TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 20.12.2025.
Već godinama, kroz našu rubriku Kultura, ulazimo tamo gdje publika rijetko ima priliku biti: iza zavjese, iza reflektora, iza savršenog trenutka na sceni.
Donosimo priče o ljudima, procesima i prostorima koji oblikuju kulturni život naše regije, često u tišini i bez aplauza. Upravo taj naš behind-the-scenes format, ulazak u proces, a ne samo rezultat, ove godine je prepoznat i nagrađen.
Danas vam donosimo još jednu takvu priču. Tamo gdje je najtiše, ali i najuzbudljivije.
Uoči praznične sezone, dok se grad puni svjetlima i Sarajevo poprima onu prepoznatljivu decembarsku toplinu, pažnju privlači i osvijetljena fasada Narodnog pozorišta Sarajevo.
Iza tih vrata, nekoliko sati prije večerašnje prve izvedbe i neposredno pred posljednju generalnu probu otvorenu za publiku, zatekli smo svijet u punom pogonu: svijet baleta Krcko Oraščić.
Ulazak u pozorište u tim satima nosi posebnu tišinu. Hodnici su polumračni, tek povremeno presječeni svjetlom iz garderoba i zvukom koraka po drvenim podovima. Iza zatvorenih vrata scene, balerine već satima rade. Čuju se stopala koja klize po parketu, kratki šapati, šuštanje kostima. Scena je još prazna, ali energiju osjete i zidovi.
Unutra je neobično toplo, gotovo ljetno. Temperatura u cijelom teatru podignuta je s razlogom: tijela moraju ostati zagrijana, mišići spremni, pokret siguran.
Ta toplina, gotovo fizički opipljiva, postaje dio atmosfere. Ona govori o disciplini, ali i o brizi, o ritualu koji se ponavlja iz generacije u generaciju.
Iza zavjese, između kostima koji čekaju svoj red i balerina koje se zagrijavaju, osjeća se koncentracija, ali i uzbuđenje.
Generalna proba nije samo tehnički prolaz nego trenutak kada se sve sastavlja u cjelinu, posljednji put prije nego što bajka večeras prvi put stane pred publiku za generalnu probu.
Tu. Na sceni. Nakon 133 godine u Sarajevu.
Krcko Oraščić je balet koji nadilazi vrijeme. Komponovao ga je Petar Iljič Čajkovski, a prvi put je izveden 19. decembra 1892. godine, u koreografiji Mariusa Petipe.
Tačno 133 godine kasnije, istog datuma, zatekli smo se iza scene Narodnog pozorišta Sarajevo, nekoliko sati prije generalne probe svjesni da prisustvujemo nastavku jedne iste priče koja se, uprkos vremenu, ne prekida.
Posebno je simbolično to što je Krcko Oraščić u Sarajevu svoju pozorišnu tradiciju započeo još sedamdesetih godina i od tada ostao neizostavni dio baletne sezone i kolektivnog pamćenja grada.
Priča o djevojčici Klari, drvenoj krckalici Orašaru i svijetu koji se otvara između sna i stvarnosti, generacijama je prvi susret s baletom. Dok sjedimo iza scene i posmatramo publiku kako polako ulazi u salu, jasno je da se taj krug nastavlja. U prvim redovima su djeca neka još u vrtićkom uzrastu, u tilskim suknjama, s očima punim iščekivanja.
Možda su došla zbog sestre na sceni, možda zbog svog prvog susreta s baletom, ali energija je ista ona koju smo i sami nekada osjećali onaj trenutak kada bajka prvi put postane stvarna.
Na sceni se smjenjuju generacije i iskustva. U ovoj postavci susreću se imena koja već godinama oblikuju baletnu scenu regije, poput Ekaterine Vereshchagine i Albine Huskić, čiji pokret nosi sigurnost i zrelost, ali i nova lica koja donose svježinu i drugačiju energiju. Uloga Drosselmeyera, koju tumači Mihail Mateescu, unosi dodatni sloj narativne napetosti, dok Maša u interpretaciji Tamare Ljubičić nosi emotivnu osu cijele priče.
Iza scene, nema hijerarhije, svi su dio istog ritma. Kostimi se popravljaju u hodu, trake na špicama se ponovo vežu, tijela se zagrijavaju do posljednje minute. Bajka se ne dešava sama od sebe, ona se gradi precizno i strpljivo.
Kako se generalna proba privodi kraju, scena se polako prazni, ali osjećaj da se nalazimo usred nečega važnog ostaje.
Za svega nekoliko sati, publika će po prvi put ove sezone ući u bajku večerašnja izvedba označava početak ovogodišnjeg ciklusa baleta Krcko Oraščić, prvog od tri planirana izvođenja.
