TEKST: Adelisa Mašić
DATUM OBJAVE: 21.11.2025.
Dani Jurislava Korenića ove godine donose selekciju predstava koje se bave aktuelnim temama i različitim pristupima savremenom teatru. Program je postavljen tako da naglasi jasnu dramaturgiju, preciznu režiju i priče koje su relevantne i prepoznatljive široj publici.
U prvim danima festivala koji se održava u Kamernom Teatru 55, pogledali smo dvije predstave, a to su 'Sjaj zvezda na plafonu' i 'Kiselina', koje se bave odrastanjem, porodičnim odnosima i načinima na koje se ljudi nose s promjenama.
Kad odrastanje naiđe na trenutak za koji te niko ne pripremi
Gostovanje Malog pozorišta 'Duško Radović' donijelo je dramatizaciju nagrađivanog romana ‘Sjaj zvezda na plafonu’ Juhane Thydell, čiju dramatizaciju potpisuje Tijana Grumić, a režiju Damjan Kecojević. 
Predstava prati Jenu, djevojku koja se suočava s promjenama koje dolaze brže nego što ih može razumjeti.
Dok se bavi školom, prijateljstvima i tipičnim dilemama odrastanja, u isto vrijeme se nosi s bolešću majke, zbog čega svakodnevica u njihovoj kući postaje zahtjevnija nego što bi to trebalo biti za nekoga njenih godina.
Jenu tumače Mina Nenadović, Julija Petković i Drina Kecojević, što omogućava da se prikaže njena promjena kroz vrijeme: od dječjeg nerazumijevanja situacije, preko zbunjenosti u adolescenciji, do trenutka kada počinje predosjećati ono čega se najviše plaši. 
Na sceni su i Anđela Alavirević, Nevena Kočović, Mladen Lero, Filip Stankovski, Sunčica Milanović, Jovana Cvetković i Lana Adžić, čiji likovi uvode humor, dinamiku i realistične odnose unutar srednjoškolskog života.
Predstava se gradi na jednostavnim prizorima, ali ni u jednom trenutku ne pojednostavljuje emociju.
Kecojevićev pristup ne ide prema teškoj dramatizaciji, nego prema situacijama koje publika prepoznaje: razgovori koji ostaju nedovršeni, tihi strahovi, bijeg u društvo, pokušaj da sve ostane normalno iako se više ne može sakriti da nije. 
Takva kombinacija jasnoće i mjere držala je pažnju gledalaca tokom čitave izvedbe, bez odstupanja ili trenutaka koji bi ih izvodili iz priče.
Na razgovoru nakon izvedbe otvorila su se pitanja o tome kako mladi danas dolaze u pozorište i koliko im znači sadržaj koji govori o realnim iskustvima. 
Režiser Damjan Kecojević govorio je o tome koliko je važno da teme poput gubitka budu prikazane na način koji ne traumatizira, nego objašnjava, posebno kada su namijenjene mlađoj publici. 
Dramaturginja Asja Krsmanović, koja je vodila razgovor, nastavila je diskusiju u istom smjeru i otvorila pitanje kako pozorište može biti pristupačnije tinejdžerima, ne samo temama nego i načinom na koji im se obraća.
Predstava koja ulazi u kuću gdje se svi prave da je sve u redu
‘Kiselina’ Bosanskog narodnog pozorišta Zenica je autorski tekst Asje Krsmanović, u režiji Nermina Hamzagića, donosi potpuno drugačiji pogled na suočavanje s gubitkom.
Kiselina je smještena u porodični dom u kojem se, iz godine u godinu, priprema zimnica. Ove godine ritual ne djeluje kao nešto uobičajeno, nego kao pokušaj da se održi kontinuitet u trenutku kada svi osjećaju da se ispod površine nešto nepovratno mijenja.
Na sceni su Gordana Boban, Mirvad Kurić, Selma Mehanović i Benjamin Bajramović, a svaki od njih kroz izmjene uloga prikazuje različite članove iste porodice.
Ovaj pristup naglašava fragmentiranost odnosa poput generacijske razlike, različite verzije istine, neizgovorene zamjerke i pokušaj da se odgovornost podijeli, iako niko zapravo ne zna kako.
Predstava tematizira ono što se u stvarnim porodicama najčešće odgađa. Razgovori o bolesti, brizi, preuzetim obavezama, ali i o tome kako tradicija može biti i uteg i okvir za zajedništvo.
Iako se radnja odvija u samo jednoj kuhinji, ona obuhvata čitavu porodičnu dinamiku, od umora do nježnosti koja ponekad isklije u kratkim, nenadanim trenucima.
