Sedmica koja je počela tihim šuškanjem u holu Kamernog, završila je sinoć potpuno drugačijom energijom, onom koja se desi samo nakon što prođe pet predstava, nekoliko razgovora sa publikom i gomila utisaka koje nismo stigli ni posložiti.

Ako ste pratili naše prethodne tekstove, onda već znate: ovo je bio festival koji je od publike tražio fokus, a zauzvrat joj dao emociju, preciznost i priče koje ostaju i poslije aplauza.




Sinoć je, 21. novembra, održana svečana dodjela nagrada IX Internacionalnog festivala „Dani Jurislava Korenića“. Ona završna okupljanja uvijek imaju neku posebnu mješavinu malo svečanosti, malo umora, malo one tihe euforije koju prepoznaju samo oni koji su proveli sedmicu zatvoreni između scene i gledališta.

Mi jesmo. Gledali smo ‘’Sve dobre barbike'', „Sjaj zvezda na plafonu“, gledali smo i„Kiselinu“, pisali vam o njima, pričali s ljudima u foajeu, povezivali teme. Sinoć je, konačno, sve dobilo svoju završnu liniju.




Ko je ove godine birao najbolje?  

Žiri je ove godine bio sastavljen tako da pokrije sve slojeve teatra od glume, do dramaturgije i režije. Glumac svjetske karijere Zijah Sokolović, ikona bh. pozorišta Jasna Ornela Bery, scenograf Osman “Oma” Arslanagić, dramaturginja i scenaristica Stela Mišković i reditelj Ivan Planinić vodili su glavnu riječ.

Zajedno s njima, nagrade je uručivao i novinar i publicista Danijel Hadžović, koji je dodijelio specijalnu nagradu medijskog pokrovitelja „Avazov zmaj“. Jedna lijepa kombinacija iskustva, stila i teatralne preciznosti.




Ko je ponio priznanja i kakvu priču grade ove nagrade?  

Ovogodišnji festival je imao samo pet predstava, ali pet potpuno različitih svjetova. Ako ste prošli kroz naš pregled ranijih izvedbi, onda znate da su se teme kretale od porodičnih pukotina do generacijskih strahova i od intimnih monodrama do kolektivnih glasova mladih glumica.

Nagradu za najbolju režiju, „Jurislav Korenić“, ponio je Jug Đorđević za „Ljudski glas“. Potpuno zasluženo, njegova monodrama je sinoć bila najčešća referenca u publici. 

Režija koja ne pokušava impresionirati formom, već precizno gradi unutrašnju napetost, bila je jedan od najjačih trenutaka festivala. 




Nagrada za najbolju glumicu, „Dragan Jovičić“, otišla je Dijani Vidušin također za „Ljudski glas“. Njena izvedba bila je primjer koliko se daleko može otići u monodrami kada su emocija i tehnika potpuno usklađeni.





Najbolje mlade glumice? To je bila odluka na koju je publika reagovala s osmijehom trio iz „Sve dobre barbike“: Aleksandra Arizanović, Julija Petković i Nevena Kočović. Ako ste gledali otvaranje, znate o čemu govorimo energija između njih bila je prepoznatljiva od prve scene.






Najbolji glumac, u istoj kategoriji, bio je Mirvad Kurić za „Kiselinu“ predstavu o kojoj smo vam već pisali. Njegov raspon, od tihih trenutaka do eksplozija osjećaja, bio je jedan od razloga zbog kojih je ta predstava imala tako snažan razgovor sa publikom nakon izvedbe.




A publika? Publika se nije dvoumila. „Sjaj zvezda na plafonu“ je odnijela nagradu za najbolju predstavu i to dvostruko sa glasovima publike i žirija.




Kako izgleda kraj jedne festivalske sedmice?  

Nakon dodjele, scena se prebacila u nešto mekše nastup Gudačkog kvarteta Kamernog teatra 55, koji je bio idealan most između ozbiljnosti ceremonije i opuštenosti koja je uslijedila. 

Završni tempo je podigao DJ Lemandier, a publika se razlila kroz hol onako kako to obično biva: još uvijek govoreći o likovima, replikama, trenucima, a ne o tome ko je šta obukao.




Festival je zatvoren, ali ne kao kraj više kao zaključak poglavlja. Ove godine potvrdio je ono što se već znalo: da je naslijeđe Jurislava Korenića i dalje živo, glasno i važno i da je Kamerni teatar jedan od rijetkih prostora u kojima se publika i umjetnici i dalje zaista sreću.

