TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 24.11.2025.
U Historijskom muzeju, umjetnost je na trenutak vratila mirise i boje koje smo mislili da smo prerasli.
U večeri prvog sarajevskog snijega onog tihog, usporenog, što grad na tren pretvori u vlastitu nostalgiju zakoračili smo u Crnu sobu i ušli u svijet Hanne Dujmović. Sve je djelovalo poznato, ali drugačije kao da su uspomene samo čekale da ih neko pozove nazad.
U galeriji ispunjenom ljudima, bojama i tihim uzdasima prepoznavanja, Hanna Dujmović je otvorila svoju novu izložbu „Nostalgija djetinjstva“, a za sve koji nisu stigli na otvaranje, postavka ostaje otvorena do 29. novembra.
Umjesto klasičnog otvaranja, publika je dobila scensku večer: figure iz Hanninog imaginarnog svijeta kretale su se kroz prostor, VR projekcije otvarale skrivene slojeve slika, a fasada muzeja postala svjetlosna pozornica. Sve je djelovalo kao da je neko na trenutak spojio umjetnost, performans i animaciju u jedan polifoni doživljaj.
I baš tu, u toj pažljivo režiranoj mješavini umjetnosti i intime, počinje priča o ciklusu koji ne prikazuje samo djetinjstvo nego osjećaj povratka sebi.
Prije nego što se prepustimo bojama, simbolima i malim ritualima koji čine ovaj ciklus, razgovarali smo s Hannom o tome šta je „Nostalgija djetinjstva“ zaista otključala u njoj i zašto se činilo da je sinoć cijela galerija disala tim istim osjećajem.
Nostalgija djetinjstva“ je naziv koji odmah otvara vrata u vrlo intiman, gotovo scenski prostor.
Šta taj pojam znači za vas i kakvu ste ideju željeli da publika ponese iz ovog ciklusa?
Naziv “Nostalgija djetinjstva” došao je vrlo prirodno, gotovo spontano, dok sam radila na ovim formatima i vraćala se prizorima koji su godinama bili potisnuti negdje u tišini mog sjećanja.
Djetinjstvo je za mene bilo razigrano, puno topline, bezbrižnosti i maštovitih svjetova koje sam tada smatrala stvarnim. Ovaj ciklus je zapravo moj pokušaj da ponovo dotaknem te fragmente, da ih izvučem na svjetlo i dam im novu formu.
Naziv nosi sa sobom i određenu nježnost, ali i blagu tugu, tugu za vremenom koje ne možemo vratiti, ali koje i dalje živi u nama kroz mirise, predmete i osjećaje koji se iznenada jave.
Željela bih da publika, bez obzira na to odakle dolazi, kroz ove slike pronađe svoje uspomene: kroz neki predmet iz kuće svojih roditelja, zvuk iz ulice, igru koju su davno zaboravili.
Ako publika izađe iz prostora izložbe s toplinom u grudima, s osmijehom i možda nekom malom uspomenom koja im se iznenada vratila onda je ciklus ispunio svoj zadatak.
Svaka izložba ima onaj jedan trenutak koji vas “zaključa” u temu, kada sve što je do tada bilo rasuto odjednom dobije jasnu putanju.
Sjećate li se šta je kod ove postavke bila ta iskra onaj emocionalni impuls od kojeg je sve krenulo?
Rekla bih da oduvijek u sebi nosim određenu dozu čežnje za nekim prošlim vremenima kao stara duša koja putuje modernim svijetom koji se ubrzano razvija.
U ovom ciklusu sam misli i emocije spojila u jedan impuls koji je doveo do realizacije na platnima. Vjerujem da ću ovaj ciklus kroz vrijeme nastaviti razvijati, jer smatram da ima perspektivu da potakne kolektivnu emociju i da održi vizuelni, fizički prikaz fragmenata koje polako zaboravljamo.
Vaše slike već godinama vode dijalog sa snovima, mitovima, sjećanjima kao da se više glasova prepliće u jednom kadru.
Koje ste nove glasove pozvali u ovaj ciklus i zašto mislite da su se pojavili baš sada?