Mi smo je, ovaj put, posmatrali iznutra.
Dok se zavjesa spušta, znamo da ovo nije kraj naše priče o Krcku Oraščiću. Generalna proba je završena, ali mi nismo. Već početkom naredne sedmice vraćamo se iza scene, još dublje u proces, prateći one čija se lica ne vide pod reflektorima, ali bez kojih čarolija ne bi postojala.
Do tada, neka bajka počne.
TEKST: Ada Ćeremida
Ušli smo u Pozorište mladih Sarajevo na zatvorenu probu mjuzikla Be More Chill bez velikih očekivanja, a izašli s osjećajem kao da smo upravo gledali pravi mali Broadway trenutak.
Scena je već bila postavljena, ekipa je završavala posljednje tonske provjere, a atmosfera je imala onu posebnu energiju koju prepoznate samo kada se sprema nešto veliko.
Ono što nas je najviše iznenadilo nije bio samo talent ansambla, nego osjećaj radosti koji predstava budi, čak i ako niste tipičan fan mozičkog teatra.
Priča prati tinejdžera koji pokušava pronaći svoje mjesto u svijetu srednjoškolskih pravila, simpatija, rivalstava i želje da bude “cool”. Na papiru to zvuči kao poznata priča odrastanja, ali Be More Chill je pretvara u brzu, duhovitu i vrlo savremenu muzičku avanturu koja se obraća generaciji Z, ali u kojoj će se lako prepoznati i oni koji su srednju školu davno završili.
Prije nego što su se svjetla ugasila, a zavjesa zatvorila, ansambl se okupio u krug oko režisera Sanjina Arnautovića i muzičke redateljice Nikoline Vujić. Bio je to kratak, gotovo intiman trenutak zajedničke koncentracije i podrške, onaj tip pozorišne tišine u kojoj osjetite koliko je ljubavi i rada uloženo u predstavu.
Onda je proba počela. Energija ansambla, humor koji prirodno dolazi iz priče i pop-rock muzika koja nosi čitavu radnju stvaraju osjećaj predstave koja je istovremeno razigrana, emotivna i nevjerovatno zarazna.
Iza ove produkcije stoji veliki interdisciplinarni projekat koji okuplja studente i mlade umjetnike Akademije scenskih umjetnosti, Akademije likovnih umjetnosti i Muzičke akademije u Sarajevu.
Pod vodstvom režisera Sanjina Arnautovića i muzičke direktorice Nikoline Vujić, projekt ima ambiciju razviti dugoročnu platformu za muzički teatar u Bosni i Hercegovini.
Sanjin Arnautović, glumac i režiser sa Nikolinom Vujić, kantautoricom i muzičkom redateljicom
Nikolina, kako je uopće počela ideja da se mjuzikl Be More Chill postavi na scenu u Sarajevu?
Ideja o režiranju mjuzikla i uspostavljanju ovakve produkcije „kuhala“ se već dugo. Sanjin i ja smo razmišljali o mnogim drugim naslovima prije nego što smo donijeli konačnu odluku da to bude upravo Be More Chill.
Shvatili smo da želimo kreirati program koji će spojiti studente i mlade umjetnike triju akademija, Akademije scenskih umjetnosti, Muzičke akademije i Akademije likovnih umjetnosti. Ne samo da ih poveže, nego da im ponudi platformu za usavršavanje vještina, ali i za izgradnju profesionalne mreže.
Pored toga, Be More Chill govori generaciji za koju smatramo da nema dovoljno kulturnih sadržaja namijenjenih upravo njima. Teme mjuzikla su one s kojima se tinejdžeri lako mogu poistovijetiti, ali vjerujem da se u likovima i situacijama iz ove priče može prepoznati svako od nas.
Mjuzikl ima vrlo specifičan pop-rock zvuk. Kako ste pristupili muzičkom identitetu predstave u ovoj lokalnoj produkciji?
Muzički identitet Be More Chill već u originalu nosi snažan spoj pop-rocka, synth zvuka i elemenata punk energije. Taj zvuk nosi određenu vrstu pobune i sirove emocije, što mi je bilo posebno zanimljivo.
Najveći izazov bio je prepjev – kako ga uraditi a da se ne izgubi autentičnost likova, ritmičnost i energija numera, ali ni ono što je u mjuziklu najvažnije: storytelling. U muzičkom teatru pjesma nikada nije samo pjesma – ona je nastavak dramske radnje.
