TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 13.6.2026.
Ulice Toronta jučer su bile obojene u plavo i žuto, a među hiljadama navijača koji su stigli bodriti reprezentaciju Bosne i Hercegovine bio je i fotograf Gabriel Iličić. Za Bonjour.ba donosi fotografije i priču o danu koji nije trebao završiti na tribinama stadiona, ali je zahvaljujući jednoj nesvakidašnjoj gesti ipak završio upravo tamo.
Dok se još uvijek sabiraju utisci nakon sinoćnjeg remija Bosne i Hercegovine protiv Kanade na otvaranju grupe B Svjetskog prvenstva, odlučili smo zabilježiti jednu drugačiju priču. Ne onu koja se odvijala na terenu, već onu koja je počela mnogo prije prvog sudijskog zvižduka.
Ekskluzivno za Bonjour, fotograf Gabriel Iličić ili poznatije, onajstofotka na Instagramu, podijelio je svoje iskustvo putovanja u Toronto, susreta s navijačima i trenutaka koji su ga, sasvim neočekivano, doveli do mjesta na kojem je godinama želio biti.
Njegove fotografije donose atmosferu grada, navijačke euforije i prve utakmice Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu iz ugla mladog fotografa.
Sinoćnji susret Bosne i Hercegovine i Kanade završen je rezultatom 1:1, čime je reprezentacija osvojila prvi bod na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu.
Bosna i Hercegovina povela je u prvom poluvremenu pogotkom Jove Lukića nakon odličnog perioda igre, dok je Kanada do izjednačenja stigla u nastavku susreta. Iako će se narednih dana analizirati taktika, šanse i propuštene prilike, za mnoge navijače najveća uspomena ostat će atmosfera koja je jučer preplavila Toronto.
A među njima je i Gabriel, koji je na ovo putovanje krenuo bez ulaznice, a završio ga na stadionu u Torontu sa fotografijama i pričom koju će pamtiti mnogo duže od konačnog rezultata.
Malo ko bi rekao da je priča koja će završiti na tribinama Svjetskog prvenstva počela uređivanjem terase u Bosni. Gabriel uopće nije planirao putovati u Kanadu, a još manje pratiti reprezentaciju uživo.
Ideja je bila da prvenstvo gleda iz svog doma, uz društvo i dobro pripremljen navijački kutak. Jedan telefonski poziv promijenio je planove u svega nekoliko minuta.
"Iskreno, cijela priča je počela desetak dana prije puta. U tom trenutku sam sređivao terasu na kojoj sam planirao gledati Svjetsko prvenstvo iz Bosne. Uopšte nije bio plan da idem.
Kad sam sve sredio, Amila iz CentroToursa me pozvala na putovanje. Naravno da nisam puno razmišljao, takva prilika se ne odbija.", rekao nam je Gabrijel.
Iako nije imao osigurane ulaznice za utakmice, odlučio je krenuti. Toronto, Los Angeles i Las Vegas bili su dovoljan razlog za avanturu koja je već tada počela ličiti na nešto mnogo veće od običnog navijačkog putovanja.
Dok su se drugi radovali utakmici, Gabriel je imao samo jednu brigu: nije imao kartu. Većinu vremena pred polazak proveo je pokušavajući pronaći ulaznicu za susret protiv Kanade, ali bez uspjeha. Kako su dani prolazili, postalo je jasno da će utakmicu vjerovatno pratiti izvan stadiona.
"Jedini problem bio je što nismo imali osigurane ulaznice za utakmice. Ipak, rekao sam sebi da nema veze. Već sama činjenica da idem na Svjetsko prvenstvo i da ću posjetiti gradove poput Toronta, Las Vegasa i Los Angelesa bila je dovoljno velika stvar."
Do trenutka dolaska u Kanadu već se pomirio s činjenicom da će propustiti historijski nastup Bosne i Hercegovine na najvećoj fudbalskoj pozornici.
Ponekad najljepše uspomene ne nastanu na terenu nego među ljudima. Tokom razgovora u grupi putnika s kojima je stigao u Toronto, tema je ponovo bila ulaznica za utakmicu. Kada su ostali saznali da je jedini bez karte, dogodilo se nešto što nije mogao očekivati.
"Kasnije, dok smo svi zajedno razgovarali o utakmici i kartama, ostali putnici su saznali da nemam ulaznicu. Na moje veliko iznenađenje, odlučili su dati cijeli iznos umjesto mene kako bi mi kupili kartu."
Jedna putnica iz grupe pristala je spustiti cijenu svoje ulaznice, a ostali su prikupili novac kako bi Gabriel mogao prisustvovati utakmici. Ono što je nekoliko sati ranije izgledalo nemoguće pretvorilo se u jedan od najemotivnijih trenutaka cijelog putovanja.
"To je bio jedan od najljepših trenutaka cijelog putovanja i gest koji nikada neću zaboraviti. Njihova dobrota i nesebičnost omogućili su mi da ostvarim dječački san i uživo gledam reprezentaciju Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu."
