacija, filmova i međunarodnih prostora, raste kroz svaki novi rad i svaki put nas dočeka iz prostora iz kojeg je ranije nismo gledali.
Emina Topolović
Snežena Bogičević
Amila Terzimehić
Nika Dinarina Mladić
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
