TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 20.12.2025.
Već godinama, kroz našu rubriku Kultura, ulazimo tamo gdje publika rijetko ima priliku biti: iza zavjese, iza reflektora, iza savršenog trenutka na sceni.
Donosimo priče o ljudima, procesima i prostorima koji oblikuju kulturni život naše regije, često u tišini i bez aplauza. Upravo taj naš behind-the-scenes format, ulazak u proces, a ne samo rezultat, ove godine je prepoznat i nagrađen.
Danas vam donosimo još jednu takvu priču. Tamo gdje je najtiše, ali i najuzbudljivije.
Uoči praznične sezone, dok se grad puni svjetlima i Sarajevo poprima onu prepoznatljivu decembarsku toplinu, pažnju privlači i osvijetljena fasada Narodnog pozorišta Sarajevo.
Iza tih vrata, nekoliko sati prije večerašnje prve izvedbe i neposredno pred posljednju generalnu probu otvorenu za publiku, zatekli smo svijet u punom pogonu: svijet baleta Krcko Oraščić.
Ulazak u pozorište u tim satima nosi posebnu tišinu. Hodnici su polumračni, tek povremeno presječeni svjetlom iz garderoba i zvukom koraka po drvenim podovima. Iza zatvorenih vrata scene, balerine već satima rade. Čuju se stopala koja klize po parketu, kratki šapati, šuštanje kostima. Scena je još prazna, ali energiju osjete i zidovi.
Unutra je neobično toplo, gotovo ljetno. Temperatura u cijelom teatru podignuta je s razlogom: tijela moraju ostati zagrijana, mišići spremni, pokret siguran.
Ta toplina, gotovo fizički opipljiva, postaje dio atmosfere. Ona govori o disciplini, ali i o brizi, o ritualu koji se ponavlja iz generacije u generaciju.
Iza zavjese, između kostima koji čekaju svoj red i balerina koje se zagrijavaju, osjeća se koncentracija, ali i uzbuđenje.
Generalna proba nije samo tehnički prolaz nego trenutak kada se sve sastavlja u cjelinu, posljednji put prije nego što bajka večeras prvi put stane pred publiku za generalnu probu.
Tu. Na sceni. Nakon 133 godine u Sarajevu.
Krcko Oraščić je balet koji nadilazi vrijeme. Komponovao ga je Petar Iljič Čajkovski, a prvi put je izveden 19. decembra 1892. godine, u koreografiji Mariusa Petipe.
Tačno 133 godine kasnije, istog datuma, zatekli smo se iza scene Narodnog pozorišta Sarajevo, nekoliko sati prije generalne probe svjesni da prisustvujemo nastavku jedne iste priče koja se, uprkos vremenu, ne prekida.
Posebno je simbolično to što je Krcko Oraščić u Sarajevu svoju pozorišnu tradiciju započeo još sedamdesetih godina i od tada ostao neizostavni dio baletne sezone i kolektivnog pamćenja grada.
Priča o djevojčici Klari, drvenoj krckalici Orašaru i svijetu koji se otvara između sna i stvarnosti, generacijama je prvi susret s baletom. Dok sjedimo iza scene i posmatramo publiku kako polako ulazi u salu, jasno je da se taj krug nastavlja. U prvim redovima su djeca neka još u vrtićkom uzrastu, u tilskim suknjama, s očima punim iščekivanja.
Možda su došla zbog sestre na sceni, možda zbog svog prvog susreta s baletom, ali energija je ista ona koju smo i sami nekada osjećali onaj trenutak kada bajka prvi put postane stvarna.
Na sceni se smjenjuju generacije i iskustva. U ovoj postavci susreću se imena koja već godinama oblikuju baletnu scenu regije, poput Ekaterine Vereshchagine i Albine Huskić, čiji pokret nosi sigurnost i zrelost, ali i nova lica koja donose svježinu i drugačiju energiju. Uloga Drosselmeyera, koju tumači Mihail Mateescu, unosi dodatni sloj narativne napetosti, dok Maša u interpretaciji Tamare Ljubičić nosi emotivnu osu cijele priče.
Iza scene, nema hijerarhije, svi su dio istog ritma. Kostimi se popravljaju u hodu, trake na špicama se ponovo vežu, tijela se zagrijavaju do posljednje minute. Bajka se ne dešava sama od sebe, ona se gradi precizno i strpljivo.
Kako se generalna proba privodi kraju, scena se polako prazni, ali osjećaj da se nalazimo usred nečega važnog ostaje.
Za svega nekoliko sati, publika će po prvi put ove sezone ući u bajku večerašnja izvedba označava početak ovogodišnjeg ciklusa baleta Krcko Oraščić, prvog od tri planirana izvođenja.