Osim utakmice, putovanje je donijelo i priliku da upozna grad koji će ostati upamćen kao domaćin jednog od prvih nastupa Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu.
Ono što je posebno fascinantno jeste činjenica da se najveća euforija nije osjećala na stadionu, nego na ulicama kojima su danima prije utakmice dominirale plavo-žute zastave, pjesma i navijačke kolone.
Za mnoge koji su stigli u Toronto činilo se kao da je dio Bosne i Hercegovine nakratko preseljen na drugi kontinent.
Kroz objektiv i šetnje gradom Gabriel je bilježio upravo te trenutke, susrete navijača, spontane proslave i atmosferu koja je grad učinila mnogo bližim nego što to kilometri između dvije zemlje sugerišu.
"Što se Toronta tiče, grad me zaista oduševio. Ljudi su veoma ljubazni, susretljivi i komunikativni. Grad je čist, uređen i odlično povezan javnim prijevozom."
Ipak, ono što ga je najviše iznenadilo bio je odnos lokalnog stanovništva prema samom prvenstvu.
"Zanimljivo je i to da se u samom Torontu ne osjeti pretjerana euforija zbog Svjetskog prvenstva. Kanađanima su hokej i baseball mnogo važniji sportovi."
Za Gabriela je ovo tek prva stanica putovanja koje se nastavlja prema Los Angelesu, gdje reprezentaciju očekuje novi izazov, a njega nove priče iza kulisa Svjetskog prvenstva. Mi ćemo ih, naravno, pratiti iz prvog reda, kroz njegov objektiv.
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Lamija Muratagić
Tufting je glasan, grub i fizički zahtjevan proces. Ono što iza njega ostaje djeluje potpuno suprotno. Meko, taktilno i umirujuće. Dok smo posmatrali radove izložene u Domu Zanata, upravo je taj kontrast bio jedan od prvih elemenata koji se mogao osjetiti u prostoru.
Samostalna izložba In Between the Threads okuplja tapiserije kroz koje Amila Mujanović-Hodžić istražuje pripadanje, sjećanje i ličnu transformaciju. U razgovoru za Bonjour.ba među izloženim radovima govorila nam je o njihovom nastanku, odnosu prema materijalu i iskustvima koja su oblikovala njen stvaralački proces.
Amila Mujanović-Hodžić, produkt dizajnerica i umjetnica
Foto: Edvin Kalić
Amila vunu oblikuje kroz reljef, volumen i formu, a značenja radova otvaraju se postepeno, zajedno s detaljima njihove izrade i pričama koje stoje iza njih.
Izložbu je posvetila kćerkama Amal i Djuli, koje donedavno nisu ni znale čime se njihova mama bavi.
Amila nam je otkrila da je upravo zbog njih ova postavka za nju mnogo više od predstavljanja novih radova. U njoj je sažela vrijednosti, znanje i odnos prema stvaranju koje želi prenijeti dalje.
Sarajevo i Berlin danas su dvije tačke Amilinog privatnog i stvaralačkog života. Kretanje između njih promijenilo je način na koji razmišlja o pripadanju, ali i o tragovima koje ostavljamo u prostorima kroz koje prolazimo.
Koliko je život između Berlina i Sarajeva promijenio način na koji posmatrate dom?
„Nekada sam dom doživljavala kao mjesto. Danas ga mnogo više doživljavam kao osjećaj. Život između dva grada naučio me da pripadanje nije nužno vezano za jednu adresu, već za ljude, uspomene i male rituale koje nosimo sa sobom. Zanimaju me tragovi koje ostavljamo u prostorima, ali i tragovi koje prostori ostavljaju u nama.“
I naziv studija SELICE proizašao je iz te ideje kretanja i povratka. Amila u pticama selicama prepoznaje sposobnost prilagođavanja novim prostorima uz zadržavanje veze s vlastitim korijenima.
Amilin odnos prema tekstilu nije započeo savremenom popularnošću tuftinga. S tradicionalnim tkanjem susrela se još tokom školovanja u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti, a kasnije je učestvovala u realizaciji radova Šejle Kamerić, tkajući njene ćilime u radionici Amile Smajović-Pozder.
Na projektu Poetika šare razvijala je vlastite predmete na tradicionalnim tkalačkim stanovima. Upravo su joj ta iskustva pokazala koliko su vremena, vještine i koncentracije sadržani u svakom centimetru tekstila.
Tufting je došao kasnije, tokom izrazito teškog životnog perioda. U njemu nije pronašla samo drugačiju tehniku nego mogućnost da emociju prevede u fizički materijal. Sam proces je grub, glasan i repetitivan, dok je njegova završena površina meka i topla. Taj kontrast nije tek zanimljivost zanata, nego emotivna osnova njenog rada.
Koliko dugo u prosjeku nastaje jedna tapiserija i šta taj proces od vas zahtijeva?
„Teško je reći koliko dugo nastaje jedna tapiserija jer svaka ima svoj ritam. Nekada je završim za nekoliko dana, nekada su potrebne sedmice ili čak mjesec dana. Ne mislim samo na vrijeme izrade, već i na sve ono što joj prethodi, promišljanje, istraživanje, skiciranje, odabir materijala i traženje prave forme. Najveći dio procesa zapravo se odvija mnogo prije nego što uzmem tufting alat u ruke.