Ako ste bili tu tokom sedmice znate, a ako niste iduće godine znate adresu na kojoj trebate biti.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Dženat Dreković

Ušli smo u Pozorište mladih Sarajevo na zatvorenu probu mjuzikla Be More Chill bez velikih očekivanja, a izašli s osjećajem kao da smo upravo gledali pravi mali Broadway trenutak.

Scena je već bila postavljena, ekipa je završavala posljednje tonske provjere, a atmosfera je imala onu posebnu energiju koju prepoznate samo kada se sprema nešto veliko. 

Ono što nas je najviše iznenadilo nije bio samo talent ansambla, nego osjećaj radosti koji predstava budi, čak i ako niste tipičan fan mozičkog teatra.

Priča prati tinejdžera koji pokušava pronaći svoje mjesto u svijetu srednjoškolskih pravila, simpatija, rivalstava i želje da bude “cool”. Na papiru to zvuči kao poznata priča odrastanja, ali Be More Chill je pretvara u brzu, duhovitu i vrlo savremenu muzičku avanturu koja se obraća generaciji Z, ali u kojoj će se lako prepoznati i oni koji su srednju školu davno završili.




Prije nego što su se svjetla ugasila, a zavjesa zatvorila, ansambl se okupio u krug oko režisera Sanjina Arnautovića i muzičke redateljice Nikoline Vujić. Bio je to kratak, gotovo intiman trenutak zajedničke koncentracije i podrške, onaj tip pozorišne tišine u kojoj osjetite koliko je ljubavi i rada uloženo u predstavu.

Onda je proba počela. Energija ansambla, humor koji prirodno dolazi iz priče i pop-rock muzika koja nosi čitavu radnju stvaraju osjećaj predstave koja je istovremeno razigrana, emotivna i nevjerovatno zarazna.



 

Kako nastaje mjuzikl u Sarajevu: razgovarali smo sa Sanjinom i Nikolinom

Iza ove produkcije stoji veliki interdisciplinarni projekat koji okuplja studente i mlade umjetnike Akademije scenskih umjetnosti, Akademije likovnih umjetnosti i Muzičke akademije u Sarajevu.

Pod vodstvom režisera Sanjina Arnautovića i muzičke direktorice Nikoline Vujić, projekt ima ambiciju razviti dugoročnu platformu za muzički teatar u Bosni i Hercegovini.

Sanjin Arnautović, glumac i režiser sa Nikolinom Vujić, kantautoricom i muzičkom redateljicom

Nikolina, kako je uopće počela ideja da se mjuzikl Be More Chill postavi na scenu u Sarajevu?

Ideja o režiranju mjuzikla i uspostavljanju ovakve produkcije „kuhala“ se već dugo. Sanjin i ja smo razmišljali o mnogim drugim naslovima prije nego što smo donijeli konačnu odluku da to bude upravo Be More Chill.

Shvatili smo da želimo kreirati program koji će spojiti studente i mlade umjetnike triju akademija, Akademije scenskih umjetnosti, Muzičke akademije i Akademije likovnih umjetnosti. Ne samo da ih poveže, nego da im ponudi platformu za usavršavanje vještina, ali i za izgradnju profesionalne mreže.




Pored toga, Be More Chill govori generaciji za koju smatramo da nema dovoljno kulturnih sadržaja namijenjenih upravo njima. Teme mjuzikla su one s kojima se tinejdžeri lako mogu poistovijetiti, ali vjerujem da se u likovima i situacijama iz ove priče može prepoznati svako od nas.





Mjuzikl ima vrlo specifičan pop-rock zvuk. Kako ste pristupili muzičkom identitetu predstave u ovoj lokalnoj produkciji?

Muzički identitet Be More Chill već u originalu nosi snažan spoj pop-rocka, synth zvuka i elemenata punk energije. Taj zvuk nosi određenu vrstu pobune i sirove emocije, što mi je bilo posebno zanimljivo.

Najveći izazov bio je prepjev – kako ga uraditi a da se ne izgubi autentičnost likova, ritmičnost i energija numera, ali ni ono što je u mjuziklu najvažnije: storytelling. U muzičkom teatru pjesma nikada nije samo pjesma – ona je nastavak dramske radnje.




Glumac mora istovremeno voditi misao lika, razmišljati o situaciji, pjevati tehnički zahtjevnu muziku i biti potpuno prisutan u odnosu s partnerima na sceni. Zbog toga mi je bilo važno da tekst u prepjevu ostane prirodan za govor, ali i precizan u ritmu i namjeri.

