TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 10.3.2026.
Narodno pozorište Sarajevo posljednjih godina donosi produkcije koje privlače veliku pažnju publike, od baleta Krcko Oraščić do velikih koncertnih i filharmonijskih projekata koji redovno pune salu.
Upravo zato i nova premijera, predstava Ubistvo u Orijent Ekspresu, već sada izaziva veliko interesovanje publike i ljubitelja teatra.
Inspirisana svijetom Agathe Christie, ova produkcija nosi sa sobom prepoznatljivu atmosferu elegancije, misterije i evropske kulture putovanja s početka 20. stoljeća. Upravo taj vizualno bogat univerzum predstavlja poseban izazov za kreativni tim predstave.
U središtu tog procesa nalazi se Adisa Vatreš Selimović, koja u ovoj produkciji potpisuje i scenografiju i kostimografiju, oblikujući prostor i likove koji zajedno grade cjelokupnu atmosferu predstave.
Foto: Velija Hasanbegović
U teatru scenografija i kostim često djeluju kao jedan organizam – prostor definiše atmosferu, dok kostim gradi karakter. Kada obje discipline potpisuje isti autor, vizualni identitet predstave dobija dodatnu slojevitost.
Upravo je to slučaj u predstavi Ubistvo u Orijent Ekspresu, gdje Adisa Vatreš Selimović oblikuje i scenografiju i kostime. Njeno dugogodišnje iskustvo u teatru vidljivo je u načinu na koji prostor, materijali i kostimi zajedno grade svijet predstave i karaktere koji se u njemu kreću.
U razgovoru za Bonjour otkriva kako pristupa adaptaciji jednog od najpoznatijih književnih univerzuma za pozorišnu scenu, ali i šta je za nju najuzbudljiviji dio procesa stvaranja.
Adisa Vatreš Selimović, kostimografkina i scenografkinja
“Ubistvo u Orijent Ekspresu” je jedna od onih priča čiji vizualni svijet publika već ima u glavi.
Koliko je izazovno kao autorici scenografije i kostimografije raditi na tako vizuelno prepoznatljivom univerzumu?
Kao i mnogim popularnim naslovima na kojima sam do sada radila, pristupam sa praznog papira. Pokušavam naći svoj rukopis u funkciji i estetici prostora koji publiku navodi na promišljanje.
U formiranju vizuala likova smatram bitnim ostati prepoznatljiv publici makar u detalju, kako bi se identificirala sa već upoznatim stereotipom.
Foto: Velija Hasanbegović
Tokom godina radili ste na različitim projektima i periodima. Da li postoji nešto što vam je posebno važno kada gradite historijski kostim za scenu?
Teatar danas je teatar podteksta, a ne teksta.
Gledajući iz te vizure, mnogo mi je izazovnije aktualizirati predstave koje predstavljaju jednu epohu dio prošlosti koji korespondira sa današnjicom. Upravo takav pristup stvara slojevitost i definiše podtekst sa kojim se publika identifikuje.
Svaki kostim ima svoju dramaturgiju.
Postoji li lik ili scena u ovoj predstavi čiji vam je vizualni identitet bio posebno zanimljiv za graditi?
Specifičnost većine likova u ovoj predstavi jeste da se poigravaju sa ličnim identitetom, pa samim tim je i kostim izazovan, jer prati transformaciju i stanja likova. Definitivno bih izdvojila radikalnu transformaciju kod lika gđe Hubbard (Vedrane Božinović).
Ako biste mogli izdvojiti jedan kostim iz predstave i ponijeti ga kući, koji bi to bio?
Cijeli proces stvaranja kostima u krojačnicama Narodnog pozorišta bio je izuzetno dinamičan i veseo. Izuzetne majstorice i majstor su napravili odličan posao u krojenju kostima, pa moram biti iskrena da su i na kostimskim probama, koje prikazuju nedovršen kostim, glumice i glumci izgledali atraktivno.
Iz takve atmosfere se rodio ansambl zadovoljan i sretan sa odjećom svojih likova, a estetika predstave se podigla na veći nivo. Radost glumca ili glumice koji se nalazi u kostimu sa kojim je sretan nezamjenjiv je osjećaj za kostimografa bili smo kao djeca koja oblače lutkice pred početak igre.
Foto: Velija Hasanbegović
Šta vas danas, nakon svih godina rada u teatru, još uvijek najviše uzbuđuje u procesu stvaranja kostima i scena?
Atraktivan crtež, jasna skica, zabrinut majstor, zadovoljan glumac, majstor svjetla koji voli svoj posao, reditelj koji mi vjeruje i aplauz publike.
Vizualni svijet predstave Ubistvo u Orijent Ekspresu, oblikovan kroz scenografiju i kostime Adise Vatreš Selimović, večeras prvi put će oživjeti pred publikom u Narodnom pozorištu Sarajevo.
