TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 24.11.2025.
Sedmica koja je počela tihim šuškanjem u holu Kamernog, završila je sinoć potpuno drugačijom energijom, onom koja se desi samo nakon što prođe pet predstava, nekoliko razgovora sa publikom i gomila utisaka koje nismo stigli ni posložiti.
Ako ste pratili naše prethodne tekstove, onda već znate: ovo je bio festival koji je od publike tražio fokus, a zauzvrat joj dao emociju, preciznost i priče koje ostaju i poslije aplauza.
Sinoć je, 21. novembra, održana svečana dodjela nagrada IX Internacionalnog festivala „Dani Jurislava Korenića“. Ona završna okupljanja uvijek imaju neku posebnu mješavinu malo svečanosti, malo umora, malo one tihe euforije koju prepoznaju samo oni koji su proveli sedmicu zatvoreni između scene i gledališta.
Mi jesmo. Gledali smo ‘’Sve dobre barbike'', „Sjaj zvezda na plafonu“, gledali smo i„Kiselinu“, pisali vam o njima, pričali s ljudima u foajeu, povezivali teme. Sinoć je, konačno, sve dobilo svoju završnu liniju.
Ko je ove godine birao najbolje?
Žiri je ove godine bio sastavljen tako da pokrije sve slojeve teatra od glume, do dramaturgije i režije. Glumac svjetske karijere Zijah Sokolović, ikona bh. pozorišta Jasna Ornela Bery, scenograf Osman “Oma” Arslanagić, dramaturginja i scenaristica Stela Mišković i reditelj Ivan Planinić vodili su glavnu riječ.
Zajedno s njima, nagrade je uručivao i novinar i publicista Danijel Hadžović, koji je dodijelio specijalnu nagradu medijskog pokrovitelja „Avazov zmaj“. Jedna lijepa kombinacija iskustva, stila i teatralne preciznosti.
Ko je ponio priznanja i kakvu priču grade ove nagrade?
Ovogodišnji festival je imao samo pet predstava, ali pet potpuno različitih svjetova. Ako ste prošli kroz naš pregled ranijih izvedbi, onda znate da su se teme kretale od porodičnih pukotina do generacijskih strahova i od intimnih monodrama do kolektivnih glasova mladih glumica.
Nagradu za najbolju režiju, „Jurislav Korenić“, ponio je Jug Đorđević za „Ljudski glas“. Potpuno zasluženo, njegova monodrama je sinoć bila najčešća referenca u publici.
Režija koja ne pokušava impresionirati formom, već precizno gradi unutrašnju napetost, bila je jedan od najjačih trenutaka festivala. 
Nagrada za najbolju glumicu, „Dragan Jovičić“, otišla je Dijani Vidušin također za „Ljudski glas“. Njena izvedba bila je primjer koliko se daleko može otići u monodrami kada su emocija i tehnika potpuno usklađeni.
Najbolje mlade glumice? To je bila odluka na koju je publika reagovala s osmijehom trio iz „Sve dobre barbike“: Aleksandra Arizanović, Julija Petković i Nevena Kočović. Ako ste gledali otvaranje, znate o čemu govorimo energija između njih bila je prepoznatljiva od prve scene.
Najbolji glumac, u istoj kategoriji, bio je Mirvad Kurić za „Kiselinu“ predstavu o kojoj smo vam već pisali. Njegov raspon, od tihih trenutaka do eksplozija osjećaja, bio je jedan od razloga zbog kojih je ta predstava imala tako snažan razgovor sa publikom nakon izvedbe.
A publika? Publika se nije dvoumila. „Sjaj zvezda na plafonu“ je odnijela nagradu za najbolju predstavu i to dvostruko sa glasovima publike i žirija.
Kako izgleda kraj jedne festivalske sedmice?
Nakon dodjele, scena se prebacila u nešto mekše nastup Gudačkog kvarteta Kamernog teatra 55, koji je bio idealan most između ozbiljnosti ceremonije i opuštenosti koja je uslijedila.
Završni tempo je podigao DJ Lemandier, a publika se razlila kroz hol onako kako to obično biva: još uvijek govoreći o likovima, replikama, trenucima, a ne o tome ko je šta obukao.
Festival je zatvoren, ali ne kao kraj više kao zaključak poglavlja. Ove godine potvrdio je ono što se već znalo: da je naslijeđe Jurislava Korenića i dalje živo, glasno i važno i da je Kamerni teatar jedan od rijetkih prostora u kojima se publika i umjetnici i dalje zaista sreću.