Tako je. Pored simbolike, tema mojih slika navodi me da se mnogo bavim introspekcijom, a tako dolazim do novih odaja unutar svog bića i preplićem ih s onim što stvaram.
Kao što sam rekla ranije ubrzano i površno doba u kojem živimo potiče me da se vraćam starim vrijednostima, koje kroz ovaj ciklus želim sačuvati i veličati.
Ženska figura je u vašem radu dugo bila nositeljica energije, simbolike i unutrašnje dinamike.
Kako se ženska figura pojavljuje u ovoj postavci kao lik, kao energija, kao arhetip ili nešto treće?
Ženska figura je u većini mojih slika nositeljica kompozicije. Na taj način odajem poštovanje ženama, koje su mnogo više od fizičke pojave što vrlo često zaboravljamo.
U ovom ciklusu fokus na žensku figuru je nešto manji, više odlazim u intimu prostora i razradu dječjih figura, obzirom da je koncept ciklusa to zahtijevao.
Kada se približimo vašim platnima, uvijek postoji jedan detalj koji nas emocionalno uhvati.
Ako biste morali izdvojiti jedan kadar iz nove postavke koji najtačnije govori o vašem trenutnom unutarnjem pejzažu, šta bi to bilo?
Svaka od slika nosi mnoštvo simbolike, a kako smo svi individue za sebe, tako i isti motivi bude različite emocije kod različitih ljudi.
Konkretno iz ovog ciklusa, za mene posebnu emotivnu težinu nosi simbol Kinderlada zdjelice, posude iz koje sam tokom djetinjstva jela Čokolino i gledala crtane filmove.
Danas se tom ritualu vraćam kroz sjećanje, kao trenutku u kojem sam istinski osjećala nešto što nam je danas tako strano: mir.
Foto: Monika Andrić
Šta vas, u ovom trenutku, najviše zaokuplja kao umjetnicu pitanje, ideja ili osjećaj kojem se stalno vraćate dok razmišljate o svojim narednim radovima?
Publika gleda završni rezultat bez jasnog uvida u to kako je do njega došlo i koje su se unutrašnje faze odvile. Kako sve moje slike nastaju bez prethodnih skica, često se desi da određeni detalji nisu dovedeni do savršenstva, ali upravo u tome leži autentičnost rukopisa kojim se koristim.
U ovom trenutku, kao i tokom rada na ovom ciklusu, emocija koja me najviše prožimala bila je upravo: nostalgija.
Foto: Amna Geljo
TEKST: Ada Ćeremida
Na Bonjour.ba već godinama pratimo umjetnički razvoj Hanne Dujmović, od novih slikarskih ciklusa do projekata koji iz izložbe u izložbu pomjeraju granice načina na koji doživljavamo umjetnost. Zato nas nije iznenadilo što je njena nova samostalna izložba "Svijet ispod koraka" otišla korak dalje i galerijski prostor pretvorila u iskustvo koje uključuje dodir, miris, zvuk i kretanje.
Umjesto da budete samo posmatrač, ovdje postajete dio rada. Nakon otvaranja razgovarali smo s Hannom Dujmović o tome kako je nastala ova ideja, zašto je važno pogled spustiti prema zemlji i šta želi da posjetitelji ponesu sa sobom kada izađu iz galerije.
Samostalna izložba "Svijet ispod koraka" predstavlja spoj slikarstva, prostorne instalacije i performansa u kojem publika nije samo posmatrač nego ravnopravan učesnik umjetničkog procesa.
Izložba posjetiocima pruža priliku da dožive jedno od onih umjetničkih iskustava koja se ne pamte samo po onome što smo vidjeli, nego i po onome što smo osjetili.
Kroz simboliku prirode, taktilne elemente, mirise i pažljivo oblikovan ambijent, Hanna Dujmović poziva nas da usporimo i obratimo pažnju na svijet koji se svakodnevno nalazi ispod naših stopala.
Izložba ostaje otvorena do 14. jula, u Galeriji savremenih umjetnosti Aleksić u Kragujevcu. 
