TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 12.12.2025.
Atelje Ismeta Mujezinovića oduvijek je disao između prošlosti i budućnosti.
Kao jedno od najvažnijih mjesta vizualne kulture u Tuzli, Atelje je simbol kontinuiteta i eksperimenta, galerijski prostor koji čuva duh velikog slikara, a istovremeno postaje živa scena za savremene autore, dizajnere i izvođače nove generacije.
U njegovim zidovima još odzvanja tišina starih platana, dok se u njih sada upisuje novi jezik onaj koji ne razdvaja digitalno i taktilno, globalno i lokalno, već ih spaja u puls zajedničkog trenutka.
Smješten u kompleksu nekadašnje Međunarodne galerije portreta, ovaj prostor već decenijama predstavlja središte likovnog života Tuzle, mjesto gdje su se susretale generacije, ideje i estetike.
13. decembra ovaj atelje pretvara se u mapu svjetla i pokreta pozivajući publiku da doživi Synesthesia, izložbu koja pomjera granice percepcije i poziva da umjetnost ne samo gledate, već i osjetite. Ako ste ikad željeli ući u prostor gdje se svjetlo čuje, a zvuk ima boju, Tuzla će vam ovog vikenda to omogućiti.
8 umjetnika koji će preplaviti vaša čula
Sinestezija je fenomen u kojem se čula prepliću gdje ton može imati nijansu, a boja može imati zvuk. U umjetnosti, ona postaje metafora za iskustvo koje briše granice između unutrašnjeg i spoljašnjeg svijeta.
Upravo na toj ideji počiva Synesthesia: da umjetnost ne mora biti tiha, da može biti fizička, živa i da nas poziva da je osjećamo svim čulima.
Jedan od umjetnika, Darko Jovičić, poznat po digitalnim radovima koji nastaju isključivo na njegovom telefonu, na svom je Instagram profilu podijelio misao koja savršeno objašnjava duh izložbe:
“Od novembra 2024. do novembra 2025. napravio sam više od 5.000 digitalnih radova. Ovi odabrani su kao stranice dnevnika tragovi trenutaka, emocija, muzike. Synesthesia je način da ih oslobodim, da ih pustim u prostor, u pokret.”
Njegovi radovi otvaraju pitanje: koliko je danas granica između onoga što stvaramo i onoga što osjećamo, između tijela i ekrana, zvuka i boje?
Balancer, brend iza kojeg stoji Darko, zajedno sa Dunjom Tanasić predstavlja vizuelni identitet koji spaja minimalizam, ritam i digitalnu estetiku. Kroz balans boje, forme i pokreta, ovaj brend istražuje emocionalne pejzaže svakodnevnih trenutaka.
Ova postavka okuplja grupu autora čije se vizualne poetike stapaju u zajednički senzibilitet onaj koji ne traži spektakl, već iskustvo.
Nejra Hadžigrahić, vlasnica brenda YUGA, je doktorica, vizualna umjetnica i dizajnerica poznata po toplim, ručno crtanim ilustracijama i vibrantnim bojama koje pretvara u digitalne forme.
Benjamin Čengić, sarajevski umjetnik, muralist i kulturni radnik, kojeg smo posljednji put pratili tokom Fasada Festivala u Sarajevu. Sada ga ponovo srećemo u Tuzli, gdje nastavlja svoj vizualni narativ o urbanoj solidarnosti i javnom prostoru. Njegovi radovi često osvajaju gradske zidove kao tihe, ali upečatljive poruke zajedništva i odgovornosti.
Ljubomir Todorović, muralist, dizajner i profesor grafičkog dizajna čije ste radove vjerovatno već sreli na zidovima Sarajeva. Njegove velike, apstraktne kompozicije spajaju akademsku preciznost i uličnu spontanost, čineći ga jednim od ključnih imena na sceni javne umjetnosti u BiH.
Miran Mujagić je grafički dizajner i umjetnik iz Tuzle. Ako ste prolazili pored Mlinara, vidjeli ste njegov rad, možda i ne znajući da stoji iza njega. Dizajnirao je i vizualni identitet Backyarda, a vodi i vlastiti streetwear brend koji povezuje tipografiju, boju i urbano naslijeđe.
Tea Hlavaček je grafička dizajnerica i digitalna umjetnica čiji rad balansira između hiperdigitalne estetike i poezije forme. Njene kompozicije spajaju teksture stakla, svjetlosne reflekse i portrete koji djeluju kao da su uhvaćeni između sna i ekrana.
Njihovi radovi stvaraju prostor između sjećanja i tehnologije, između analognog traga i digitalnog sjaja, pretvarajući Atelje Ismeta Mujezinovića u živi organizam svjetla, pokreta i emocije.
Uoči otvorenja, planirane su radionice koje će posjetiocima omogućiti da i sami dotaknu proces stvaranja, a tu večer, Atelje se pretvara u svjetlosnu mapu grada, prostor gdje će se vizualni i muzički svijet spojiti kroz DJ setove Intense, Daki i Giver.
Njihova energija povezat će publiku, umjetnike i prostor u jedno zajedničko iskustvo, u kojem zvuk postaje svjetlo, a svjetlo ritam.
U toj simfoniji pokreta, boje i muzike, Synesthesia dostiže svoje značenje, trenutak u kojem se čula prepliću, a umjetnost postaje fizičko iskustvo.
