TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 10.3.2026.
Narodno pozorište Sarajevo posljednjih godina donosi produkcije koje privlače veliku pažnju publike, od baleta Krcko Oraščić do velikih koncertnih i filharmonijskih projekata koji redovno pune salu.
Upravo zato i nova premijera, predstava Ubistvo u Orijent Ekspresu, već sada izaziva veliko interesovanje publike i ljubitelja teatra.
Inspirisana svijetom Agathe Christie, ova produkcija nosi sa sobom prepoznatljivu atmosferu elegancije, misterije i evropske kulture putovanja s početka 20. stoljeća. Upravo taj vizualno bogat univerzum predstavlja poseban izazov za kreativni tim predstave.
U središtu tog procesa nalazi se Adisa Vatreš Selimović, koja u ovoj produkciji potpisuje i scenografiju i kostimografiju, oblikujući prostor i likove koji zajedno grade cjelokupnu atmosferu predstave.
Foto: Velija Hasanbegović
U teatru scenografija i kostim često djeluju kao jedan organizam – prostor definiše atmosferu, dok kostim gradi karakter. Kada obje discipline potpisuje isti autor, vizualni identitet predstave dobija dodatnu slojevitost.
Upravo je to slučaj u predstavi Ubistvo u Orijent Ekspresu, gdje Adisa Vatreš Selimović oblikuje i scenografiju i kostime. Njeno dugogodišnje iskustvo u teatru vidljivo je u načinu na koji prostor, materijali i kostimi zajedno grade svijet predstave i karaktere koji se u njemu kreću.
U razgovoru za Bonjour otkriva kako pristupa adaptaciji jednog od najpoznatijih književnih univerzuma za pozorišnu scenu, ali i šta je za nju najuzbudljiviji dio procesa stvaranja.
Adisa Vatreš Selimović, kostimografkina i scenografkinja
“Ubistvo u Orijent Ekspresu” je jedna od onih priča čiji vizualni svijet publika već ima u glavi.
Koliko je izazovno kao autorici scenografije i kostimografije raditi na tako vizuelno prepoznatljivom univerzumu?
Kao i mnogim popularnim naslovima na kojima sam do sada radila, pristupam sa praznog papira. Pokušavam naći svoj rukopis u funkciji i estetici prostora koji publiku navodi na promišljanje.
U formiranju vizuala likova smatram bitnim ostati prepoznatljiv publici makar u detalju, kako bi se identificirala sa već upoznatim stereotipom.
Foto: Velija Hasanbegović
Tokom godina radili ste na različitim projektima i periodima. Da li postoji nešto što vam je posebno važno kada gradite historijski kostim za scenu?
Teatar danas je teatar podteksta, a ne teksta.
Gledajući iz te vizure, mnogo mi je izazovnije aktualizirati predstave koje predstavljaju jednu epohu dio prošlosti koji korespondira sa današnjicom. Upravo takav pristup stvara slojevitost i definiše podtekst sa kojim se publika identifikuje.
Svaki kostim ima svoju dramaturgiju.
Postoji li lik ili scena u ovoj predstavi čiji vam je vizualni identitet bio posebno zanimljiv za graditi?
Specifičnost većine likova u ovoj predstavi jeste da se poigravaju sa ličnim identitetom, pa samim tim je i kostim izazovan, jer prati transformaciju i stanja likova. Definitivno bih izdvojila radikalnu transformaciju kod lika gđe Hubbard (Vedrane Božinović).
Ako biste mogli izdvojiti jedan kostim iz predstave i ponijeti ga kući, koji bi to bio?
Cijeli proces stvaranja kostima u krojačnicama Narodnog pozorišta bio je izuzetno dinamičan i veseo. Izuzetne majstorice i majstor su napravili odličan posao u krojenju kostima, pa moram biti iskrena da su i na kostimskim probama, koje prikazuju nedovršen kostim, glumice i glumci izgledali atraktivno.
Iz takve atmosfere se rodio ansambl zadovoljan i sretan sa odjećom svojih likova, a estetika predstave se podigla na veći nivo. Radost glumca ili glumice koji se nalazi u kostimu sa kojim je sretan nezamjenjiv je osjećaj za kostimografa bili smo kao djeca koja oblače lutkice pred početak igre.
Foto: Velija Hasanbegović
Šta vas danas, nakon svih godina rada u teatru, još uvijek najviše uzbuđuje u procesu stvaranja kostima i scena?
Atraktivan crtež, jasna skica, zabrinut majstor, zadovoljan glumac, majstor svjetla koji voli svoj posao, reditelj koji mi vjeruje i aplauz publike.
Vizualni svijet predstave Ubistvo u Orijent Ekspresu, oblikovan kroz scenografiju i kostime Adise Vatreš Selimović, večeras prvi put će oživjeti pred publikom u Narodnom pozorištu Sarajevo.
