TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 22.12.2025.
Subotnja večer označila je početak još jedne sezone baleta Krcko Oraščić u Narodnom pozorištu Sarajevo.
Prva od tri ovogodišnje izvedbe već je iza nas, a sutra navečer slijedi još jedna prilika da publika uđe u bajku koju generacije pamte od djetinjstva.
Nakon što smo uoči premijere ušli iza zavjese i zabilježili generalnu probu iznutra, vraćamo se u isti prostor. ovaj put s drugačijom pažnjom. Jer kada jednom vidite koliko ruku, pogleda i preciznih odluka stoji iza svake scene, više nikada ne gledate balet na isti način.
Josip Lovrenović, scenograf Narodnog pozorišta Sarajevo
Na samoj ivici pozornice, između parketa i tišine koja prethodi izlasku na scenu, sjeli smo sa Josipom Lovrenovićem, scenografom Krcka Oraščića. Ispred nas je prazna sala, balkoni Narodnog pozorišta i prostor koji će već iste večeri oživjeti pod svjetlima.
Razgovarali smo o scenografiji kao živom organizmu, o kolektivu koji je pokreće i o bajci koja traje duže od jednog života.
Postoji li jedan detalj scenografije koji nosi posebnu, ličnu težinu? Za Josipa Lovrenovića, odgovor ne leži u pojedinosti, već u cjelini koja omogućava da predstava diše.
„Scenografija ovakvih velikih baleta nikada nije samo dekor“, kaže. „Rad dekoratera i tehničkih scenskih radnika podjednako je bitan kao i rad balerina i baletana. Bez uštimanog tima velikog broja ljudi, ova magija se ne bi mogla izvesti.“
U Krcku Oraščiću, objašnjava, čak i oni koji nisu vidljivi publici imaju svoju koreografiju. Promjene scena, transformacije prostora, ritam koji prati muziku Čajkovskog, sve to zavisi od preciznosti ljudi iza scene. Bajka ne nastaje sama; ona se gradi, pomjera i održava u životu.
Raditi Krcka znači biti dio lanca
Dok razgovaramo, Lovrenović nas podsjeća na simboliku trenutka: Krcko Oraščić upravo puni 133 godine od svoje prve izvedbe. Za scenografa, kaže, poziv da radi na ovom baletu nosi posebnu težinu.
„Siguran sam da je svaki scenograf sretan kad mu dođe prilika da radi Krcka. Uzbuđenje je stalno prisutno, iako postoji i briga hoće li sve funkcionisati kako treba.“
Ono što Krcka izdvaja, dodaje, jeste činjenica da iz godine u godinu postaje sve draži onima koji ga izvode. Posebno ističe djecu iz muzičkih i baletnih škola Sarajeva, koja često upravo kroz Krcka prvi put stanu na veliku scenu, a kasnije postaju dio ansambla.
„To je lanac koji se ne prekida“, kaže. „Djeca koja danas igraju Krcka, sutra su balerine i baletani Narodnog pozorišta.“
Kolektiv koji oblikuje identitet
Iako ga često pitaju o ličnim estetskim preferencijama i umjetničkim pravcima, Lovrenović naglašava da pozorište rijetko pripada jednoj osobi. Umjetnički smjer predstave, objašnjava, uvijek je rezultat dogovora unutar autorskog tima.
„U Narodnom pozorištu, kao i u drugim teatarskim kućama, mnogo toga zavisi od umjetničke direkcije i repertoara. Mi kao autorski tim pokušavamo pratiti jedni druge.“ 
I njegov stvaralački identitet, priznaje, oblikovan je kolektivom u kojem radi.
„Pozorište je čin kolektivne umjetnosti. Vaše najbliže kolege utiču na ono što proizvodite. Stvari se stalno mijenjaju od potrebe do potrebe.“
Na kraju razgovora, pitamo ga šta bi volio da ostane s publikom kada se zavjesa spusti i bajka utihne. Odgovor dolazi bez razmišljanja.
„Volio bih da ostane Krcko.“
Prisjeća se prve sarajevske postavke iz 1973. godine i publike koja ga pamti i danas baš kao što se nada da će ga pamtiti i najmlađa publika koja ove večeri prvi put sjedi u sali.
Dok napuštamo pozornicu, scena je ponovo prazna. Ali znamo da se iza nje krije cijeli svijet precizan, kolektivan i tih. Svijet bez kojeg bajka nikada ne bi postala stvarna.
Cijeli razgovor s Josipom Lovrenovićem se nastavlja u reelsu. Zavirite još jednom iza zavjese.
TEKST: Ada Ćeremida
Dva dana prije nego što krene na svoju prvu bh. turneju, proveli smo nekoliko sati s Kerimom Čutunom u Sarajevu.