TEKST: Ada Ćeremida
Ako ste ikada gledali Wes Anderson film i pomislili „Kako je moguće da neko ovako vidi svijet?“ onda vam je već jasno zašto je ovaj američki režiser dobio svoju prvu veliku, sveobuhvatnu izložbu u Londonu.
A ako ga nikada niste detaljno pratili, možda vam je ime poznato, ali ne znate zašto je upravo on jedan od najutjecajnijih vizualnih autora današnjice. Ukratko: u 56. godini, Anderson je stvorio filmski jezik koji prepoznate iz jednog kadra. To nije slučajnost već spoj arhitekture, dizajna, humora, nostalgije i preciznosti koja graniči s nenormalnom.
Zato je londonski Design Museum otvorio Wes Anderson: The Archives, izložbu koja na jednom mjestu okuplja više od 700 predmeta iz čitave njegove karijere od ranih crteža i bilježnica, do setova, kostima, minijaturnih modela i stop-motion lutaka. Postavka je otvorena do kraja jula 2026. godine, što znači da imate cijelu sezonu da je posjetite prije nego što se ovaj Andersonov svijet spakuje i nestane iz Londona.
Svijet Wesa Andersona: kada film postane arhitektura
U Andersonovim filmovima scenografija nikada nije samo pozadina. Ona je narativ. Gradovi, hoteli, vagoni vozova, podmornice, male sobe i ogromne dvorane sve je komponovano kao arhitektonski crtež koji od početka ima svoju logiku. Na izložbi u Londonu ta se logika vidi još jasnije.
Možete doslovno stajati pred maketom Grand Budapest Hotela i osjetiti onu istu mješavinu nostalgije i bajkovitosti koja je obilježila film. U vitrini nekoliko koraka dalje stoje kostimi koji su određivali karakter prije nego što je glumac izgovorio prvu repliku, a odmah pored njih nalaze se Andersonove bilješke o bojama, potezima kamere i rasporedu elemenata unutar kadra.
Sve to zajedno pokazuje da Anderson ne snima “slučajno” lijepo. Njegove slike su arhitektonski precizne. Njegovi setovi imaju zoniranje. Kadrovi imaju osovinu. Boje imaju funkciju. To je vizualni sistem u kojem svaki detalj postoji s razlogom i upravo zbog toga njegovi filmovi djeluju kao da gledate ilustriranu knjigu koja je oživjela.
Nostalgija kao građevinski materijal: Andersonovo naslijeđe i DNK
Iako kritičari često kažu da Anderson “živi u retro estetici”, izložba pokazuje sasvim suprotnu stvar: on ne imitira prošlost, nego je rekreira kao emocionalni pejzaž. Njegov rad je duboko ukorijenjen u evropsku književnost, francusku kinematografiju 60-ih, američki indie duh 90-ih i estetiku foto-albuma pronađenih na tavanu.
U postavci se vide njegovi rani Polaroidi, skice i stranice scenarija koje otkrivaju koliko Anderson polazi iz ličnog arhiva sjećanja, male opsesije, detalji iz djetinjstva, reference na staru arhitekturu, razglednice, vintage tipografije.
Sve to se pretače u njegovu prepoznatljivu nostalgiju: svijet u kojem prošlost nije dokument nego emocija. Zato Andersonovi filmovi tako lako pogađaju publiku jer djeluju kao sjećanje koje nikada nismo imali, ali bismo voljeli da jesmo.
Izložba u Londonu precizno mapira te utjecaje i pokazuje kako jedan autor uspijeva izgraditi estetiku koja postaje globalna kulturna šifra.
Stop-motion magija: zanat koji je stvorio Fantastic Mr. Fox i Isle of Dogs
Najintimniji dio izložbe je onaj koji se bavi Andersonovim animiranim filmovima. U vitrini se nalaze originalne lutke iz “Fantastic Mr. Fox” i “Isle of Dogs” male, savršeno artikulisane figure koje ste godinama gledali na ekranu, a sada konačno vidite koliko su fizički stvarne.
Njihovi kaputi su ručno šivani, krzno je stilizovano, oči i zglobovi izrađeni s milimetarskom preciznošću. Pored njih stoje dijelovi minijaturnih gradova, ulica i interijera u kojima se odvijaju ključne scene, kao i nacrti koji pokazuju koliko je svaki pokret planiran unaprijed.
Anderson sa 56: Zašto baš sada retrospektiva njegovog života i rada? Kroz protekle dvije decenije Anderson je izgradio nešto rijetko: vizualni jezik koji publika prepoznaje iz jedne slike. Njegovi filmovi prožimaju modu, arhitekturu, fotografiju i čitavu generaciju dizajnera. On je autor čiji se rad proučava na univerzitetima, čije boje završavaju na moodboardima interijera, čiji se kadrovi citiraju kao standard simetrije i kompozicije.
U 56. godini njegova karijera je već dio historije ali i sadašnjosti. Upravo zato retrospektiva djeluje opravdano: Anderson je postao fenomen koji prevazilazi filmsku industriju. Izložba “The Archives” potvrđuje ono što su fanovi odavno znali: Wes Anderson više nije samo ime u špici. On je vizualni pravac. Estetski pokret. Kategorija sama za sebe.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