Mi smo je, ovaj put, posmatrali iznutra.
Dok se zavjesa spušta, znamo da ovo nije kraj naše priče o Krcku Oraščiću. Generalna proba je završena, ali mi nismo. Već početkom naredne sedmice vraćamo se iza scene, još dublje u proces, prateći one čija se lica ne vide pod reflektorima, ali bez kojih čarolija ne bi postojala.
Do tada, neka bajka počne.
TEKST: Ada Ćeremida
Na zatvorenoj probi predstave ZID2026 u SARTR-u, nekoliko dana prije premijere, gledali smo kako tekst Leonida Andrejeva prelazi iz stranice u tijelo, prostor, glas i svjetlo.
Šejla Kamerić međunarodno je priznata savremena umjetnica s bogatom i dugogodišnjom internacionalnom karijerom, čiji rad obuhvata fotografiju, film, instalaciju i druge vizuelne medije.
Kroz svoje projekte istražuje teme identiteta, sjećanja, društvenih normi i položaja žena, često polazeći od ličnih iskustava koja pretvara u univerzalne priče.
Njena djela izlagana su u vodećim svjetskim muzejima, galerijama i na međunarodnim umjetničkim manifestacijama, potvrđujući njen status autorice čiji rad kontinuisano oblikuje savremenu umjetničku scenu.
Kada govorimo o umjetnicama koje su izgradile jezik koji se razumije daleko izvan njenog konteksta, Šejla Kamerić je jedno od imena koje ne treba dugo predstavljati.
Umjetnost koju Šejla Kamerić stvara govori jezikom koji se razumije daleko izvan lokalnog konteksta.
Nakon AWAKE-a, rada koji je pulsirao kao svjetlosni poziv na budnost, u centru MQ u Beču, danas je pratimo u potpuno drugačijem prostoru, ali s istim osjećajem da se pred nama otvara nešto što nas poziva da budemo više od posmatrača.
ZID2026 je njena prva pozorišna režija, iako režija kao promišljanje slike, pokreta, ritma i pogleda nikada nije bila strana njenom radu.
Još 2007. njen prvi kratki film prikazan je na Venecijanskom filmskom festivalu, a dugometražni film ‘’1395 dana bez crvene'', koji tematizira ritam života u opkoljenom Sarajevu, dio je kolekcije muzeja Tate Modern u Londonu i Muzeja savremene umjetnosti u Seulu.
Kod Šejle kontinuitet ne djeluje kao ponavljanje, nego kao rijetka sposobnost da se umjetnost živi dugo, ozbiljno i bez gubljenja nerva.
Zato je ulazak na probu predstave ZID2026 imao osjećaj privilegovanog trenutka: gledali smo umjetnicu prije finalne slike, u procesu u kojem se misao još pregovara sa scenom.
Šejla Kamerić koristi kratku priču ‘’Zid'' Leonida Andrejeva iz 1901. kao polazište i izvedbenu mapu. Riječ je o tekstu koji se često čita kroz teme izolacije, preživljavanja i odnosa čovjeka prema granici koja ga definiše.
Na papiru,‘’Zid'' djeluje hladno i gotovo alegorijski, ali u prostoru probe dobija sasvim drugačiju, tjelesnu dimenziju.
Dramaturgiju za Šejlin ZID2026 potpisuje Emina Omerović, koreografiju Sanja Nešković Peršin, muziku Kiril Džajkovski, scenografiju Numen, a kostim Lejla Hodžić.
U SARTR-u nas je dočekao prostor u nastajanju: crna scena, crvene stolice, kablovi, reflektori, folije koje hvataju svjetlo, glasovi koji se vraćaju iz mraka i tijela koja traže svoju tačnu poziciju.
Sve je izgledalo kao haos, ali onaj tip haosa u koji se uranja i u kojem postoji unutrašnji red.
Osjetili smo kako predstava diše, a mi smo ušli u trenutak između udaha i izgovorene rečenice.
‘’Zid'' se često čita kao priča o izolaciji, ali i o preživljavanju, odgovornosti i odnosu prema svijetu koji nas okružuje.
Koje pitanje iz ‘’Zida'' vam se danas čini najaktuelnijim kada ga postavljate na pozorišnu scenu?
Najaktuelnija su, nažalost, upravo ona pitanja koja se uporno ponavljaju.
Andrejev ih naziva „prokletim pitanjima“.
Kako živjeti u svijetu punom podjela? Kako preživjeti? Kako sačuvati vjeru u bolji svijet?
Ne učimo dovoljno iz prošlosti pa se stari problemi stalno vraćaju. Ponovo živimo u vremenu radikalizma, fašizma i glorifikacije gluposti. Danas svijetom upravljaju milijarderi i diktatori, baš kao što su nekada upravljali carevi i vladari. 