Na pitanje šta danas najlakše previdimo u odnosu prema prirodi, Hanna kaže da problem nije samo u tome što zanemarujemo okoliš, nego što zaboravljamo vlastito mjesto unutar njega. Zato i sam naslov izložbe usmjerava pogled prema onome što se nalazi ispod naših stopala, prema nevidljivim mikroekosistemima koje svakodnevno prelazimo ne razmišljajući o njima.
Kako nam Hanna kaže: ‘’Mislim da danas najlakše previdimo činjenicu da smo i sami dio prirode, te koliko smo zapravo mali u odnosu na njenu moć. Ponašamo se kao da stojimo iznad nje, kao da je ona samo kulisa kroz koju prolazimo, a ne sistem koji nas održava u životu.
Pogled nam je stalno usmjeren prema horizontu, ekranima i obavezama, dok gotovo nikada ne spuštamo pogled prema zemlji koja nas nosi. Upravo ispod naših koraka odvijaju se čitavi svjetovi, sitni organizmi, biljke i procesi bez kojih ne bismo mogli postojati. Kada izgubimo svijest o tome, gubimo i dio svijesti o sebi.
Inspiracija za ovu izložbu nastala je zapravo tokom jedne od mnogih vožnji na relaciji Sarajevo - Beograd, gdje je moj pogled umjesto asfalta i ustaljenih prizora, krenuo da fokusira predivne promjene i buđenje prirode u rano proljeće. Ti trenuci su me doveli do pitanja, a šta ako vrlo skoro sođe vrijeme u kojem više nema prirode kakvu danas poznajemo…
Tu su se otvorili dijalozi između mene i slikarskih platana koja su pored priča koje nose i zapisi prirode nama znane u ovom vremenu.''
Jedan od najzanimljivijih trenutaka otvaranja bio je poziv posjetiteljima da kroz postavku prođu bosonogi.
Hanna objašnjava da to nije bio performans radi efekta, nego način da se priroda doživi cijelim tijelom:
‘’Željela sam da tijelo zapamti ono što um često zaboravlja. Hodanje bosim stopalima kroz zemlju, mahovinu, kamenje i prirodne materijale nije bilo zamišljeno kao performans, nego kao podsjetnik. Kada osjetimo različite teksture pod stopalima, usporimo i postanemo prisutni. U tom trenutku prirodu više ne posmatramo samo očima, nego je doživljavamo cijelim bićem. Voljela bih da su posjetitelji iz galerije ponijeli upravo taj osjećaj povezanosti osjećaj da pripadamo zemlji jednako koliko ona pripada nama.
Pored osjećaja pod stoplima, cijela galerija je mirisala na svježu poljsku lavandu što je vjerujem upotpunilo dojam. Želim da moje izložbe budu iskustva koja će živjeti u nekome, barem neko vrijeme.''
Hanna smatra da savremena umjetnost može ostaviti snažniji trag kada angažuje više čula odjednom. Njene slike, kaže, oduvijek traže aktivnog posmatrača, a ovaj projekat bio je prilika da taj odnos dodatno produbi kroz zvuk, miris, dodir i prostor. 
Priznaje da realizacija nije bila jednostavna, posebno zato što je od publike zahtijevala izlazak iz zone komfora i potpuno prepuštanje konceptu.
‘’Moje slike su pune simbola i uvijek traže aktivnog posmatrača. Iz izložbe u izložbu, kako moj izražaj sazrijeva, želim otići korak dalje i omogućiti da se izložba ne doživljava samo pogledom.
Smatram da umjetnost ostavlja mnogo dublji trag kada aktivira više osjetila istovremeno. Mirisi, zvukovi, dodir i prostor mogu probuditi uspomene i emocije koje slika sama ponekad ne može, pogotovo kod novih generacija koje su navikle na intenzivne istovremene podražaje.
Sama ideja je bila jako teška za realizaciju, pogotovo zbog činjenice da su mnogi poajetitelji/ke morali izaći iz svoje zone komfora i prepustiti se konceptu da ih uvuče u doživljaj.
Svakako ništa od ovog ne bi bilo moguće bez stručnog i profesionalnog tima galerije Aleksić koji predvodi galerista i jedan od najvećih kolekcionara savremene umjetnosti Dejan Aleksić, koji uvijek ispune moje vizije i nadmaše očekivanja.''
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
