TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 22.12.2025.
Subotnja večer označila je početak još jedne sezone baleta Krcko Oraščić u Narodnom pozorištu Sarajevo.
Prva od tri ovogodišnje izvedbe već je iza nas, a sutra navečer slijedi još jedna prilika da publika uđe u bajku koju generacije pamte od djetinjstva.
Nakon što smo uoči premijere ušli iza zavjese i zabilježili generalnu probu iznutra, vraćamo se u isti prostor. ovaj put s drugačijom pažnjom. Jer kada jednom vidite koliko ruku, pogleda i preciznih odluka stoji iza svake scene, više nikada ne gledate balet na isti način.
Josip Lovrenović, scenograf Narodnog pozorišta Sarajevo
Na samoj ivici pozornice, između parketa i tišine koja prethodi izlasku na scenu, sjeli smo sa Josipom Lovrenovićem, scenografom Krcka Oraščića. Ispred nas je prazna sala, balkoni Narodnog pozorišta i prostor koji će već iste večeri oživjeti pod svjetlima.
Razgovarali smo o scenografiji kao živom organizmu, o kolektivu koji je pokreće i o bajci koja traje duže od jednog života.
Postoji li jedan detalj scenografije koji nosi posebnu, ličnu težinu? Za Josipa Lovrenovića, odgovor ne leži u pojedinosti, već u cjelini koja omogućava da predstava diše.
„Scenografija ovakvih velikih baleta nikada nije samo dekor“, kaže. „Rad dekoratera i tehničkih scenskih radnika podjednako je bitan kao i rad balerina i baletana. Bez uštimanog tima velikog broja ljudi, ova magija se ne bi mogla izvesti.“
U Krcku Oraščiću, objašnjava, čak i oni koji nisu vidljivi publici imaju svoju koreografiju. Promjene scena, transformacije prostora, ritam koji prati muziku Čajkovskog, sve to zavisi od preciznosti ljudi iza scene. Bajka ne nastaje sama; ona se gradi, pomjera i održava u životu.
Raditi Krcka znači biti dio lanca
Dok razgovaramo, Lovrenović nas podsjeća na simboliku trenutka: Krcko Oraščić upravo puni 133 godine od svoje prve izvedbe. Za scenografa, kaže, poziv da radi na ovom baletu nosi posebnu težinu.
„Siguran sam da je svaki scenograf sretan kad mu dođe prilika da radi Krcka. Uzbuđenje je stalno prisutno, iako postoji i briga hoće li sve funkcionisati kako treba.“
Ono što Krcka izdvaja, dodaje, jeste činjenica da iz godine u godinu postaje sve draži onima koji ga izvode. Posebno ističe djecu iz muzičkih i baletnih škola Sarajeva, koja često upravo kroz Krcka prvi put stanu na veliku scenu, a kasnije postaju dio ansambla.
„To je lanac koji se ne prekida“, kaže. „Djeca koja danas igraju Krcka, sutra su balerine i baletani Narodnog pozorišta.“
Kolektiv koji oblikuje identitet
Iako ga često pitaju o ličnim estetskim preferencijama i umjetničkim pravcima, Lovrenović naglašava da pozorište rijetko pripada jednoj osobi. Umjetnički smjer predstave, objašnjava, uvijek je rezultat dogovora unutar autorskog tima.
„U Narodnom pozorištu, kao i u drugim teatarskim kućama, mnogo toga zavisi od umjetničke direkcije i repertoara. Mi kao autorski tim pokušavamo pratiti jedni druge.“ 
I njegov stvaralački identitet, priznaje, oblikovan je kolektivom u kojem radi.
„Pozorište je čin kolektivne umjetnosti. Vaše najbliže kolege utiču na ono što proizvodite. Stvari se stalno mijenjaju od potrebe do potrebe.“
Na kraju razgovora, pitamo ga šta bi volio da ostane s publikom kada se zavjesa spusti i bajka utihne. Odgovor dolazi bez razmišljanja.
„Volio bih da ostane Krcko.“
Prisjeća se prve sarajevske postavke iz 1973. godine i publike koja ga pamti i danas baš kao što se nada da će ga pamtiti i najmlađa publika koja ove večeri prvi put sjedi u sali.
Dok napuštamo pozornicu, scena je ponovo prazna. Ali znamo da se iza nje krije cijeli svijet precizan, kolektivan i tih. Svijet bez kojeg bajka nikada ne bi postala stvarna.
Cijeli razgovor s Josipom Lovrenovićem se nastavlja u reelsu. Zavirite još jednom iza zavjese.