Jedna od odluka bila je da u pojedinim numerama zadržimo engleske izraze ili čak cijele fraze, jer je to realnost jezika u kojem današnji tinejdžeri, ali i mi odrasli, zapravo komuniciramo.




Kako izgleda rad s mladim izvođačima na ovako zahtjevnom formatu kao što je mjuzikl?

Rad na mjuziklu je uvijek vrlo intenzivan, a za neke od umjetnika ovo je bio i prvi profesionalni projekat. Ono što nam je bilo važno kroz cijeli proces jeste da, uz sav rad i disciplinu, zadržimo entuzijazam i autentičnost izvođača.

Upravo su zaigranost i međusobno razumijevanje bili moje najveće gorivo tokom rada. Imali smo sreću da je čitav tim pristupio procesu otvorenog srca, sa mnogo strpljenja i podrške.

Sanjin i ja smo zajedno s timom ostvarili jedan dugogodišnji san, da imamo svoj prvi company. To je za nas velika stvar, jer smo još kao djeca maštali da jednog dana stvaramo ovakav kolektiv na sceni.





Postoji li neka pjesma iz mjuzikla koju jednostavno ne možete čuti a da je ne zapjevate?

S obzirom na to da sam posljednjih godinu dana najviše slušala Be More Chill, pjesma koja mi trenutno ne izlazi iz glave je “Smartphone Hour”.




Sanjine, ova priča govori o identitetu, pripadanju i pritisku okoline – temama koje su vrlo bliske mlađim generacijama. Kako ste pristupili tim motivima u režiji predstave?

Pričanju ove priče pristupio sam vrlo lično, jer mislim da su teme identiteta, pripadanja i pritiska okoline danas gotovo egzistencijalno pitanje za mlade, ali i za one sa malo više godina. 

Nije me zanimalo da ih „ilustrujem“, želio sam da ih proživimo na sceni kroz svaki glumački izbor, kroz situacije, buku i tišinu.




Kada smo tek počinjali zajednički rad, sa ansamblom sam radio na tome da svako pronađe vlastiti odnos prema ovim temama. Tek tada naša priča prestaje biti priča o mladima i postaje priča mladih. 

U režiji sam tragao za istinom, ranjivošću i hrabrošću da se pokaže nesigurnost, jer upravo tada dolazi do prepoznavanja i konekcije sa publikom.




Mjuzikl kao forma zahtijeva vrlo preciznu koordinaciju glume, muzike i pokreta. Šta je za vas bio najveći režijski izazov u ovom projektu?

Najveći izazov bio je kako zadržati emociju u formi koja traži tehničku perfekciju. Mjuzikl ne oprašta „otprilike“. Svaki pokret, svaki ton, svaki pogled mora imati razlog.

Moj zadatak bio je da ne izgubimo srce predstave dok gradimo jednu kompleksnu strukturu koja mora funkcionisati besprijekorno. 

Tragali smo za organskim spojevima svih elemenata mjuzikla kako bismo postigli da pjesma ne bude prekid radnje nego njen vrhunac, a koreografija produžetak unutrašnjeg života svakog lika.





Koji vam je mjuzikl lično uvijek na vrhu liste favorita, onaj koji biste mogli gledati ili režirati iznova i iznova?

Privlače me naslovi koji spajaju pop-kulturu i emotivne priče: Hadestown, Kosa, Rent, Next to Normal… Lista je zapravo prilično duga, a to je vjerovatno i razlog zašto je mjuzikl moja najdraža teatarska forma.

Kada biste morali opisati energiju ove predstave u tri riječi, koje bi to bile?

Eksplozivna.

Intimna.

Oslobađajuća.








Premijera mjuzikla Be More Chill u Pozorištu mladih Sarajevo zakazana je za 13. mart u 20:00 sati i već je rasprodana, dok su reprize planirane 14. i 15. marta, što ovaj vikend čini savršenim trenutkom za večer u teatru.

Ako je suditi po onome što smo vidjeli na zatvorenoj probi, publiku čeka predstava koja je istovremeno smiješna, emotivna i muzički izuzetno snažna. 

Signurni smo da ćete prepoznati isto što smo i mi, to je možda je njen najveći kvalitet, što u vama probudi onu malu iskru radosti zbog koje smo se mnogi i zaljubili u mjuzikle i teatar.

Zato ne čudi što su prve izvedbe već izazvale veliko interesovanje, jer kada se ovakva energija pojavi na sceni, publika to vrlo brzo prepozna.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.DESIGN

Produkcija: Bonjour.ba
Voditeljice projekta: Ada Ćeremida i Tesnim Ališah