Ako ste bili tu tokom sedmice znate, a ako niste iduće godine znate adresu na kojoj trebate biti.
TEKST: Ada Ćeremida
Na zatvorenoj probi predstave ZID2026 u SARTR-u, nekoliko dana prije premijere, gledali smo kako tekst Leonida Andrejeva prelazi iz stranice u tijelo, prostor, glas i svjetlo.
Šejla Kamerić međunarodno je priznata savremena umjetnica s bogatom i dugogodišnjom internacionalnom karijerom, čiji rad obuhvata fotografiju, film, instalaciju i druge vizuelne medije.
Kroz svoje projekte istražuje teme identiteta, sjećanja, društvenih normi i položaja žena, često polazeći od ličnih iskustava koja pretvara u univerzalne priče.
Njena djela izlagana su u vodećim svjetskim muzejima, galerijama i na međunarodnim umjetničkim manifestacijama, potvrđujući njen status autorice čiji rad kontinuisano oblikuje savremenu umjetničku scenu.
Kada govorimo o umjetnicama koje su izgradile jezik koji se razumije daleko izvan njenog konteksta, Šejla Kamerić je jedno od imena koje ne treba dugo predstavljati.
Umjetnost koju Šejla Kamerić stvara govori jezikom koji se razumije daleko izvan lokalnog konteksta.
Nakon AWAKE-a, rada koji je pulsirao kao svjetlosni poziv na budnost, u centru MQ u Beču, danas je pratimo u potpuno drugačijem prostoru, ali s istim osjećajem da se pred nama otvara nešto što nas poziva da budemo više od posmatrača.
ZID2026 je njena prva pozorišna režija, iako režija kao promišljanje slike, pokreta, ritma i pogleda nikada nije bila strana njenom radu.
Još 2007. njen prvi kratki film prikazan je na Venecijanskom filmskom festivalu, a dugometražni film ‘’1395 dana bez crvene'', koji tematizira ritam života u opkoljenom Sarajevu, dio je kolekcije muzeja Tate Modern u Londonu i Muzeja savremene umjetnosti u Seulu.
Kod Šejle kontinuitet ne djeluje kao ponavljanje, nego kao rijetka sposobnost da se umjetnost živi dugo, ozbiljno i bez gubljenja nerva.
Zato je ulazak na probu predstave ZID2026 imao osjećaj privilegovanog trenutka: gledali smo umjetnicu prije finalne slike, u procesu u kojem se misao još pregovara sa scenom.
Šejla Kamerić koristi kratku priču ‘’Zid'' Leonida Andrejeva iz 1901. kao polazište i izvedbenu mapu. Riječ je o tekstu koji se često čita kroz teme izolacije, preživljavanja i odnosa čovjeka prema granici koja ga definiše.
Na papiru,‘’Zid'' djeluje hladno i gotovo alegorijski, ali u prostoru probe dobija sasvim drugačiju, tjelesnu dimenziju.
Dramaturgiju za Šejlin ZID2026 potpisuje Emina Omerović, koreografiju Sanja Nešković Peršin, muziku Kiril Džajkovski, scenografiju Numen, a kostim Lejla Hodžić.
U SARTR-u nas je dočekao prostor u nastajanju: crna scena, crvene stolice, kablovi, reflektori, folije koje hvataju svjetlo, glasovi koji se vraćaju iz mraka i tijela koja traže svoju tačnu poziciju.
Sve je izgledalo kao haos, ali onaj tip haosa u koji se uranja i u kojem postoji unutrašnji red.
Osjetili smo kako predstava diše, a mi smo ušli u trenutak između udaha i izgovorene rečenice.
‘’Zid'' se često čita kao priča o izolaciji, ali i o preživljavanju, odgovornosti i odnosu prema svijetu koji nas okružuje.
Koje pitanje iz ‘’Zida'' vam se danas čini najaktuelnijim kada ga postavljate na pozorišnu scenu?
Najaktuelnija su, nažalost, upravo ona pitanja koja se uporno ponavljaju.
Andrejev ih naziva „prokletim pitanjima“.
Kako živjeti u svijetu punom podjela? Kako preživjeti? Kako sačuvati vjeru u bolji svijet?
Ne učimo dovoljno iz prošlosti pa se stari problemi stalno vraćaju. Ponovo živimo u vremenu radikalizma, fašizma i glorifikacije gluposti. Danas svijetom upravljaju milijarderi i diktatori, baš kao što su nekada upravljali carevi i vladari. 