Nakon predstave vodio se razgovor o tome koliko se današnje porodice oslanjaju na tradiciju i koliko je teško prihvatiti promjene čak i kada su očekivane. Glumci su govorili o procesu rada, a publika je vrlo otvoreno dijelila vlastite dojmove o tome koliko je tema univerzalna.
Festival koji daje prostor ozbiljnim temama na način koji publika prihvata
Obje predstave pokazuju koliko je važno da Dani Jurislava Korenića u programu imaju djela koja se bave realnim životnim situacijama, bez pojednostavljivanja i bez pretjerivanja. 
Ove večeri u Kamernom Teatru 55 donijele su dva potpuno različita pristupa, ali s istom namjerom, a to je otvoriti razgovor i pustiti da publika u njima prepozna vlastite dileme, odnose i trenutke koji oblikuju svaki dom i svako odrastanje.
TEKST: Ada Ćeremida
Ušli smo u Pozorište mladih Sarajevo na zatvorenu probu mjuzikla Be More Chill bez velikih očekivanja, a izašli s osjećajem kao da smo upravo gledali pravi mali Broadway trenutak.
Scena je već bila postavljena, ekipa je završavala posljednje tonske provjere, a atmosfera je imala onu posebnu energiju koju prepoznate samo kada se sprema nešto veliko.
Ono što nas je najviše iznenadilo nije bio samo talent ansambla, nego osjećaj radosti koji predstava budi, čak i ako niste tipičan fan mozičkog teatra.
Priča prati tinejdžera koji pokušava pronaći svoje mjesto u svijetu srednjoškolskih pravila, simpatija, rivalstava i želje da bude “cool”. Na papiru to zvuči kao poznata priča odrastanja, ali Be More Chill je pretvara u brzu, duhovitu i vrlo savremenu muzičku avanturu koja se obraća generaciji Z, ali u kojoj će se lako prepoznati i oni koji su srednju školu davno završili.
Prije nego što su se svjetla ugasila, a zavjesa zatvorila, ansambl se okupio u krug oko režisera Sanjina Arnautovića i muzičke redateljice Nikoline Vujić. Bio je to kratak, gotovo intiman trenutak zajedničke koncentracije i podrške, onaj tip pozorišne tišine u kojoj osjetite koliko je ljubavi i rada uloženo u predstavu.
Onda je proba počela. Energija ansambla, humor koji prirodno dolazi iz priče i pop-rock muzika koja nosi čitavu radnju stvaraju osjećaj predstave koja je istovremeno razigrana, emotivna i nevjerovatno zarazna.
Iza ove produkcije stoji veliki interdisciplinarni projekat koji okuplja studente i mlade umjetnike Akademije scenskih umjetnosti, Akademije likovnih umjetnosti i Muzičke akademije u Sarajevu.
Pod vodstvom režisera Sanjina Arnautovića i muzičke direktorice Nikoline Vujić, projekt ima ambiciju razviti dugoročnu platformu za muzički teatar u Bosni i Hercegovini.
Sanjin Arnautović, glumac i režiser sa Nikolinom Vujić, kantautoricom i muzičkom redateljicom
Nikolina, kako je uopće počela ideja da se mjuzikl Be More Chill postavi na scenu u Sarajevu?
Ideja o režiranju mjuzikla i uspostavljanju ovakve produkcije „kuhala“ se već dugo. Sanjin i ja smo razmišljali o mnogim drugim naslovima prije nego što smo donijeli konačnu odluku da to bude upravo Be More Chill.
Shvatili smo da želimo kreirati program koji će spojiti studente i mlade umjetnike triju akademija, Akademije scenskih umjetnosti, Muzičke akademije i Akademije likovnih umjetnosti. Ne samo da ih poveže, nego da im ponudi platformu za usavršavanje vještina, ali i za izgradnju profesionalne mreže.
Pored toga, Be More Chill govori generaciji za koju smatramo da nema dovoljno kulturnih sadržaja namijenjenih upravo njima. Teme mjuzikla su one s kojima se tinejdžeri lako mogu poistovijetiti, ali vjerujem da se u likovima i situacijama iz ove priče može prepoznati svako od nas.
Mjuzikl ima vrlo specifičan pop-rock zvuk. Kako ste pristupili muzičkom identitetu predstave u ovoj lokalnoj produkciji?
Muzički identitet Be More Chill već u originalu nosi snažan spoj pop-rocka, synth zvuka i elemenata punk energije. Taj zvuk nosi određenu vrstu pobune i sirove emocije, što mi je bilo posebno zanimljivo.
Najveći izazov bio je prepjev – kako ga uraditi a da se ne izgubi autentičnost likova, ritmičnost i energija numera, ali ni ono što je u mjuziklu najvažnije: storytelling. U muzičkom teatru pjesma nikada nije samo pjesma – ona je nastavak dramske radnje.