Šetnja gradom brzo je postala nešto više od običnog razgovora, svakih par minuta neko ga prepozna, dobaci mu rečenicu iz skeča, nasmije se, zastane. Kerim svaki put odgovori istom energijom, kratkim pozdravom, osmijehom, ponekad i onim spontanim gestom koji govori da je ta relacija s publikom stvarna, a ne samo digitalna.
Imali smo priliku da pogledamo “Nebitno” još u februaru, u intimnom formatu, ali nećemo vam otkrivati previše, možemo reći jedno, naslov možda sugeriše nešto usputno, ali iskustvo koje ostaje poslije ide u potpuno drugom smjeru.
Tu negdje počinje razumijevanje “Nebitno” kao satirične monodrame, jer ovo nije nova priča, barem ne u potpunosti. Tekst predstave nastajao je kroz osam godina i tek je nedavno dobio svoj konačni oblik.
Četiri mjeseca pisanja bila su dovoljna da sve sjedne na svoje mjesto, ali materijal koji nosi na scenu dolazi iz mnogo dužeg procesa, iz različitih faza života, od poslova koji nemaju veze sa scenom do trenutka u kojem je odlučio da sve to pretoči u jednu cjelinu.
Ovo nije priča o nekome ko je “odjednom postao poznat” zbog društvenih mreža. Kerim je akademski formiran glumac, s iskustvom na pozorišnoj sceni, u filmovima i serijama i ta osnova se osjeti u svemu što radi.
Razlika je u tome što sada izlazi sam pred publiku, bez likova iza kojih se može sakriti, bez distance koju često pruža ansambl ili scenarij koji nije lično njegov.
U toj formi postoji određeni rizik, ali i sloboda. Govori o sebi, kroz satire, kroz humor koji već prepoznajemo, ali ga ovaj put razvija dalje. Smijeh je tu, očekivano, ali ispod njega se pojavljuju slojevi koji koji vas natjeraju da se nasmijete, a onda vas zadrže u toj misli sekundu duže.
Možda zvuči kao kliše, ali postoji dublje značenje koje se provlači kroz sve to. Kerim se igra s granicama našeg humora, testira koliko daleko može ići, koliko publika želi prepoznati sebe u tim situacijama. Sve to radi bez cinizma koji često prati takav pristup, već s nekom vrstom topline i pozitivne energije koja ga, kako svi vidimo, čini sve prepoznatljivijim.
Pred njim je turneja kroz više od 15 gradova u Bosni i Hercegovini. Mi smo ga sreli neposredno prije početka, u trenutku kada se sve još slaže, ali je već dovoljno jasno da ovo neće biti samo još jedna predstava na repertoaru.
Kerim Čutuna, bh. glumac sa Tesnim Ališah, social media menadžericom i Adom Ćeremidom, novinarkom Bonjour.ba portala
“Nebitno” dolazi kao autobiografska predstava, koliko ti je bilo čudno (ili prirodno) staviti sebe kao “materijal” na scenu?
Nije mi bilo čudno, bilo me strah da ne ispadnem dosadan. Danas sam sretan jer sam uspio realizovati ideju koju sam dugo imao.
S obzirom na to da si već radio film, serije i teatar, šta ti je ova forma donijela novo, nešto što nisi mogao izraziti kroz druge medije?
Socijalna mreža mi je donijela publiku koju prije nisam mogao dosegnuti, razlika je u činu potpunog autorstva nad procesom koji radiš.
Film, serija i teatar ovise od čitavog tima ljudi.
Tvoji skečevi često balansiraju između humora i realnosti koju svi prepoznajemo, gdje ti lično povlačiš granicu između ta dva?
Ne povlačim granicu, uživam u činjenici da ljudi, prepoznavajući određene likove i situacije, izvlače različite poruke iz sadržaja koji objavljujem.
Realnost doprinosi prepoznavanju, prepoznavanje izaziva reakciju.
Ako bi morao opisati ovu fazu svoje karijere jednom rečenicom, pred predstavu, pred turneju, kako bi ona glasila?
Biti ili ne biti. Možda najbolja.
Već si imao iskustva s projektima koji izlaze i van BiH, kako vidiš svoj dalji put?
Cilj je ostvariti zacrtano na domaćem terenu, ne planirati predaleko u budućnost, vjerovati u Boga i ostati svoj.
Dok smo razgovarali, Kerim je usput iz džepova izvlačio sitnice koje uvijek nosi sa sobom. Taj mali uvid zabilježili smo u formatu “Mojih 7”, koji uskoro dijelimo i na našem Instagramu.
Turneja počinje već sutra, 10. aprila u Gračanici, a nastavlja se kroz gradove širom Bosne i Hercegovine, a karte su dostupne preko entrio.ba.
Mi ćemo ga, sigurno ponovo gledati u Sarajevu 17. juna u BKC-u jer je takav format da ga želite vidjeti više puta.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
