TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 20.4.2026.
Treće izdanje Industry Day u Visokom još jednom je otvorilo pitanje dizajna kao sistema, onog koji povezuje ideju, proizvodnju i odgovornost.
Kroz ovogodišnji fokus na „Green Deal“, razgovor se pomjera dalje od estetike i ulazi u prostor odluka, procesa i uticaja koji dizajn ima na društvo.
U tom kontekstu, razgovarali smo sa Slavimirom Futrom, jednim od najuticajnijih dizajnera i vizualnih komunikatora u regionu, čiji rad već godinama pomjera granice između forme, poruke i sistema.
Njegov pristup dizajnu ne počinje izgledom, nego pitanjem smisla, što se jasno reflektovalo i kroz njegovu ulogu na Alma Ras Industry Day. Dizajn, kako ga on vidi, nije dekoracija, nego rezultat jasno postavljene ideje i razumijevanja onoga što treba da komunicira.
Zato njegov pogled na savremeni dizajn pomjera fokus sa onoga što vidimo na ono što osjećamo i razumijemo već u prvim sekundama susreta s vizualom.
Razgovor sa Slavimirom Futrom otvara pitanja koja su danas ključna za razumijevanje dizajna. Umjesto forme, fokus stavlja na istinu, inteligenciju i osjećaj koji dizajn ostavlja.
Njegovi odgovori pomjeraju granicu između lijepog i smislenog, između trenda i onoga što traje.
Kada gledate jedan dizajn, šta vam prvo govori da li ima identitet ili ne?
Pa, prije svega, kod tih stvari je najvažnije da budu istinite. To se jednostavno nekako osjeti. Mi živimo danas u vremenu kada svi mogu da naprave nešto lijepo i atraktivno, a jako malo ljudi mogu da naprave nešto pametno. I to je ono što nas odvaja od umjetne inteligencije, ali i od “umjetničke” u tom smislu.
Tako da se odmah vidi, stvarno na prvi pogled, da li je nešto vještačko ili je organsko, prirodno, pametno i lijepo. To je sveti gral komunikacije.
Koja je najčešća greška mladih dizajnera danas?
Mislim da mladi dizajneri upravo tu problematiku forme usvajaju brže nego problematiku istine, odnosno inteligencije. Zato što je lakše doći do forme nego do istine, ljudi to rade preko ljepote.
Lako se iskopira nešto što je trend, nešto što se svima sviđa, i onda se na taj način svrstate u jednu armiju istomišljenika estetskih i time sebi obezbijedite neku poziciju u tom mikro društvu kojem pripadate.
Ali ono što preživljava decenije, da ne kažem vijekove, uvijek je ta suštinska istina. Uvijek treba tražiti više u inteligenciji nego u ljepoti.
Kako znate da je projekat završen? Postoji li ta tačka gdje treba stati?
Projekat se završava onda kada se osjeti da će uraditi svoj posao. Ipak je grafički dizajn dio industrije u kojoj ste vi direktno vezani za potrebe klijenta.
To se osjeti kad je dovoljno, kada nema potrebe da se zatrpava dodatnim informacijama ili dodatnim estetikama koje služe da uljepšaju stvar.
Čim vidite da neko ukrašava, znači da pokušava da nadoknadi neku rupu u konceptu ili opet u toj istoj inteligenciji.
Jedna riječ koja danas najviše nedostaje dizajnu?
Ljubav.
To je ono što se osjeća duboko. Empatija i međuljudski odnosi postali su nešto što se podrazumijeva, a zaboravili smo koliki je njihov potencijal i intenzitet. Ono što je duboko u nama skriveno, što je naša priroda, mi smo usmjereni jedni na druge.
A u novim okolnostima tehnoloških revolucija mi smo se, zapravo, okrenuli više sebi. I onda iz te pozicije gledamo svijet, a svijet nije nigdje van nas, on je u nama.
Onaj ko je shvatio da je čitav svijet u njemu, čitav univerzum i život, ta osoba privlači druge ljude. I to je ono što mladi nikako da shvate.
TEKST: Ada Ćeremida
Nakon razgovora koji smo sa Šejlom Kamerić vodili uoči predstavljanja njenog rada u Beču , sada imamo priliku vidjeti kako je ta ideja zaista zaživjela u prostoru.
Na trgu MuseumsQuartiera, u subotu 25. aprila, instalacija AWAKE pretvorila je poznati gradski ambijent u nešto intimnije.