Zato mi se Andrejevljev tekst čini izuzetno savremenim. Ne govori samo o fizičkom zidu, nego o sistemima moći i obrascima ponašanja koje prihvatamo kao prirodne. Tada, baš kao i danas, teško je bilo povjerovati da će doći bolja vremena i da će se ukazati drugačiji svijet. Upravo u toj upornoj sličnosti između prošlosti i sadašnjosti vidim razlog zbog kojeg je važno iznova aktualizirati ovaj tekst.
Zid nije priča o beznađu, nego o upornosti.
Iako ste tokom karijere radili u filmu, videu, fotografiji, instalaciji i performansu, ovo je vaša prva pozorišna režija.
Postoji li nešto u radu na predstavi što vas je iznenadilo ili otvorilo mogućnosti koje ranije niste imali?
Govorimo i bavimo se zidovima, preprekama, pa baš zbog toga mislim da ga je važno rušiti zidove i unutar umjetnosti. Biti slobodna od formata, ne ograničavati se jednim “znanim” medijem.
Uvijek me iznenađuje koliko često ljudi koji rade u kulturi imaju nepovjerenje prema novim pristupima i koliko lako pristaju na vlastite granice. Kako bježe od sebe i svojih granica.
S druge strane, raduje me hrabrost onih koji žele promjenu i koji vjeruju da umjetnost može biti otvoren prostor istraživanja. Zahvalna sam SARTR-u, Realstage produkciji i svim saradnicima koji su prepoznali ovu ideju i omogućili da se razvije.
U galeriji posjetilac određuje koliko će dugo ostati uz rad. U pozorištu vrijeme dijelite s publikom.
Kako vam ta promjena odnosa prema vremenu utiče na način pripovijedanja?
Zid sam prvi put pročitala sa četrnaest godina i od tada želim da ga vidim kao sliku koja se mijenja. Zanimala su me ponavljanja, trajanje i način na koji svako novo čitanje mijenja značenje.
Vremenom sam shvatila da ta priča za mene mora postojati u vremenu koje dijelimo s drugima i kroz različite medije. Zato ovaj projekt postoji kao predstava, ali i kao video i zvučni rad, te kao partitura koja može nastaviti živjeti kroz buduće interpretacije drugih autora.
Tri riječi, bez objašnjenja: koja vam scena iz predstave ostaje najjasnije urezana u sjećanje i danas?
Crno. Nebo. Nada.
''Zid'' sada dobija novi život na sceni.
Postoji li još neko književno djelo koje biste voljeli istražiti kroz pozorište, film ili umjetničku instalaciju?
‘’Umjeće ljubavi'', Erich Fromm.
Ono što je najzanimljivije kod zatvorenih proba jeste činjenica da predstavu vidite prije nego što postane, prije nego što je to predstava za publiku. Nema distance, nema finalnog sjaja, nema sigurnosti premijernog trenutka.
Tu su samo prostor, tekst, tijelo, svjetlo i ljudi koji pokušavaju pronaći tačnu mjeru između kontrole i instinkta.
Sanja Nešković Peršin, koreografkinja
Kiril Džajkovski, kompozitor
Kod predstave ZID2026 taj proces je djelovao gotovo meditativno, čak i onda kada je oko nas bilo mnogo pokreta, tehničkih detalja i ponavljanja. Šejla u tom prostoru ne djeluje kao autorica koja želi zatvoriti značenje, nego kao neko ko sluša gdje se tekst opire, gdje scena traži tišinu i gdje slika treba postati jača od objašnjenja.
To je možda i najtačniji način da se pristupi Zidu: ne kao tekstu koji treba “objasniti”, nego kao prostoru u koji se ulazi s nelagodom.
Zid može biti granica, sistem, strah, trauma, društvo, vlastito tijelo ili ono što odbijamo vidjeti kod drugih. Zbog toga ova predstava ne djeluje kao povratak književnom klasiku iz sigurnosti, nego kao susret s tekstom koji i dalje zna pogoditi savremeni nerv.
U trenutku kada ga Šejla Kamerić prenosi na scenu, zid više nije samo metafora, nego prostor kroz koji se kreću glasovi, tijela i slike koje ne nude brzo olakšanje.
Možda je zato bilo toliko uzbudljivo gledati probu nekoliko dana prije premijere.
Ne zbog toga što smo vidjeli “gotov” rad, nego zato što smo vidjeli proces umjetnice koja i dalje, nakon svih izložbi, instalacija, filmova i međunarodnih prostora, raste kroz svaki novi rad i svaki put nas dočeka iz prostora iz kojeg je ranije nismo gledali.
Emina Topolović
Snežena Bogičević
Amila Terzimehić
Nika Dinarina Mladić
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