Premijera je već rasprodana, što potvrđuje veliko interesovanje publike za ovu novu produkciju inspirisanu svijetom Agathe Christie. Za one koji večeras nisu uspjeli doći do karata, naredna izvođenja zakazana su već dan nakon premijere, zatim 26. marta, dok je jedno igranje planirano i u aprilu.
Ako je suditi po atmosferi koja već prati predstavu, čini se da će Ubistvo u Orijent Ekspresu biti jedna od onih produkcija o kojima će se u Sarajevu govoriti još dugo nakon što se svjetla pozornice ugase.
Foto: Velija Hasanbegović
TEKST: Ada Ćeremida
Ušli smo u Pozorište mladih Sarajevo na zatvorenu probu mjuzikla Be More Chill bez velikih očekivanja, a izašli s osjećajem kao da smo upravo gledali pravi mali Broadway trenutak.
Scena je već bila postavljena, ekipa je završavala posljednje tonske provjere, a atmosfera je imala onu posebnu energiju koju prepoznate samo kada se sprema nešto veliko.
Ono što nas je najviše iznenadilo nije bio samo talent ansambla, nego osjećaj radosti koji predstava budi, čak i ako niste tipičan fan mozičkog teatra.
Priča prati tinejdžera koji pokušava pronaći svoje mjesto u svijetu srednjoškolskih pravila, simpatija, rivalstava i želje da bude “cool”. Na papiru to zvuči kao poznata priča odrastanja, ali Be More Chill je pretvara u brzu, duhovitu i vrlo savremenu muzičku avanturu koja se obraća generaciji Z, ali u kojoj će se lako prepoznati i oni koji su srednju školu davno završili.
Prije nego što su se svjetla ugasila, a zavjesa zatvorila, ansambl se okupio u krug oko režisera Sanjina Arnautovića i muzičke redateljice Nikoline Vujić. Bio je to kratak, gotovo intiman trenutak zajedničke koncentracije i podrške, onaj tip pozorišne tišine u kojoj osjetite koliko je ljubavi i rada uloženo u predstavu.
Onda je proba počela. Energija ansambla, humor koji prirodno dolazi iz priče i pop-rock muzika koja nosi čitavu radnju stvaraju osjećaj predstave koja je istovremeno razigrana, emotivna i nevjerovatno zarazna.
Iza ove produkcije stoji veliki interdisciplinarni projekat koji okuplja studente i mlade umjetnike Akademije scenskih umjetnosti, Akademije likovnih umjetnosti i Muzičke akademije u Sarajevu.
Pod vodstvom režisera Sanjina Arnautovića i muzičke direktorice Nikoline Vujić, projekt ima ambiciju razviti dugoročnu platformu za muzički teatar u Bosni i Hercegovini.
Sanjin Arnautović, glumac i režiser sa Nikolinom Vujić, kantautoricom i muzičkom redateljicom
Nikolina, kako je uopće počela ideja da se mjuzikl Be More Chill postavi na scenu u Sarajevu?
Ideja o režiranju mjuzikla i uspostavljanju ovakve produkcije „kuhala“ se već dugo. Sanjin i ja smo razmišljali o mnogim drugim naslovima prije nego što smo donijeli konačnu odluku da to bude upravo Be More Chill.
Shvatili smo da želimo kreirati program koji će spojiti studente i mlade umjetnike triju akademija, Akademije scenskih umjetnosti, Muzičke akademije i Akademije likovnih umjetnosti. Ne samo da ih poveže, nego da im ponudi platformu za usavršavanje vještina, ali i za izgradnju profesionalne mreže.
Pored toga, Be More Chill govori generaciji za koju smatramo da nema dovoljno kulturnih sadržaja namijenjenih upravo njima. Teme mjuzikla su one s kojima se tinejdžeri lako mogu poistovijetiti, ali vjerujem da se u likovima i situacijama iz ove priče može prepoznati svako od nas.
Mjuzikl ima vrlo specifičan pop-rock zvuk. Kako ste pristupili muzičkom identitetu predstave u ovoj lokalnoj produkciji?
Muzički identitet Be More Chill već u originalu nosi snažan spoj pop-rocka, synth zvuka i elemenata punk energije. Taj zvuk nosi određenu vrstu pobune i sirove emocije, što mi je bilo posebno zanimljivo.
Najveći izazov bio je prepjev – kako ga uraditi a da se ne izgubi autentičnost likova, ritmičnost i energija numera, ali ni ono što je u mjuziklu najvažnije: storytelling. U muzičkom teatru pjesma nikada nije samo pjesma – ona je nastavak dramske radnje.