Premijera je već rasprodana, što potvrđuje veliko interesovanje publike za ovu novu produkciju inspirisanu svijetom Agathe Christie. Za one koji večeras nisu uspjeli doći do karata, naredna izvođenja zakazana su već dan nakon premijere, zatim 26. marta, dok je jedno igranje planirano i u aprilu.
Ako je suditi po atmosferi koja već prati predstavu, čini se da će Ubistvo u Orijent Ekspresu biti jedna od onih produkcija o kojima će se u Sarajevu govoriti još dugo nakon što se svjetla pozornice ugase.
Foto: Velija Hasanbegović
TEKST: Ada Ćeremida
Na zatvorenoj probi predstave ZID2026 u SARTR-u, nekoliko dana prije premijere, gledali smo kako tekst Leonida Andrejeva prelazi iz stranice u tijelo, prostor, glas i svjetlo.
Šejla Kamerić međunarodno je priznata savremena umjetnica s bogatom i dugogodišnjom internacionalnom karijerom, čiji rad obuhvata fotografiju, film, instalaciju i druge vizuelne medije.
Kroz svoje projekte istražuje teme identiteta, sjećanja, društvenih normi i položaja žena, često polazeći od ličnih iskustava koja pretvara u univerzalne priče.
Njena djela izlagana su u vodećim svjetskim muzejima, galerijama i na međunarodnim umjetničkim manifestacijama, potvrđujući njen status autorice čiji rad kontinuisano oblikuje savremenu umjetničku scenu.
Kada govorimo o umjetnicama koje su izgradile jezik koji se razumije daleko izvan njenog konteksta, Šejla Kamerić je jedno od imena koje ne treba dugo predstavljati.
Umjetnost koju Šejla Kamerić stvara govori jezikom koji se razumije daleko izvan lokalnog konteksta.
Nakon AWAKE-a, rada koji je pulsirao kao svjetlosni poziv na budnost, u centru MQ u Beču, danas je pratimo u potpuno drugačijem prostoru, ali s istim osjećajem da se pred nama otvara nešto što nas poziva da budemo više od posmatrača.
ZID2026 je njena prva pozorišna režija, iako režija kao promišljanje slike, pokreta, ritma i pogleda nikada nije bila strana njenom radu.
Još 2007. njen prvi kratki film prikazan je na Venecijanskom filmskom festivalu, a dugometražni film ‘’1395 dana bez crvene'', koji tematizira ritam života u opkoljenom Sarajevu, dio je kolekcije muzeja Tate Modern u Londonu i Muzeja savremene umjetnosti u Seulu.
Kod Šejle kontinuitet ne djeluje kao ponavljanje, nego kao rijetka sposobnost da se umjetnost živi dugo, ozbiljno i bez gubljenja nerva.
Zato je ulazak na probu predstave ZID2026 imao osjećaj privilegovanog trenutka: gledali smo umjetnicu prije finalne slike, u procesu u kojem se misao još pregovara sa scenom.
Šejla Kamerić koristi kratku priču ‘’Zid'' Leonida Andrejeva iz 1901. kao polazište i izvedbenu mapu. Riječ je o tekstu koji se često čita kroz teme izolacije, preživljavanja i odnosa čovjeka prema granici koja ga definiše.
Na papiru,‘’Zid'' djeluje hladno i gotovo alegorijski, ali u prostoru probe dobija sasvim drugačiju, tjelesnu dimenziju.
Dramaturgiju za Šejlin ZID2026 potpisuje Emina Omerović, koreografiju Sanja Nešković Peršin, muziku Kiril Džajkovski, scenografiju Numen, a kostim Lejla Hodžić.
U SARTR-u nas je dočekao prostor u nastajanju: crna scena, crvene stolice, kablovi, reflektori, folije koje hvataju svjetlo, glasovi koji se vraćaju iz mraka i tijela koja traže svoju tačnu poziciju.
Sve je izgledalo kao haos, ali onaj tip haosa u koji se uranja i u kojem postoji unutrašnji red.
Osjetili smo kako predstava diše, a mi smo ušli u trenutak između udaha i izgovorene rečenice.
‘’Zid'' se često čita kao priča o izolaciji, ali i o preživljavanju, odgovornosti i odnosu prema svijetu koji nas okružuje.
Koje pitanje iz ‘’Zida'' vam se danas čini najaktuelnijim kada ga postavljate na pozorišnu scenu?
Najaktuelnija su, nažalost, upravo ona pitanja koja se uporno ponavljaju.
Andrejev ih naziva „prokletim pitanjima“.
Kako živjeti u svijetu punom podjela? Kako preživjeti? Kako sačuvati vjeru u bolji svijet?
Ne učimo dovoljno iz prošlosti pa se stari problemi stalno vraćaju. Ponovo živimo u vremenu radikalizma, fašizma i glorifikacije gluposti. Danas svijetom upravljaju milijarderi i diktatori, baš kao što su nekada upravljali carevi i vladari. 
