TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 16.4.2026.
Treće izdanje Alma Ras Industry Day još jednom je okupilo dizajnere, industriju i kompanije s ciljem da otvori važna pitanja o održivosti kroz praksu, tehnologiju i proizvodnju.
Ovogodišnja tema Green Deal stavila je fokus na dizajn koji nije samo estetski, već dugoročan, odgovoran i usmjeren na stvarni uticaj od ideje do realizacije.
Upravo u tom kontekstu, glumac i autor Goran Popović donio je drugačiju, gotovo neočekivanu perspektivu, onu koja dolazi iz klasično oblikovanog slikarskog puta i iz ličnog, intuitivnog izraza, nadograđenog iskustvom NY akademije i njegovim radom kao profesora engleskog jezika i književnosti.
Kao član žirija ovogodišnjeg Industry Day, Goran Popović donosi perspektivu koja dolazi izvan klasičnih okvira dizajna. Kao autor s međunarodne filmske scene, njegov pristup temelji se na narativu, jasnoći ideje i emotivnoj preciznosti vrijednostima koje jednako definišu i snažan film i promišljen dizajn. 
Umjesto da govori o “dobrom” i “lošem” dizajnu, Popović razmišlja kroz istinu, emociju i lični doživljaj kao u filmu, ali i u svakom drugom mediju. Njegov pogled pomjera fokus s forme na ono što ostaje nakon prvog susreta s djelom. Možda je upravo to ono što ovu temu čini zanimljivijom nego što se na prvi pogled čini.
U kontekstu teme Green Deal, njegov fokus se prirodno pomjera ka autentičnosti i odgovornosti, ali i prema dizajnu koji ima sposobnost da komunicira, utiče i traje, izvan same forme. A na Instagramu smo s njim snimili i kratki “finish the sentence” format, gdje je kroz nekoliko brzih odgovora dao zanimljiv i pomalo neočekivan uvid u svoj način razmišljanja.
U prvih par sekundi, šta morate osjetiti da biste znali da je nešto stvarno dobro, bilo da je film ili dizajn?
Da, principijelno, ja ne znam da li je nešto dobro, niti ulazim u taj aspekt. Bitno mi je da ja prenesem istinu koju ja osjećam. Sada, da li je to kroz medij filma, pozorišta, slikarstva ili plesa, nije bitno.
Ako je to moja istina i ako smatram da se to treba kazati, ja ću to kazati. A kako će to drugi shvatiti, ja ne znam. Je li to dobro ili nije ja to ne znam.
Postoji li filmski poster ili vizual koji vam je ostao urezan u pamćenju, nešto što vas i danas vraća u nostalgiju i inspiriše?
Što se tiče inspirativnih postera i vizuala, tu je definitivno film Arrival. Ali nešto što mi je ostalo u pamćenju i urezano, ne znam iz kojeg razloga, jeste Pulp Fiction.
To mi je baš jako upečatljiv poster i jedna jako upečatljiva slika i vizual. Da me inspiriše, manje ili više, ali mi je ostalo u sjećanju kao neki moment, neki presjek u vizualnom smislu filma.
Kada budete gledali radove za Alma Ras Industry Day, šta gledate kao “dobar casting”, nešto što vas odmah zadrži?
Pošto ne vidimo dizajnove prije samog dana i pošto ću se tek tada susresti s njima, jako sam uzbuđen šta će se meni desiti u tom trenutku kada ih vidim.
Mislim da će to zapravo biti najiskreniji odgovor, nešto što će se moći fino interpretirati u momentu, gdje neću morati vijećati dugo o nečemu, nego samo primijetiti: “aha, ovo je ostavilo neki intuitivni impact na mene.”
TEKST: Ada Ćeremida
Dok čekamo da Christopher Nolan povede Odiseja na veliko platno, Netflix nas je već vratio nekoliko stoljeća unazad, ali mnogo prljavijim putem. In the Hand of Dante spaja Dantea, izgubljeni rukopis Božanstvene komedije, njujoršku mafiju i jednu od najneobičnijih glumačkih postava ovog ljeta.
Nećemo vam ovdje reći da li In the Hand of Dante morate gledati ili preskočiti.
