TEKST: Adelisa Mašić
DATUM OBJAVE: 21.11.2025.
Dani Jurislava Korenića ove godine donose selekciju predstava koje se bave aktuelnim temama i različitim pristupima savremenom teatru. Program je postavljen tako da naglasi jasnu dramaturgiju, preciznu režiju i priče koje su relevantne i prepoznatljive široj publici.
U prvim danima festivala koji se održava u Kamernom Teatru 55, pogledali smo dvije predstave, a to su 'Sjaj zvezda na plafonu' i 'Kiselina', koje se bave odrastanjem, porodičnim odnosima i načinima na koje se ljudi nose s promjenama.
Kad odrastanje naiđe na trenutak za koji te niko ne pripremi
Gostovanje Malog pozorišta 'Duško Radović' donijelo je dramatizaciju nagrađivanog romana ‘Sjaj zvezda na plafonu’ Juhane Thydell, čiju dramatizaciju potpisuje Tijana Grumić, a režiju Damjan Kecojević. 
Predstava prati Jenu, djevojku koja se suočava s promjenama koje dolaze brže nego što ih može razumjeti.
Dok se bavi školom, prijateljstvima i tipičnim dilemama odrastanja, u isto vrijeme se nosi s bolešću majke, zbog čega svakodnevica u njihovoj kući postaje zahtjevnija nego što bi to trebalo biti za nekoga njenih godina.
Jenu tumače Mina Nenadović, Julija Petković i Drina Kecojević, što omogućava da se prikaže njena promjena kroz vrijeme: od dječjeg nerazumijevanja situacije, preko zbunjenosti u adolescenciji, do trenutka kada počinje predosjećati ono čega se najviše plaši. 
Na sceni su i Anđela Alavirević, Nevena Kočović, Mladen Lero, Filip Stankovski, Sunčica Milanović, Jovana Cvetković i Lana Adžić, čiji likovi uvode humor, dinamiku i realistične odnose unutar srednjoškolskog života.
Predstava se gradi na jednostavnim prizorima, ali ni u jednom trenutku ne pojednostavljuje emociju.
Kecojevićev pristup ne ide prema teškoj dramatizaciji, nego prema situacijama koje publika prepoznaje: razgovori koji ostaju nedovršeni, tihi strahovi, bijeg u društvo, pokušaj da sve ostane normalno iako se više ne može sakriti da nije. 
Takva kombinacija jasnoće i mjere držala je pažnju gledalaca tokom čitave izvedbe, bez odstupanja ili trenutaka koji bi ih izvodili iz priče.
Na razgovoru nakon izvedbe otvorila su se pitanja o tome kako mladi danas dolaze u pozorište i koliko im znači sadržaj koji govori o realnim iskustvima. 
Režiser Damjan Kecojević govorio je o tome koliko je važno da teme poput gubitka budu prikazane na način koji ne traumatizira, nego objašnjava, posebno kada su namijenjene mlađoj publici. 
Dramaturginja Asja Krsmanović, koja je vodila razgovor, nastavila je diskusiju u istom smjeru i otvorila pitanje kako pozorište može biti pristupačnije tinejdžerima, ne samo temama nego i načinom na koji im se obraća.
Predstava koja ulazi u kuću gdje se svi prave da je sve u redu
‘Kiselina’ Bosanskog narodnog pozorišta Zenica je autorski tekst Asje Krsmanović, u režiji Nermina Hamzagića, donosi potpuno drugačiji pogled na suočavanje s gubitkom.
Kiselina je smještena u porodični dom u kojem se, iz godine u godinu, priprema zimnica. Ove godine ritual ne djeluje kao nešto uobičajeno, nego kao pokušaj da se održi kontinuitet u trenutku kada svi osjećaju da se ispod površine nešto nepovratno mijenja.
Na sceni su Gordana Boban, Mirvad Kurić, Selma Mehanović i Benjamin Bajramović, a svaki od njih kroz izmjene uloga prikazuje različite članove iste porodice.
Ovaj pristup naglašava fragmentiranost odnosa poput generacijske razlike, različite verzije istine, neizgovorene zamjerke i pokušaj da se odgovornost podijeli, iako niko zapravo ne zna kako.
Predstava tematizira ono što se u stvarnim porodicama najčešće odgađa. Razgovori o bolesti, brizi, preuzetim obavezama, ali i o tome kako tradicija može biti i uteg i okvir za zajedništvo.
Iako se radnja odvija u samo jednoj kuhinji, ona obuhvata čitavu porodičnu dinamiku, od umora do nježnosti koja ponekad isklije u kratkim, nenadanim trenucima.
Nakon predstave vodio se razgovor o tome koliko se današnje porodice oslanjaju na tradiciju i koliko je teško prihvatiti promjene čak i kada su očekivane. Glumci su govorili o procesu rada, a publika je vrlo otvoreno dijelila vlastite dojmove o tome koliko je tema univerzalna.
