TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 14.11.2025.
Grad je već počeo zujati, a Kamerni ima sve veze s tim. Kamerni teatar 55 od 16. do 21. novembra ulazi u živu, bogatu sedmicu u kojoj pozorište ponovo dokazuje zašto je najintimnija vrsta umjetnosti.
Ako ste ikada sjedili u ovoj sali, znate o čemu govorimo: blizina glumca, dah scene, ona čuvena atmosfera krupnog kadra koju Kamerni nosi gotovo kao potpis.
Zbog toga Dani Jurislava Korenića svake godine djeluju kao mali reset kratka inventura svega što pozorište danas jeste i što bi moglo biti.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
A ove godine, dok se pripremamo za deveto izdanje festivala, mi ćemo biti tu. Pisat ćemo, gledati, ulaziti u mrak sale prije nego što se svjetla ugase i donositi vam svoje utiske.
Neke predstave ćemo najaviti, neke ćemo “uhvatiti” na licu mjesta, a neke ćemo ostaviti da vas iznenade jer i festival i publika vole taj osjećaj neizvjesnosti. Uglavnom, vidjet ćemo se u gledalištu. Ili na Bonjour.ba.
Mali pogled unazad: kako je festival postao ovo što jeste
Festival nosi ime čovjeka bez kojeg Kamerni teatar ne bi bio Kamerni, Jurislava Korenića, reditelja, kritičara, vizionara i jednog od najvažnijih ljudi u historiji bosanskohercegovačkog pozorišta.
Ideja festivala, koja se rodila prije devet godina, bila je jednostavna i hrabra: napraviti prostor koji nije samo pregled najboljih predstava iz regije, nego i prostor sjećanja, dijaloga, otpora i nježnosti prema ovom pozivu.
Devet izdanja kasnije, festival stoji kao dokaz da takve ideje prežive. Iz godine u godinu raste broj prijava, teme se produbljuju, gluma se izoštrava, a publika… publika ostaje vjerna, čak i onda kada program bude težak, bolan, intiman.
Posebno je zanimljivo da su selekcije posljednjih godina snažno okrenute prema ženskim perspektivama, emocionalnim odnosima, pitanjima identiteta, porodičnim pukotinama i pokušajima da se ljubav i gubitak razumiju na sceni.
To je ona vrsta programa koja ne traži samo gledanje traži da joj se čovjek prepusti.
Ovogodišnji program: pet predstava, pet svjetova
Ove godine festival 16. novembra otvara predstava „Sve dobre barbike“, savremena, brza i precizna priča o ženama, prijateljstvu, granicama i prostoru koji zauzimamo (ili pokušavamo zauzeti). Režija Đorđa Nešovića donosi energiju koja je već oduševila publiku u Beogradu, a saradnja Hartefakta, SARTR-a i Realstagea u Kamerni donosi onu vrstu produkcije koja uvijek probudi znatiželju.
Dan kasnije, stiže „Sjaj zvezda na plafonu“, nježna i bolna adaptacija romana Juhane Tidel o odrastanju uz majku čija se bolest širi poput sjene. Damjan Kecojević donosi režiju koja je istovremeno minimalistička i emotivno snažna, a beogradsko Malo pozorište „Duško Radović“ već godinama njeguje upravo takav pristup, jednostavno, precizno, duboko.
„Kiselina“ dolazi iz Zenice i Sarajeva, 18. novembra, a nastala je prema tekstu Asje Krsmanović i u režiji Nermina Hamzagića. To je predstava o porodici, smrti, onim trenucima kada kuća prestane biti prostor sigurnosti i postane pitanje na koje niko nema odgovor. Publika je već prepoznala njenu snagu, a festivalsko gledalište vjerovatno će je potvrditi.
Zatim putujemo do Bijeljine kroz „Pevanje i ćutanje Sofke Nikolić“ predstavu koja vraća glas jednoj stvarnoj ženi, pjevačici čiji život vibrira između nostalgije i tišine. Režija Sonje Petrović vodi publiku kroz emocionalni pejzaž koji je svaki put drugačiji, jer Sofka nije samo lik, ona je podsjetnik na sve žene čije se priče prepričavaju tek kad završi muzika. Nju gledamo u srijedu 19. novembra.
Festival, 20. novembra u četvrtak, zatvara „Ljudski glas“ iz Pule, monodrama u režiji Juga Đorđevića. Jean Cocteau je napisao tekst koji izgleda jednostavno, a zapravo razotkriva i najskrovitije dijelove žene koja preko telefona pokušava zadržati ono što već nestaje. U Kamernom, predstave ovog tipa uvijek dobiju dodatnu težinu, jer je blizina publike brutalno iskrena.