Zanimljiviji nam je trenutak u kojem se pojavio: neposredno prije Nolanove Odiseje, dok književni klasici i historijske epohe ponovo postaju veliki filmski i pop culture događaji. Film Juliana Schnabela, dostupan na Netflixu od 24. juna, nastao je prema istoimenom romanu Nicka Toschesa iz 2002. godine.
Na papiru spaja sve što bi trebalo pripadati različitim policama: Dantea Alighierija, Božanstvenu komediju, njujoršku mafiju, trgovinu umjetninama, religiju i ljubavnu opsesiju.
Zato se oko njega ne vodi samo razgovor o tome je li dobar, već i koliko ambicije publika želi od historijskog filma koji traje više od dva i po sata.
U savremenoj liniji priče pratimo njujorškog pisca kojeg mafijaški boss angažuje zbog rukopisa za koji se vjeruje da je originalna verzija Božanstvene komedije, ispisana Danteovom rukom. Paralelno se vraćamo u 14. stoljeće i pratimo Dantea dok pokušava pronaći inspiraciju, smisao i duhovni put prema djelu po kojem će ostati zapamćen.
Oscar Isaac igra oba muškarca, povezujući ih kroz udaljenost od gotovo sedam stoljeća, ali i kroz njihove opsesije umjetnošću, ljubavlju i besmrtnošću. Film tako ne ekranizira direktno Danteove krugove pakla, već istražuje nastanak djela, njegovu vrijednost i ono što su ljudi spremni uraditi kako bi posjedovali nešto što pripada historiji.
U istom kadru, barem metaforički, završavaju srednjovjekovna Firenca, New York 2000-ih, religiozna potraga i mafijaški noir.
Možda najbolji opis reakcija na film dolazi iz dva potpuno različita festivalska trenutka. Nakon premijere izvan konkurencije na Filmskom festivalu u Veneciji, zabilježena je ovacija duga približno devet i po minuta, dok su mjesecima kasnije deseci gledalaca napustili projekciju na Sonoma International Film Festivalu.
Kritike su jednako udaljene: jedni u filmu vide fascinantnu, živu i neustrašivu filmsku ludost, dok ga drugi opisuju kao predugačak i narativno zbunjujući projekat. Čak i pozitivnije reakcije uglavnom priznaju da film pokušava obuhvatiti više ideja nego što ih može uredno povezati. To ga čini nezgodnim za jednostavnu preporuku, ali odličnim materijalom za razgovor.
Oscar Isaac predvodi film u dvostrukoj ulozi, ali spisak poznatih imena tu tek počinje. U filmu se pojavljuju Gal Gadot, Gerard Butler, John Malkovich, Al Pacino, Jason Momoa, Sabrina Impacciatore, Franco Nero i Benjamin Clementine, dok Martin Scorsese ovoga puta dolazi pred kameru.
Takav casting odgovara Schnabelovom maksimalističkom pristupu u kojem se historijska drama može pretvoriti u crnu komediju, pa zatim u kriminalistički film, romansu ili filozofsku raspravu. 
In the Hand of Dante i Nolanova Odiseja ne pripadaju istoj vrsti filma, ali dijele ideju da kanonski tekst ne mora ostati zatvoren u školskoj lektiri ili muzeju. Schnabel ga provlači kroz mafiju, nasilje i savremenu krizu smisla, dok Nolan Homerov ep pretvara u veliki kino spektakl snimljen u potpunosti IMAX filmskim kamerama. 
Ovakve adaptacije više ne pokreću samo pitanje jesu li vjerne izvorniku, već ko danas ima pravo mijenjati klasike, koliko daleko može otići savremena interpretacija i treba li historijska priča uopće izgledati historijski tačno.
Tu se nalazi i dio užitka: rasprava počinje već s trailerom, castingom i prvim fotografijama, mnogo prije nego što publika uđe u kino.
Zato In the Hand of Dante može poslužiti kao vrlo neobičan warm-up za Odiseju , ne zato što obećava isto iskustvo, već zato što nas priprema za još jedno ljeto u kojem će drevni tekstovi ponovo završiti u grupnom chatu.
Za grupni chat nakon gledanja: pitanje je li ovo hrabra interpretacija klasika, fascinantan filmski haos ili pomalo oboje.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