Zato mi se Andrejevljev tekst čini izuzetno savremenim. Ne govori samo o fizičkom zidu, nego o sistemima moći i obrascima ponašanja koje prihvatamo kao prirodne. Tada, baš kao i danas, teško je bilo povjerovati da će doći bolja vremena i da će se ukazati drugačiji svijet. Upravo u toj upornoj sličnosti između prošlosti i sadašnjosti vidim razlog zbog kojeg je važno iznova aktualizirati ovaj tekst.
Zid nije priča o beznađu, nego o upornosti.
Iako ste tokom karijere radili u filmu, videu, fotografiji, instalaciji i performansu, ovo je vaša prva pozorišna režija.
Postoji li nešto u radu na predstavi što vas je iznenadilo ili otvorilo mogućnosti koje ranije niste imali?
Govorimo i bavimo se zidovima, preprekama, pa baš zbog toga mislim da ga je važno rušiti zidove i unutar umjetnosti. Biti slobodna od formata, ne ograničavati se jednim “znanim” medijem.
Uvijek me iznenađuje koliko često ljudi koji rade u kulturi imaju nepovjerenje prema novim pristupima i koliko lako pristaju na vlastite granice. Kako bježe od sebe i svojih granica.
S druge strane, raduje me hrabrost onih koji žele promjenu i koji vjeruju da umjetnost može biti otvoren prostor istraživanja. Zahvalna sam SARTR-u, Realstage produkciji i svim saradnicima koji su prepoznali ovu ideju i omogućili da se razvije.
U galeriji posjetilac određuje koliko će dugo ostati uz rad. U pozorištu vrijeme dijelite s publikom.
Kako vam ta promjena odnosa prema vremenu utiče na način pripovijedanja?
Zid sam prvi put pročitala sa četrnaest godina i od tada želim da ga vidim kao sliku koja se mijenja. Zanimala su me ponavljanja, trajanje i način na koji svako novo čitanje mijenja značenje.
Vremenom sam shvatila da ta priča za mene mora postojati u vremenu koje dijelimo s drugima i kroz različite medije. Zato ovaj projekt postoji kao predstava, ali i kao video i zvučni rad, te kao partitura koja može nastaviti živjeti kroz buduće interpretacije drugih autora.
Tri riječi, bez objašnjenja: koja vam scena iz predstave ostaje najjasnije urezana u sjećanje i danas?
Crno. Nebo. Nada.
''Zid'' sada dobija novi život na sceni.
Postoji li još neko književno djelo koje biste voljeli istražiti kroz pozorište, film ili umjetničku instalaciju?
‘’Umjeće ljubavi'', Erich Fromm.
Ono što je najzanimljivije kod zatvorenih proba jeste činjenica da predstavu vidite prije nego što postane, prije nego što je to predstava za publiku. Nema distance, nema finalnog sjaja, nema sigurnosti premijernog trenutka.
Tu su samo prostor, tekst, tijelo, svjetlo i ljudi koji pokušavaju pronaći tačnu mjeru između kontrole i instinkta.
Sanja Nešković Peršin, koreografkinja
Kiril Džajkovski, kompozitor
Kod predstave ZID2026 taj proces je djelovao gotovo meditativno, čak i onda kada je oko nas bilo mnogo pokreta, tehničkih detalja i ponavljanja. Šejla u tom prostoru ne djeluje kao autorica koja želi zatvoriti značenje, nego kao neko ko sluša gdje se tekst opire, gdje scena traži tišinu i gdje slika treba postati jača od objašnjenja.
To je možda i najtačniji način da se pristupi Zidu: ne kao tekstu koji treba “objasniti”, nego kao prostoru u koji se ulazi s nelagodom.
Zid može biti granica, sistem, strah, trauma, društvo, vlastito tijelo ili ono što odbijamo vidjeti kod drugih. Zbog toga ova predstava ne djeluje kao povratak književnom klasiku iz sigurnosti, nego kao susret s tekstom koji i dalje zna pogoditi savremeni nerv.
U trenutku kada ga Šejla Kamerić prenosi na scenu, zid više nije samo metafora, nego prostor kroz koji se kreću glasovi, tijela i slike koje ne nude brzo olakšanje.
Možda je zato bilo toliko uzbudljivo gledati probu nekoliko dana prije premijere.
Ne zbog toga što smo vidjeli “gotov” rad, nego zato što smo vidjeli proces umjetnice koja i dalje, nakon svih izložbi, instalacija, filmova i međunarodnih prostora, raste kroz svaki novi rad i svaki put nas dočeka iz prostora iz kojeg je ranije nismo gledali.
Emina Topolović
Snežena Bogičević
Amila Terzimehić
Nika Dinarina Mladić
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