Festival koji daje prostor ozbiljnim temama na način koji publika prihvata
Obje predstave pokazuju koliko je važno da Dani Jurislava Korenića u programu imaju djela koja se bave realnim životnim situacijama, bez pojednostavljivanja i bez pretjerivanja. 
Ove večeri u Kamernom Teatru 55 donijele su dva potpuno različita pristupa, ali s istom namjerom, a to je otvoriti razgovor i pustiti da publika u njima prepozna vlastite dileme, odnose i trenutke koji oblikuju svaki dom i svako odrastanje.
TEKST: Ada Ćeremida
Na zatvorenoj probi predstave ZID2026 u SARTR-u, nekoliko dana prije premijere, gledali smo kako tekst Leonida Andrejeva prelazi iz stranice u tijelo, prostor, glas i svjetlo.
Šejla Kamerić međunarodno je priznata savremena umjetnica s bogatom i dugogodišnjom internacionalnom karijerom, čiji rad obuhvata fotografiju, film, instalaciju i druge vizuelne medije.
Kroz svoje projekte istražuje teme identiteta, sjećanja, društvenih normi i položaja žena, često polazeći od ličnih iskustava koja pretvara u univerzalne priče.
Njena djela izlagana su u vodećim svjetskim muzejima, galerijama i na međunarodnim umjetničkim manifestacijama, potvrđujući njen status autorice čiji rad kontinuisano oblikuje savremenu umjetničku scenu.
Kada govorimo o umjetnicama koje su izgradile jezik koji se razumije daleko izvan njenog konteksta, Šejla Kamerić je jedno od imena koje ne treba dugo predstavljati.
Umjetnost koju Šejla Kamerić stvara govori jezikom koji se razumije daleko izvan lokalnog konteksta.
Nakon AWAKE-a, rada koji je pulsirao kao svjetlosni poziv na budnost, u centru MQ u Beču, danas je pratimo u potpuno drugačijem prostoru, ali s istim osjećajem da se pred nama otvara nešto što nas poziva da budemo više od posmatrača.
ZID2026 je njena prva pozorišna režija, iako režija kao promišljanje slike, pokreta, ritma i pogleda nikada nije bila strana njenom radu.
Još 2007. njen prvi kratki film prikazan je na Venecijanskom filmskom festivalu, a dugometražni film ‘’1395 dana bez crvene'', koji tematizira ritam života u opkoljenom Sarajevu, dio je kolekcije muzeja Tate Modern u Londonu i Muzeja savremene umjetnosti u Seulu.
Kod Šejle kontinuitet ne djeluje kao ponavljanje, nego kao rijetka sposobnost da se umjetnost živi dugo, ozbiljno i bez gubljenja nerva.
Zato je ulazak na probu predstave ZID2026 imao osjećaj privilegovanog trenutka: gledali smo umjetnicu prije finalne slike, u procesu u kojem se misao još pregovara sa scenom.
Šejla Kamerić koristi kratku priču ‘’Zid'' Leonida Andrejeva iz 1901. kao polazište i izvedbenu mapu. Riječ je o tekstu koji se često čita kroz teme izolacije, preživljavanja i odnosa čovjeka prema granici koja ga definiše.
Na papiru,‘’Zid'' djeluje hladno i gotovo alegorijski, ali u prostoru probe dobija sasvim drugačiju, tjelesnu dimenziju.
Dramaturgiju za Šejlin ZID2026 potpisuje Emina Omerović, koreografiju Sanja Nešković Peršin, muziku Kiril Džajkovski, scenografiju Numen, a kostim Lejla Hodžić.
U SARTR-u nas je dočekao prostor u nastajanju: crna scena, crvene stolice, kablovi, reflektori, folije koje hvataju svjetlo, glasovi koji se vraćaju iz mraka i tijela koja traže svoju tačnu poziciju.
Sve je izgledalo kao haos, ali onaj tip haosa u koji se uranja i u kojem postoji unutrašnji red.
Osjetili smo kako predstava diše, a mi smo ušli u trenutak između udaha i izgovorene rečenice.
‘’Zid'' se često čita kao priča o izolaciji, ali i o preživljavanju, odgovornosti i odnosu prema svijetu koji nas okružuje.
Koje pitanje iz ‘’Zida'' vam se danas čini najaktuelnijim kada ga postavljate na pozorišnu scenu?
Najaktuelnija su, nažalost, upravo ona pitanja koja se uporno ponavljaju.
Andrejev ih naziva „prokletim pitanjima“.
Kako živjeti u svijetu punom podjela? Kako preživjeti? Kako sačuvati vjeru u bolji svijet?
Ne učimo dovoljno iz prošlosti pa se stari problemi stalno vraćaju. Ponovo živimo u vremenu radikalizma, fašizma i glorifikacije gluposti. Danas svijetom upravljaju milijarderi i diktatori, baš kao što su nekada upravljali carevi i vladari. 