Glumac mora istovremeno voditi misao lika, razmišljati o situaciji, pjevati tehnički zahtjevnu muziku i biti potpuno prisutan u odnosu s partnerima na sceni. Zbog toga mi je bilo važno da tekst u prepjevu ostane prirodan za govor, ali i precizan u ritmu i namjeri.
Jedna od odluka bila je da u pojedinim numerama zadržimo engleske izraze ili čak cijele fraze, jer je to realnost jezika u kojem današnji tinejdžeri, ali i mi odrasli, zapravo komuniciramo.
Kako izgleda rad s mladim izvođačima na ovako zahtjevnom formatu kao što je mjuzikl?
Rad na mjuziklu je uvijek vrlo intenzivan, a za neke od umjetnika ovo je bio i prvi profesionalni projekat. Ono što nam je bilo važno kroz cijeli proces jeste da, uz sav rad i disciplinu, zadržimo entuzijazam i autentičnost izvođača.
Upravo su zaigranost i međusobno razumijevanje bili moje najveće gorivo tokom rada. Imali smo sreću da je čitav tim pristupio procesu otvorenog srca, sa mnogo strpljenja i podrške.
Sanjin i ja smo zajedno s timom ostvarili jedan dugogodišnji san, da imamo svoj prvi company. To je za nas velika stvar, jer smo još kao djeca maštali da jednog dana stvaramo ovakav kolektiv na sceni.
Postoji li neka pjesma iz mjuzikla koju jednostavno ne možete čuti a da je ne zapjevate?
S obzirom na to da sam posljednjih godinu dana najviše slušala Be More Chill, pjesma koja mi trenutno ne izlazi iz glave je “Smartphone Hour”.
Sanjine, ova priča govori o identitetu, pripadanju i pritisku okoline – temama koje su vrlo bliske mlađim generacijama. Kako ste pristupili tim motivima u režiji predstave?
Pričanju ove priče pristupio sam vrlo lično, jer mislim da su teme identiteta, pripadanja i pritiska okoline danas gotovo egzistencijalno pitanje za mlade, ali i za one sa malo više godina.
Nije me zanimalo da ih „ilustrujem“, želio sam da ih proživimo na sceni kroz svaki glumački izbor, kroz situacije, buku i tišinu.
Kada smo tek počinjali zajednički rad, sa ansamblom sam radio na tome da svako pronađe vlastiti odnos prema ovim temama. Tek tada naša priča prestaje biti priča o mladima i postaje priča mladih.
U režiji sam tragao za istinom, ranjivošću i hrabrošću da se pokaže nesigurnost, jer upravo tada dolazi do prepoznavanja i konekcije sa publikom.
Mjuzikl kao forma zahtijeva vrlo preciznu koordinaciju glume, muzike i pokreta. Šta je za vas bio najveći režijski izazov u ovom projektu?
Najveći izazov bio je kako zadržati emociju u formi koja traži tehničku perfekciju. Mjuzikl ne oprašta „otprilike“. Svaki pokret, svaki ton, svaki pogled mora imati razlog.
Moj zadatak bio je da ne izgubimo srce predstave dok gradimo jednu kompleksnu strukturu koja mora funkcionisati besprijekorno.
Tragali smo za organskim spojevima svih elemenata mjuzikla kako bismo postigli da pjesma ne bude prekid radnje nego njen vrhunac, a koreografija produžetak unutrašnjeg života svakog lika.
Koji vam je mjuzikl lično uvijek na vrhu liste favorita, onaj koji biste mogli gledati ili režirati iznova i iznova?
Privlače me naslovi koji spajaju pop-kulturu i emotivne priče: Hadestown, Kosa, Rent, Next to Normal… Lista je zapravo prilično duga, a to je vjerovatno i razlog zašto je mjuzikl moja najdraža teatarska forma.
Kada biste morali opisati energiju ove predstave u tri riječi, koje bi to bile?
Eksplozivna.
Intimna.
Oslobađajuća.
Premijera mjuzikla Be More Chill u Pozorištu mladih Sarajevo zakazana je za 13. mart u 20:00 sati i već je rasprodana, dok su reprize planirane 14. i 15. marta, što ovaj vikend čini savršenim trenutkom za večer u teatru.
Ako je suditi po onome što smo vidjeli na zatvorenoj probi, publiku čeka predstava koja je istovremeno smiješna, emotivna i muzički izuzetno snažna.
Signurni smo da ćete prepoznati isto što smo i mi, to je možda je njen najveći kvalitet, što u vama probudi onu malu iskru radosti zbog koje smo se mnogi i zaljubili u mjuzikle i teatar.
Zato ne čudi što su prve izvedbe već izazvale veliko interesovanje, jer kada se ovakva energija pojavi na sceni, publika to vrlo brzo prepozna.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