Zato mi se Andrejevljev tekst čini izuzetno savremenim. Ne govori samo o fizičkom zidu, nego o sistemima moći i obrascima ponašanja koje prihvatamo kao prirodne. Tada, baš kao i danas, teško je bilo povjerovati da će doći bolja vremena i da će se ukazati drugačiji svijet. Upravo u toj upornoj sličnosti između prošlosti i sadašnjosti vidim razlog zbog kojeg je važno iznova aktualizirati ovaj tekst.
Zid nije priča o beznađu, nego o upornosti.
Iako ste tokom karijere radili u filmu, videu, fotografiji, instalaciji i performansu, ovo je vaša prva pozorišna režija.
Postoji li nešto u radu na predstavi što vas je iznenadilo ili otvorilo mogućnosti koje ranije niste imali?
Govorimo i bavimo se zidovima, preprekama, pa baš zbog toga mislim da ga je važno rušiti zidove i unutar umjetnosti. Biti slobodna od formata, ne ograničavati se jednim “znanim” medijem.
Uvijek me iznenađuje koliko često ljudi koji rade u kulturi imaju nepovjerenje prema novim pristupima i koliko lako pristaju na vlastite granice. Kako bježe od sebe i svojih granica.
S druge strane, raduje me hrabrost onih koji žele promjenu i koji vjeruju da umjetnost može biti otvoren prostor istraživanja. Zahvalna sam SARTR-u, Realstage produkciji i svim saradnicima koji su prepoznali ovu ideju i omogućili da se razvije.
U galeriji posjetilac određuje koliko će dugo ostati uz rad. U pozorištu vrijeme dijelite s publikom.
Kako vam ta promjena odnosa prema vremenu utiče na način pripovijedanja?
Zid sam prvi put pročitala sa četrnaest godina i od tada želim da ga vidim kao sliku koja se mijenja. Zanimala su me ponavljanja, trajanje i način na koji svako novo čitanje mijenja značenje.
Vremenom sam shvatila da ta priča za mene mora postojati u vremenu koje dijelimo s drugima i kroz različite medije. Zato ovaj projekt postoji kao predstava, ali i kao video i zvučni rad, te kao partitura koja može nastaviti živjeti kroz buduće interpretacije drugih autora.
Tri riječi, bez objašnjenja: koja vam scena iz predstave ostaje najjasnije urezana u sjećanje i danas?
Crno. Nebo. Nada.
''Zid'' sada dobija novi život na sceni.
Postoji li još neko književno djelo koje biste voljeli istražiti kroz pozorište, film ili umjetničku instalaciju?
‘’Umjeće ljubavi'', Erich Fromm.
Ono što je najzanimljivije kod zatvorenih proba jeste činjenica da predstavu vidite prije nego što postane, prije nego što je to predstava za publiku. Nema distance, nema finalnog sjaja, nema sigurnosti premijernog trenutka.
Tu su samo prostor, tekst, tijelo, svjetlo i ljudi koji pokušavaju pronaći tačnu mjeru između kontrole i instinkta.
Sanja Nešković Peršin, koreografkinja
Kiril Džajkovski, kompozitor
Kod predstave ZID2026 taj proces je djelovao gotovo meditativno, čak i onda kada je oko nas bilo mnogo pokreta, tehničkih detalja i ponavljanja. Šejla u tom prostoru ne djeluje kao autorica koja želi zatvoriti značenje, nego kao neko ko sluša gdje se tekst opire, gdje scena traži tišinu i gdje slika treba postati jača od objašnjenja.
To je možda i najtačniji način da se pristupi Zidu: ne kao tekstu koji treba “objasniti”, nego kao prostoru u koji se ulazi s nelagodom.
Zid može biti granica, sistem, strah, trauma, društvo, vlastito tijelo ili ono što odbijamo vidjeti kod drugih. Zbog toga ova predstava ne djeluje kao povratak književnom klasiku iz sigurnosti, nego kao susret s tekstom koji i dalje zna pogoditi savremeni nerv.
U trenutku kada ga Šejla Kamerić prenosi na scenu, zid više nije samo metafora, nego prostor kroz koji se kreću glasovi, tijela i slike koje ne nude brzo olakšanje.
Možda je zato bilo toliko uzbudljivo gledati probu nekoliko dana prije premijere.
Ne zbog toga što smo vidjeli “gotov” rad, nego zato što smo vidjeli proces umjetnice koja i dalje, nakon svih izložbi, instalacija, filmova i međunarodnih prostora, raste kroz svaki novi rad i svaki put nas dočeka iz prostora iz kojeg je ranije nismo gledali.
Emina Topolović
Snežena Bogičević
Amila Terzimehić
Nika Dinarina Mladić
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