Zato mi se Andrejevljev tekst čini izuzetno savremenim. Ne govori samo o fizičkom zidu, nego o sistemima moći i obrascima ponašanja koje prihvatamo kao prirodne. Tada, baš kao i danas, teško je bilo povjerovati da će doći bolja vremena i da će se ukazati drugačiji svijet. Upravo u toj upornoj sličnosti između prošlosti i sadašnjosti vidim razlog zbog kojeg je važno iznova aktualizirati ovaj tekst.
Zid nije priča o beznađu, nego o upornosti.
Iako ste tokom karijere radili u filmu, videu, fotografiji, instalaciji i performansu, ovo je vaša prva pozorišna režija.
Postoji li nešto u radu na predstavi što vas je iznenadilo ili otvorilo mogućnosti koje ranije niste imali?
Govorimo i bavimo se zidovima, preprekama, pa baš zbog toga mislim da ga je važno rušiti zidove i unutar umjetnosti. Biti slobodna od formata, ne ograničavati se jednim “znanim” medijem.
Uvijek me iznenađuje koliko često ljudi koji rade u kulturi imaju nepovjerenje prema novim pristupima i koliko lako pristaju na vlastite granice. Kako bježe od sebe i svojih granica.
S druge strane, raduje me hrabrost onih koji žele promjenu i koji vjeruju da umjetnost može biti otvoren prostor istraživanja. Zahvalna sam SARTR-u, Realstage produkciji i svim saradnicima koji su prepoznali ovu ideju i omogućili da se razvije.
U galeriji posjetilac određuje koliko će dugo ostati uz rad. U pozorištu vrijeme dijelite s publikom.
Kako vam ta promjena odnosa prema vremenu utiče na način pripovijedanja?
Zid sam prvi put pročitala sa četrnaest godina i od tada želim da ga vidim kao sliku koja se mijenja. Zanimala su me ponavljanja, trajanje i način na koji svako novo čitanje mijenja značenje.
Vremenom sam shvatila da ta priča za mene mora postojati u vremenu koje dijelimo s drugima i kroz različite medije. Zato ovaj projekt postoji kao predstava, ali i kao video i zvučni rad, te kao partitura koja može nastaviti živjeti kroz buduće interpretacije drugih autora.
Tri riječi, bez objašnjenja: koja vam scena iz predstave ostaje najjasnije urezana u sjećanje i danas?
Crno. Nebo. Nada.
''Zid'' sada dobija novi život na sceni.
Postoji li još neko književno djelo koje biste voljeli istražiti kroz pozorište, film ili umjetničku instalaciju?
‘’Umjeće ljubavi'', Erich Fromm.
Ono što je najzanimljivije kod zatvorenih proba jeste činjenica da predstavu vidite prije nego što postane, prije nego što je to predstava za publiku. Nema distance, nema finalnog sjaja, nema sigurnosti premijernog trenutka.
Tu su samo prostor, tekst, tijelo, svjetlo i ljudi koji pokušavaju pronaći tačnu mjeru između kontrole i instinkta.
Sanja Nešković Peršin, koreografkinja
Kiril Džajkovski, kompozitor
Kod predstave ZID2026 taj proces je djelovao gotovo meditativno, čak i onda kada je oko nas bilo mnogo pokreta, tehničkih detalja i ponavljanja. Šejla u tom prostoru ne djeluje kao autorica koja želi zatvoriti značenje, nego kao neko ko sluša gdje se tekst opire, gdje scena traži tišinu i gdje slika treba postati jača od objašnjenja.
To je možda i najtačniji način da se pristupi Zidu: ne kao tekstu koji treba “objasniti”, nego kao prostoru u koji se ulazi s nelagodom.
Zid može biti granica, sistem, strah, trauma, društvo, vlastito tijelo ili ono što odbijamo vidjeti kod drugih. Zbog toga ova predstava ne djeluje kao povratak književnom klasiku iz sigurnosti, nego kao susret s tekstom koji i dalje zna pogoditi savremeni nerv.
U trenutku kada ga Šejla Kamerić prenosi na scenu, zid više nije samo metafora, nego prostor kroz koji se kreću glasovi, tijela i slike koje ne nude brzo olakšanje.
Možda je zato bilo toliko uzbudljivo gledati probu nekoliko dana prije premijere.
Ne zbog toga što smo vidjeli “gotov” rad, nego zato što smo vidjeli proces umjetnice koja i dalje, nakon svih izložbi, instalacija, filmova i međunarodnih prostora, raste kroz svaki novi rad i svaki put nas dočeka iz prostora iz kojeg je ranije nismo gledali.
Emina Topolović
Snežena Bogičević
Amila Terzimehić
Nika Dinarina Mladić
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