Glumac mora istovremeno voditi misao lika, razmišljati o situaciji, pjevati tehnički zahtjevnu muziku i biti potpuno prisutan u odnosu s partnerima na sceni. Zbog toga mi je bilo važno da tekst u prepjevu ostane prirodan za govor, ali i precizan u ritmu i namjeri.
Jedna od odluka bila je da u pojedinim numerama zadržimo engleske izraze ili čak cijele fraze, jer je to realnost jezika u kojem današnji tinejdžeri, ali i mi odrasli, zapravo komuniciramo.
Kako izgleda rad s mladim izvođačima na ovako zahtjevnom formatu kao što je mjuzikl?
Rad na mjuziklu je uvijek vrlo intenzivan, a za neke od umjetnika ovo je bio i prvi profesionalni projekat. Ono što nam je bilo važno kroz cijeli proces jeste da, uz sav rad i disciplinu, zadržimo entuzijazam i autentičnost izvođača.
Upravo su zaigranost i međusobno razumijevanje bili moje najveće gorivo tokom rada. Imali smo sreću da je čitav tim pristupio procesu otvorenog srca, sa mnogo strpljenja i podrške.
Sanjin i ja smo zajedno s timom ostvarili jedan dugogodišnji san, da imamo svoj prvi company. To je za nas velika stvar, jer smo još kao djeca maštali da jednog dana stvaramo ovakav kolektiv na sceni.
Postoji li neka pjesma iz mjuzikla koju jednostavno ne možete čuti a da je ne zapjevate?
S obzirom na to da sam posljednjih godinu dana najviše slušala Be More Chill, pjesma koja mi trenutno ne izlazi iz glave je “Smartphone Hour”.
Sanjine, ova priča govori o identitetu, pripadanju i pritisku okoline – temama koje su vrlo bliske mlađim generacijama. Kako ste pristupili tim motivima u režiji predstave?
Pričanju ove priče pristupio sam vrlo lično, jer mislim da su teme identiteta, pripadanja i pritiska okoline danas gotovo egzistencijalno pitanje za mlade, ali i za one sa malo više godina.
Nije me zanimalo da ih „ilustrujem“, želio sam da ih proživimo na sceni kroz svaki glumački izbor, kroz situacije, buku i tišinu.
Kada smo tek počinjali zajednički rad, sa ansamblom sam radio na tome da svako pronađe vlastiti odnos prema ovim temama. Tek tada naša priča prestaje biti priča o mladima i postaje priča mladih.
U režiji sam tragao za istinom, ranjivošću i hrabrošću da se pokaže nesigurnost, jer upravo tada dolazi do prepoznavanja i konekcije sa publikom.
Mjuzikl kao forma zahtijeva vrlo preciznu koordinaciju glume, muzike i pokreta. Šta je za vas bio najveći režijski izazov u ovom projektu?
Najveći izazov bio je kako zadržati emociju u formi koja traži tehničku perfekciju. Mjuzikl ne oprašta „otprilike“. Svaki pokret, svaki ton, svaki pogled mora imati razlog.
Moj zadatak bio je da ne izgubimo srce predstave dok gradimo jednu kompleksnu strukturu koja mora funkcionisati besprijekorno.
Tragali smo za organskim spojevima svih elemenata mjuzikla kako bismo postigli da pjesma ne bude prekid radnje nego njen vrhunac, a koreografija produžetak unutrašnjeg života svakog lika.
Koji vam je mjuzikl lično uvijek na vrhu liste favorita, onaj koji biste mogli gledati ili režirati iznova i iznova?
Privlače me naslovi koji spajaju pop-kulturu i emotivne priče: Hadestown, Kosa, Rent, Next to Normal… Lista je zapravo prilično duga, a to je vjerovatno i razlog zašto je mjuzikl moja najdraža teatarska forma.
Kada biste morali opisati energiju ove predstave u tri riječi, koje bi to bile?
Eksplozivna.
Intimna.
Oslobađajuća.
Premijera mjuzikla Be More Chill u Pozorištu mladih Sarajevo zakazana je za 13. mart u 20:00 sati i već je rasprodana, dok su reprize planirane 14. i 15. marta, što ovaj vikend čini savršenim trenutkom za večer u teatru.
Ako je suditi po onome što smo vidjeli na zatvorenoj probi, publiku čeka predstava koja je istovremeno smiješna, emotivna i muzički izuzetno snažna.
Signurni smo da ćete prepoznati isto što smo i mi, to je možda je njen najveći kvalitet, što u vama probudi onu malu iskru radosti zbog koje smo se mnogi i zaljubili u mjuzikle i teatar.
Zato ne čudi što su prve izvedbe već izazvale veliko interesovanje, jer kada se ovakva energija pojavi na sceni, publika to vrlo brzo prepozna.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