Glumac mora istovremeno voditi misao lika, razmišljati o situaciji, pjevati tehnički zahtjevnu muziku i biti potpuno prisutan u odnosu s partnerima na sceni. Zbog toga mi je bilo važno da tekst u prepjevu ostane prirodan za govor, ali i precizan u ritmu i namjeri.
Jedna od odluka bila je da u pojedinim numerama zadržimo engleske izraze ili čak cijele fraze, jer je to realnost jezika u kojem današnji tinejdžeri, ali i mi odrasli, zapravo komuniciramo.
Kako izgleda rad s mladim izvođačima na ovako zahtjevnom formatu kao što je mjuzikl?
Rad na mjuziklu je uvijek vrlo intenzivan, a za neke od umjetnika ovo je bio i prvi profesionalni projekat. Ono što nam je bilo važno kroz cijeli proces jeste da, uz sav rad i disciplinu, zadržimo entuzijazam i autentičnost izvođača.
Upravo su zaigranost i međusobno razumijevanje bili moje najveće gorivo tokom rada. Imali smo sreću da je čitav tim pristupio procesu otvorenog srca, sa mnogo strpljenja i podrške.
Sanjin i ja smo zajedno s timom ostvarili jedan dugogodišnji san, da imamo svoj prvi company. To je za nas velika stvar, jer smo još kao djeca maštali da jednog dana stvaramo ovakav kolektiv na sceni.
Postoji li neka pjesma iz mjuzikla koju jednostavno ne možete čuti a da je ne zapjevate?
S obzirom na to da sam posljednjih godinu dana najviše slušala Be More Chill, pjesma koja mi trenutno ne izlazi iz glave je “Smartphone Hour”.
Sanjine, ova priča govori o identitetu, pripadanju i pritisku okoline – temama koje su vrlo bliske mlađim generacijama. Kako ste pristupili tim motivima u režiji predstave?
Pričanju ove priče pristupio sam vrlo lično, jer mislim da su teme identiteta, pripadanja i pritiska okoline danas gotovo egzistencijalno pitanje za mlade, ali i za one sa malo više godina.
Nije me zanimalo da ih „ilustrujem“, želio sam da ih proživimo na sceni kroz svaki glumački izbor, kroz situacije, buku i tišinu.
Kada smo tek počinjali zajednički rad, sa ansamblom sam radio na tome da svako pronađe vlastiti odnos prema ovim temama. Tek tada naša priča prestaje biti priča o mladima i postaje priča mladih.
U režiji sam tragao za istinom, ranjivošću i hrabrošću da se pokaže nesigurnost, jer upravo tada dolazi do prepoznavanja i konekcije sa publikom.
Mjuzikl kao forma zahtijeva vrlo preciznu koordinaciju glume, muzike i pokreta. Šta je za vas bio najveći režijski izazov u ovom projektu?
Najveći izazov bio je kako zadržati emociju u formi koja traži tehničku perfekciju. Mjuzikl ne oprašta „otprilike“. Svaki pokret, svaki ton, svaki pogled mora imati razlog.
Moj zadatak bio je da ne izgubimo srce predstave dok gradimo jednu kompleksnu strukturu koja mora funkcionisati besprijekorno.
Tragali smo za organskim spojevima svih elemenata mjuzikla kako bismo postigli da pjesma ne bude prekid radnje nego njen vrhunac, a koreografija produžetak unutrašnjeg života svakog lika.
Koji vam je mjuzikl lično uvijek na vrhu liste favorita, onaj koji biste mogli gledati ili režirati iznova i iznova?
Privlače me naslovi koji spajaju pop-kulturu i emotivne priče: Hadestown, Kosa, Rent, Next to Normal… Lista je zapravo prilično duga, a to je vjerovatno i razlog zašto je mjuzikl moja najdraža teatarska forma.
Kada biste morali opisati energiju ove predstave u tri riječi, koje bi to bile?
Eksplozivna.
Intimna.
Oslobađajuća.
Premijera mjuzikla Be More Chill u Pozorištu mladih Sarajevo zakazana je za 13. mart u 20:00 sati i već je rasprodana, dok su reprize planirane 14. i 15. marta, što ovaj vikend čini savršenim trenutkom za večer u teatru.
Ako je suditi po onome što smo vidjeli na zatvorenoj probi, publiku čeka predstava koja je istovremeno smiješna, emotivna i muzički izuzetno snažna.
Signurni smo da ćete prepoznati isto što smo i mi, to je možda je njen najveći kvalitet, što u vama probudi onu malu iskru radosti zbog koje smo se mnogi i zaljubili u mjuzikle i teatar.
Zato ne čudi što su prve izvedbe već izazvale veliko interesovanje, jer kada se ovakva energija pojavi na sceni, publika to vrlo brzo prepozna.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