TEKST: Ada Ćeremida
Na zatvorenoj probi predstave ZID2026 u SARTR-u, nekoliko dana prije premijere, gledali smo kako tekst Leonida Andrejeva prelazi iz stranice u tijelo, prostor, glas i svjetlo.
Šejla Kamerić međunarodno je priznata savremena umjetnica s bogatom i dugogodišnjom internacionalnom karijerom, čiji rad obuhvata fotografiju, film, instalaciju i druge vizuelne medije.
Kroz svoje projekte istražuje teme identiteta, sjećanja, društvenih normi i položaja žena, često polazeći od ličnih iskustava koja pretvara u univerzalne priče.
Njena djela izlagana su u vodećim svjetskim muzejima, galerijama i na međunarodnim umjetničkim manifestacijama, potvrđujući njen status autorice čiji rad kontinuisano oblikuje savremenu umjetničku scenu.
Kada govorimo o umjetnicama koje su izgradile jezik koji se razumije daleko izvan njenog konteksta, Šejla Kamerić je jedno od imena koje ne treba dugo predstavljati.
Umjetnost koju Šejla Kamerić stvara govori jezikom koji se razumije daleko izvan lokalnog konteksta.
Nakon AWAKE-a, rada koji je pulsirao kao svjetlosni poziv na budnost, u centru MQ u Beču, danas je pratimo u potpuno drugačijem prostoru, ali s istim osjećajem da se pred nama otvara nešto što nas poziva da budemo više od posmatrača.
ZID2026 je njena prva pozorišna režija, iako režija kao promišljanje slike, pokreta, ritma i pogleda nikada nije bila strana njenom radu.
Još 2007. njen prvi kratki film prikazan je na Venecijanskom filmskom festivalu, a dugometražni film ‘’1395 dana bez crvene'', koji tematizira ritam života u opkoljenom Sarajevu, dio je kolekcije muzeja Tate Modern u Londonu i Muzeja savremene umjetnosti u Seulu.
Kod Šejle kontinuitet ne djeluje kao ponavljanje, nego kao rijetka sposobnost da se umjetnost živi dugo, ozbiljno i bez gubljenja nerva.
Zato je ulazak na probu predstave ZID2026 imao osjećaj privilegovanog trenutka: gledali smo umjetnicu prije finalne slike, u procesu u kojem se misao još pregovara sa scenom.
Šejla Kamerić koristi kratku priču ‘’Zid'' Leonida Andrejeva iz 1901. kao polazište i izvedbenu mapu. Riječ je o tekstu koji se često čita kroz teme izolacije, preživljavanja i odnosa čovjeka prema granici koja ga definiše.
Na papiru,‘’Zid'' djeluje hladno i gotovo alegorijski, ali u prostoru probe dobija sasvim drugačiju, tjelesnu dimenziju.
Dramaturgiju za Šejlin ZID2026 potpisuje Emina Omerović, koreografiju Sanja Nešković Peršin, muziku Kiril Džajkovski, scenografiju Numen, a kostim Lejla Hodžić.
U SARTR-u nas je dočekao prostor u nastajanju: crna scena, crvene stolice, kablovi, reflektori, folije koje hvataju svjetlo, glasovi koji se vraćaju iz mraka i tijela koja traže svoju tačnu poziciju.
Sve je izgledalo kao haos, ali onaj tip haosa u koji se uranja i u kojem postoji unutrašnji red.
Osjetili smo kako predstava diše, a mi smo ušli u trenutak između udaha i izgovorene rečenice.
‘’Zid'' se često čita kao priča o izolaciji, ali i o preživljavanju, odgovornosti i odnosu prema svijetu koji nas okružuje.
Koje pitanje iz ‘’Zida'' vam se danas čini najaktuelnijim kada ga postavljate na pozorišnu scenu?
Najaktuelnija su, nažalost, upravo ona pitanja koja se uporno ponavljaju.
Andrejev ih naziva „prokletim pitanjima“.
Kako živjeti u svijetu punom podjela? Kako preživjeti? Kako sačuvati vjeru u bolji svijet?
Ne učimo dovoljno iz prošlosti pa se stari problemi stalno vraćaju. Ponovo živimo u vremenu radikalizma, fašizma i glorifikacije gluposti. Danas svijetom upravljaju milijarderi i diktatori, baš kao što su nekada upravljali carevi i vladari. 