I onda, finale. Dodjela nagrada se dešava u petak 21. novembra uz koncert obnovljenog Gudačkog kvarteta Kamernog teatra 55. Mala zatvaranja uvijek dođu brzo, ali ovaj koncert svake godine djeluje kao otisak prsta festivala: nježan, precizan, melodičan.
Ako volite pozorište, ako volite Sarajevo, ili jednostavno volite osjećaj da na sedam dana živite sporije i intenzivnije, ovo je festival u kojem ćete se pronaći.
A mi ćemo vas voditi kroz sve što nas čeka. Vidimo se u Kamernom.
TEKST: Ada Ćeremida
Ušli smo u Pozorište mladih Sarajevo na zatvorenu probu mjuzikla Be More Chill bez velikih očekivanja, a izašli s osjećajem kao da smo upravo gledali pravi mali Broadway trenutak.
Scena je već bila postavljena, ekipa je završavala posljednje tonske provjere, a atmosfera je imala onu posebnu energiju koju prepoznate samo kada se sprema nešto veliko.
Ono što nas je najviše iznenadilo nije bio samo talent ansambla, nego osjećaj radosti koji predstava budi, čak i ako niste tipičan fan mozičkog teatra.
Priča prati tinejdžera koji pokušava pronaći svoje mjesto u svijetu srednjoškolskih pravila, simpatija, rivalstava i želje da bude “cool”. Na papiru to zvuči kao poznata priča odrastanja, ali Be More Chill je pretvara u brzu, duhovitu i vrlo savremenu muzičku avanturu koja se obraća generaciji Z, ali u kojoj će se lako prepoznati i oni koji su srednju školu davno završili.
Prije nego što su se svjetla ugasila, a zavjesa zatvorila, ansambl se okupio u krug oko režisera Sanjina Arnautovića i muzičke redateljice Nikoline Vujić. Bio je to kratak, gotovo intiman trenutak zajedničke koncentracije i podrške, onaj tip pozorišne tišine u kojoj osjetite koliko je ljubavi i rada uloženo u predstavu.
Onda je proba počela. Energija ansambla, humor koji prirodno dolazi iz priče i pop-rock muzika koja nosi čitavu radnju stvaraju osjećaj predstave koja je istovremeno razigrana, emotivna i nevjerovatno zarazna.
Iza ove produkcije stoji veliki interdisciplinarni projekat koji okuplja studente i mlade umjetnike Akademije scenskih umjetnosti, Akademije likovnih umjetnosti i Muzičke akademije u Sarajevu.
Pod vodstvom režisera Sanjina Arnautovića i muzičke direktorice Nikoline Vujić, projekt ima ambiciju razviti dugoročnu platformu za muzički teatar u Bosni i Hercegovini.
Sanjin Arnautović, glumac i režiser sa Nikolinom Vujić, kantautoricom i muzičkom redateljicom
Nikolina, kako je uopće počela ideja da se mjuzikl Be More Chill postavi na scenu u Sarajevu?
Ideja o režiranju mjuzikla i uspostavljanju ovakve produkcije „kuhala“ se već dugo. Sanjin i ja smo razmišljali o mnogim drugim naslovima prije nego što smo donijeli konačnu odluku da to bude upravo Be More Chill.
Shvatili smo da želimo kreirati program koji će spojiti studente i mlade umjetnike triju akademija, Akademije scenskih umjetnosti, Muzičke akademije i Akademije likovnih umjetnosti. Ne samo da ih poveže, nego da im ponudi platformu za usavršavanje vještina, ali i za izgradnju profesionalne mreže.
Pored toga, Be More Chill govori generaciji za koju smatramo da nema dovoljno kulturnih sadržaja namijenjenih upravo njima. Teme mjuzikla su one s kojima se tinejdžeri lako mogu poistovijetiti, ali vjerujem da se u likovima i situacijama iz ove priče može prepoznati svako od nas.
Mjuzikl ima vrlo specifičan pop-rock zvuk. Kako ste pristupili muzičkom identitetu predstave u ovoj lokalnoj produkciji?
Muzički identitet Be More Chill već u originalu nosi snažan spoj pop-rocka, synth zvuka i elemenata punk energije. Taj zvuk nosi određenu vrstu pobune i sirove emocije, što mi je bilo posebno zanimljivo.
Najveći izazov bio je prepjev – kako ga uraditi a da se ne izgubi autentičnost likova, ritmičnost i energija numera, ali ni ono što je u mjuziklu najvažnije: storytelling. U muzičkom teatru pjesma nikada nije samo pjesma – ona je nastavak dramske radnje.