Takav rad od mene traži strpljenje, potpunu prisutnost i spremnost da usporim. U vremenu u kojem smo navikli da sve nastaje brzo, upravo mi ta sporost daje osjećaj smisla. Mislim da se ona na kraju osjeti i u samim radovima.“
Tapiserije su izrađene od visokokvalitetne novozelandske vune i drugih održivih materijala. Njihove boje, volumen i mekoća neposredno privlače pogled, ali Amili je podjednako važno sve ono što na površini ne možemo odmah pročitati. Porijeklo materijala, ljudsko znanje i vrijeme sadržano u svakom dijelu rada.
Sporost je ovdje sastavni dio stvaralačkog procesa i kvaliteta koji ostaje utkan u konačni rad. Ona je sastavni dio forme. Ukloniti vrijeme iz tog procesa značilo bi ukloniti dio vrijednosti samog rada.
Posebno mjesto u postavci zauzima instalacija od sirove vune pramenke. Njome Amila pogled vraća na početak procesa, mnogo prije umjetničke ideje, dizajnerske skice i galerijskog zida.
Put jedne niti, kaže Amila, počinje mnogo prije tapiserije: od ovce, šišanja i pranja vune, preko češljanja, vunovlačarstva i predenja, do tkanja ili tuftinga. U tom procesu učestvuju brojni ljudi i zanati čiji rad u gotovom predmetu često ostaje nevidljiv.
Posebno skreće pažnju na vunovlačarstvo, zanat koji polako nestaje. S njim ne odlazi samo jedna tehnika, nego i znanje o materijalu, lokalnom podneblju i procesu kojim su generacije sirovu vunu pretvarale u trajne i vrijedne predmete.
„Danas često vidimo samo gotov proizvod, a zaboravljamo koliko rada, vremena i vještine stoji iza njega“, kaže Amila.
Za nju se vrijednost ručnog rada zato ne iscrpljuje u činjenici da je predmet izrađen rukama. Ona se nalazi u pažnji, znanju i malim odstupanjima koja ga čine neponovljivim. U svijetu serijske preciznosti trag ljudske ruke postaje ono što se ne može proizvesti u beskonačnom broju identičnih primjeraka.
Nesavršenost tada nije nedostatak koji treba sakriti, nego dokaz da je proces zaista postojao.
Održivost je jedno od temeljnih polazišta studija SELICE i prisutna je u izboru materijala, ritmu izrade i ideji da predmet treba trajati.
Amila nam je govorila o dizajnu kao načinu oblikovanja svakodnevnih navika. Predmet koji čuvamo, popravljamo i s vremenom prenosimo dalje za nju ima vrijednost koja raste zajedno s odnosom koji prema njemu razvijamo.
Koji kompromis u svom radu nikada ne biste napravili?
„Nikada ne bih pristala da ubrzam proces nauštrb kvaliteta ili da biram materijale koji nisu u skladu s vrijednostima u koje vjerujem. Važno mi je da iza svakog rada mogu potpuno stajati, od prve ideje do posljednje niti. Mislim da se iskren odnos prema materijalu i procesu uvijek osjeti u konačnom rezultatu.“
Dok smo posmatrali postavku, zanimalo nas je koliko se značenje radova mijenja sa svakom osobom koja pred njima zastane.
Šta se nadate da će neko prepoznati o sebi dok stoji pred vašim radovima?
„Ne očekujem da ljudi u mojim radovima vide isto što i ja. Zapravo, volim kada svako pronađe vlastito značenje. Ako se neko pred njima na trenutak zaustavi, prisjeti nekog mjesta, osobe ili osjećaja koji je možda dugo bio zaboravljen, onda mislim da je rad ostvario svoju svrhu. Za mene umjetnost ne mora dati odgovore, ponekad je dovoljno da postavi pitanje koje ostane s nama i nakon što odemo.“
In Between the Threads povezuje porijeklo, zanatsko znanje i savremeni umjetnički izraz, predstavljajući tradiciju kao živi materijal koji se prenosi, razvija i iznova tumači.
Jedna nit tako postaje zapis ljudi, prostora i vremena koji su joj omogućili da nastane, ali i svega što će u njoj prepoznati oni koji pred radom zastanu.
Izložba In Between the Threads realizovana je uz kustosku saradnju Džane Ajanović iz Doma Zanata. Strateški kreativni koncept, vizuelni identitet i komunikacijsku strategiju projekta oblikovala je Selma Obarčanin, ispred SO.. Quantum Growth Agency, dok je fotografkinja Amna Geljo dokumentovala postavku i otvorenje izložbe.
Izložba ostaje otvorena do 29. augusta 2026. godine u Domu Zanata u Sarajevu, na adresi Zelenih beretki 8. Ulaz je besplatan.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Amna Geljo ( @amnassiaa ) / Bonjour.ba
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