Ono o čemu smo tada govorili kao o “privremenom spomeniku” i prostoru kolektivne refleksije, sada se manifestovalo kroz svjetlo, pokret i prisustvo publike. Stotine svijeća i signalnih svjetala nisu bile samo scenografija postale su način komunikacije.
Foto: Vedran Husremović
Foto: Monika Andrić
Jednovečernja instalacija AWAKE transformisala je trg MuseumsQuartiera u prostor nalik bdjenju, mjesto koje balansira između tišine i napetosti.
Kroz stotine crvenih lampiona i rotirajućih signalnih svjetala, Šejla Kamerić je kreirala ambijent koji istovremeno priziva intimno sjećanje i javnu uzbunu.
Kombinacijom ova dva elementa, poznata značenja počinju se mijenjati: svijeća kao simbol ličnog i emotivnog susreće se sa svjetlom koje upozorava i prekida.
U tenziji između nježnog i alarmantnog nastaje prostor u kojem publika ne ostaje pasivna, nego postaje dio rada.
Foto: Vedran Husremović
AWAKE je funkcionisao kao otvoreni prostor kretanja i prisustva posjetitelji su se slobodno kretali među svjetlima, paleći svijeće i spontano gradeći vlastiti odnos prema radu. U nepravilnim intervalima, rotirajuća svjetla prekidala su mir, uvodeći ritam koji balansira između kontemplacije i nelagode.
Foto: Monika Andrić
Ono što je počelo kao gotovo ceremonijalni čin, brzo se pretvaralo u nešto neizvjesnije. Intimni trenutci postajali su javni, a individualna refleksija prelazila je u kolektivno iskustvo.
Ta “krhka koreografija” između prisutnosti i prekida otvara prostor za pitanja o sjećanju, emociji i odgovornosti u savremenom kontekstu.
„Živimo u vremenu ubrzanja, u kojem se izvori tjeskobe rapidno umnažaju, od ljudski uzrokovanih katastrofa do iscrpljujućih neizvjesnosti i pesimističnih projekcija budućnosti.
Čak i oni koji nisu svakodnevno izravno suočeni s ratom i razaranjem osjećaju teret bespomoćnosti i preopterećenosti. Upravo sada potrebna su djelovanja koja potiču zajedničku empatiju i solidarnost u suočavanju s kolektivnom ranjivošću.
Šejla Kamerić otvara takav prostor, privremeno mjesto susreta i tihe refleksije. U iskustvu rada AWAKE namjerno ne postoji jedna istina, povod ili narativ; umjesto toga otvara se prostor u kojem možemo zajedno zastati, biti prisutni u zajedničkoj ranjivosti, bez potrebe da se išta izgovori.
AWAKE stvara prostor empatije, uzajamnog poštovanja i, prije svega, budnosti.“ izjavila je Astrid Peterle, glavna kustosica MuseumsQuartiera u Beču.
Kako i sama umjetnica ističe, AWAKE funkcioniše kao “živi spomenik” ne fiksiran, ne konačan, već otvoren i promjenjiv.
U vremenu koje karakterišu ubrzanje, nesigurnost i kolektivna anksioznost, ovaj rad postavlja jednostavno, ali važno pitanje: šta znači biti budan danas?
Autorica Iskra Geshoska istaknula je kako: „AWAKE titra između odsutnosti i prisutnosti, a svaka od njih djeluje kao tihi otpor brisanju. Kamerić transformira tugu u oblik budnosti. Rad uspostavlja most između privatnog i kolektivnog krhku arhitekturu sastavljenu od svjetla, sjene i sjećanja. Ovdje žalovanje postaje zajednički čin. Biti budan, u vokabularu Kamerić, znači odbiti otupljenost.“
Kroz ovaj rad, budnost nije samo stanje svijesti, nego i čin odgovornosti. Prostor koji Kamerić stvara ne nudi jedinstven narativ niti odgovor, već poziva na zajedničko prisustvo, empatiju i solidarnost.
U toj odsutnosti jasnog zaključka leži snaga jer nas vraća na ono osnovno: da zastanemo, osjetimo i prepoznamo jedni druge u prostoru koji dijelimo.
Foto: Vedran Husremović
Projekt su inicirali MuseumsQuartier u Beču i Nomad, Hrvatski ured za suvremenu umjetnost u Zagrebu, uz podršku UNIQA SEE FUTURE Foundation i Dr. Éva Kahán Foundation.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