Glumac mora istovremeno voditi misao lika, razmišljati o situaciji, pjevati tehnički zahtjevnu muziku i biti potpuno prisutan u odnosu s partnerima na sceni. Zbog toga mi je bilo važno da tekst u prepjevu ostane prirodan za govor, ali i precizan u ritmu i namjeri.
Jedna od odluka bila je da u pojedinim numerama zadržimo engleske izraze ili čak cijele fraze, jer je to realnost jezika u kojem današnji tinejdžeri, ali i mi odrasli, zapravo komuniciramo.
Kako izgleda rad s mladim izvođačima na ovako zahtjevnom formatu kao što je mjuzikl?
Rad na mjuziklu je uvijek vrlo intenzivan, a za neke od umjetnika ovo je bio i prvi profesionalni projekat. Ono što nam je bilo važno kroz cijeli proces jeste da, uz sav rad i disciplinu, zadržimo entuzijazam i autentičnost izvođača.
Upravo su zaigranost i međusobno razumijevanje bili moje najveće gorivo tokom rada. Imali smo sreću da je čitav tim pristupio procesu otvorenog srca, sa mnogo strpljenja i podrške.
Sanjin i ja smo zajedno s timom ostvarili jedan dugogodišnji san, da imamo svoj prvi company. To je za nas velika stvar, jer smo još kao djeca maštali da jednog dana stvaramo ovakav kolektiv na sceni.
Postoji li neka pjesma iz mjuzikla koju jednostavno ne možete čuti a da je ne zapjevate?
S obzirom na to da sam posljednjih godinu dana najviše slušala Be More Chill, pjesma koja mi trenutno ne izlazi iz glave je “Smartphone Hour”.
Sanjine, ova priča govori o identitetu, pripadanju i pritisku okoline – temama koje su vrlo bliske mlađim generacijama. Kako ste pristupili tim motivima u režiji predstave?
Pričanju ove priče pristupio sam vrlo lično, jer mislim da su teme identiteta, pripadanja i pritiska okoline danas gotovo egzistencijalno pitanje za mlade, ali i za one sa malo više godina.
Nije me zanimalo da ih „ilustrujem“, želio sam da ih proživimo na sceni kroz svaki glumački izbor, kroz situacije, buku i tišinu.
Kada smo tek počinjali zajednički rad, sa ansamblom sam radio na tome da svako pronađe vlastiti odnos prema ovim temama. Tek tada naša priča prestaje biti priča o mladima i postaje priča mladih.
U režiji sam tragao za istinom, ranjivošću i hrabrošću da se pokaže nesigurnost, jer upravo tada dolazi do prepoznavanja i konekcije sa publikom.
Mjuzikl kao forma zahtijeva vrlo preciznu koordinaciju glume, muzike i pokreta. Šta je za vas bio najveći režijski izazov u ovom projektu?
Najveći izazov bio je kako zadržati emociju u formi koja traži tehničku perfekciju. Mjuzikl ne oprašta „otprilike“. Svaki pokret, svaki ton, svaki pogled mora imati razlog.
Moj zadatak bio je da ne izgubimo srce predstave dok gradimo jednu kompleksnu strukturu koja mora funkcionisati besprijekorno.
Tragali smo za organskim spojevima svih elemenata mjuzikla kako bismo postigli da pjesma ne bude prekid radnje nego njen vrhunac, a koreografija produžetak unutrašnjeg života svakog lika.
Koji vam je mjuzikl lično uvijek na vrhu liste favorita, onaj koji biste mogli gledati ili režirati iznova i iznova?
Privlače me naslovi koji spajaju pop-kulturu i emotivne priče: Hadestown, Kosa, Rent, Next to Normal… Lista je zapravo prilično duga, a to je vjerovatno i razlog zašto je mjuzikl moja najdraža teatarska forma.
Kada biste morali opisati energiju ove predstave u tri riječi, koje bi to bile?
Eksplozivna.
Intimna.
Oslobađajuća.
Premijera mjuzikla Be More Chill u Pozorištu mladih Sarajevo zakazana je za 13. mart u 20:00 sati i već je rasprodana, dok su reprize planirane 14. i 15. marta, što ovaj vikend čini savršenim trenutkom za večer u teatru.
Ako je suditi po onome što smo vidjeli na zatvorenoj probi, publiku čeka predstava koja je istovremeno smiješna, emotivna i muzički izuzetno snažna.
Signurni smo da ćete prepoznati isto što smo i mi, to je možda je njen najveći kvalitet, što u vama probudi onu malu iskru radosti zbog koje smo se mnogi i zaljubili u mjuzikle i teatar.
Zato ne čudi što su prve izvedbe već izazvale veliko interesovanje, jer kada se ovakva energija pojavi na sceni, publika to vrlo brzo prepozna.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