Zato mi se Andrejevljev tekst čini izuzetno savremenim. Ne govori samo o fizičkom zidu, nego o sistemima moći i obrascima ponašanja koje prihvatamo kao prirodne. Tada, baš kao i danas, teško je bilo povjerovati da će doći bolja vremena i da će se ukazati drugačiji svijet. Upravo u toj upornoj sličnosti između prošlosti i sadašnjosti vidim razlog zbog kojeg je važno iznova aktualizirati ovaj tekst.
Zid nije priča o beznađu, nego o upornosti.
Iako ste tokom karijere radili u filmu, videu, fotografiji, instalaciji i performansu, ovo je vaša prva pozorišna režija.
Postoji li nešto u radu na predstavi što vas je iznenadilo ili otvorilo mogućnosti koje ranije niste imali?
Govorimo i bavimo se zidovima, preprekama, pa baš zbog toga mislim da ga je važno rušiti zidove i unutar umjetnosti. Biti slobodna od formata, ne ograničavati se jednim “znanim” medijem.
Uvijek me iznenađuje koliko često ljudi koji rade u kulturi imaju nepovjerenje prema novim pristupima i koliko lako pristaju na vlastite granice. Kako bježe od sebe i svojih granica.
S druge strane, raduje me hrabrost onih koji žele promjenu i koji vjeruju da umjetnost može biti otvoren prostor istraživanja. Zahvalna sam SARTR-u, Realstage produkciji i svim saradnicima koji su prepoznali ovu ideju i omogućili da se razvije.
U galeriji posjetilac određuje koliko će dugo ostati uz rad. U pozorištu vrijeme dijelite s publikom.
Kako vam ta promjena odnosa prema vremenu utiče na način pripovijedanja?
Zid sam prvi put pročitala sa četrnaest godina i od tada želim da ga vidim kao sliku koja se mijenja. Zanimala su me ponavljanja, trajanje i način na koji svako novo čitanje mijenja značenje.
Vremenom sam shvatila da ta priča za mene mora postojati u vremenu koje dijelimo s drugima i kroz različite medije. Zato ovaj projekt postoji kao predstava, ali i kao video i zvučni rad, te kao partitura koja može nastaviti živjeti kroz buduće interpretacije drugih autora.
Tri riječi, bez objašnjenja: koja vam scena iz predstave ostaje najjasnije urezana u sjećanje i danas?
Crno. Nebo. Nada.
''Zid'' sada dobija novi život na sceni.
Postoji li još neko književno djelo koje biste voljeli istražiti kroz pozorište, film ili umjetničku instalaciju?
‘’Umjeće ljubavi'', Erich Fromm.
Ono što je najzanimljivije kod zatvorenih proba jeste činjenica da predstavu vidite prije nego što postane, prije nego što je to predstava za publiku. Nema distance, nema finalnog sjaja, nema sigurnosti premijernog trenutka.
Tu su samo prostor, tekst, tijelo, svjetlo i ljudi koji pokušavaju pronaći tačnu mjeru između kontrole i instinkta.
Sanja Nešković Peršin, koreografkinja
Kiril Džajkovski, kompozitor
Kod predstave ZID2026 taj proces je djelovao gotovo meditativno, čak i onda kada je oko nas bilo mnogo pokreta, tehničkih detalja i ponavljanja. Šejla u tom prostoru ne djeluje kao autorica koja želi zatvoriti značenje, nego kao neko ko sluša gdje se tekst opire, gdje scena traži tišinu i gdje slika treba postati jača od objašnjenja.
To je možda i najtačniji način da se pristupi Zidu: ne kao tekstu koji treba “objasniti”, nego kao prostoru u koji se ulazi s nelagodom.
Zid može biti granica, sistem, strah, trauma, društvo, vlastito tijelo ili ono što odbijamo vidjeti kod drugih. Zbog toga ova predstava ne djeluje kao povratak književnom klasiku iz sigurnosti, nego kao susret s tekstom koji i dalje zna pogoditi savremeni nerv.
U trenutku kada ga Šejla Kamerić prenosi na scenu, zid više nije samo metafora, nego prostor kroz koji se kreću glasovi, tijela i slike koje ne nude brzo olakšanje.
Možda je zato bilo toliko uzbudljivo gledati probu nekoliko dana prije premijere.
Ne zbog toga što smo vidjeli “gotov” rad, nego zato što smo vidjeli proces umjetnice koja i dalje, nakon svih izložbi, instalacija, filmova i međunarodnih prostora, raste kroz svaki novi rad i svaki put nas dočeka iz prostora iz kojeg je ranije nismo gledali.
Emina Topolović
Snežena Bogičević
Amila Terzimehić
Nika Dinarina Mladić
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
