TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 5.3.2026.
U trenutku kada pokrećemo Bonjour.DESIGN, platformu posvećenu arhitekturi, interijeru i produkt dizajnu, bilo nam je važno da prvi val priča otvori brend koji je redefinisao percepciju bosanskohercegovačkog zanatstva na međunarodnoj sceni.
Zanat je tokom protekle decenije pokazao da rezbarija nije relikt prošlosti, nego živa, transformativna tehnika koja može oblikovati savremeni dizajnerski jezik.
U fokusu ove priče su asesoari Grad, nastali povodom desetogodišnjice Zanata, objekti koji balansiraju između dekorativne skulpture i funkcionalnog držača knjiga. O njihovom nastanku, simbolici i ulozi ručne rezbarije razgovarali smo s dizajnericom Jasnom Mujkić, prvom profesionalnom dizajnericom koja je modernizovala rezbariju u savremenom izrazu Zanata.
Grad je minijaturna arhitektura. Silueta kuće, mlina, krovova i panorama pretočena je u kompoziciju drveta. Ali ono što ih čini posebnim nije samo forma, već tekstura rezbarija koja narativ pretvara u emociju.
Jasna Mujkić, produkt dizajnerica i profesorica
Za Bonjour.DESIGN razgovarali smo s Jasnom Mujkić o simbolici arhetipa, ulozi rezbarije u savremenom kontekstu i desetogodišnjoj saradnji sa Zanatom.
U tri pitanja dotakli smo se procesa nastanka objekata Grad, odnosa tradicije i savremenosti te transformacije zanatskog jezika u dizajnerski izraz današnjice.
Objekti Grad inspirisani su panoramom Sarajeva i arhetipom bosanske kuće i mlina. Kako ste preveli taj emotivni i kulturni pejzaž u savremeni dizajnerski jezik?
Arhetip nosimo u sebi. To je dio kolektivne svijesti. Kako probuditi emotivni odziv? Kako učiniti da ljudi prepoznaju u tome što ste napravili nešto svoje, poznato, drago, izgubljeno, da ih vrati u neko drugo vrijeme?
Vjerovatno u kreativnom procesu morate i sami pronalaziti neka svoja dragocjena sjećanja i graditi neku svoju priču u kojoj se i drugi mogu pronaći. Grad je u osnovi geometrijska kompozicija s elementima koje prepoznajemo kao arhetip kuće i bez rezbarije to bi i ostao.
S rezbarijom ova priča oživljava. Počinje naracija, počinju sjećanja i s njima emocije.
Grad nastaje povodom desetogodišnjice Zanata.
Da li ste ovaj projekat doživjeli kao svojevrsni rezime dosadašnje saradnje i kako se on nadovezuje na vaš prvi rad sa Zanatom?
Ja sam, u stvari, prvi dizajner koji je sa Zanatom radio na uvođenju rezbarije u savremeni dizajnerski izraz. Mala stolica bez naslona iz kolekcije Quiet je prvi proizvod nastao s tom idejom.
Sve o čemu sam tada razmišljala vidljivo je u toj stolici. Čista forma gdje je pažnja posvećena i onom što se ne vidi, izrazito pažljivo odabrane proporcije i rezbarija, ne kao ukras nego kao sastavni dio objekta. Lagana Quiet hoklica mijenja svoj karakter primjenom različite rezbarije, može izgledati masivna i teška ili imati iznenađujuću vizualnu lakoću.
Sa Zanatom sarađujem već vrlo dugo i pored dizajna namještaja uključivala sam se u različite projekte, od uloge art direktora za fotografije i set dizajn, dizajna izložbi ili rada na katalozima i generalno vizualnom predstavljanju Zanata. Tokom godina smo shvatili da dijelimo iste vrijednosti i nekako sam i ja postala dio Zanat tima kroz tu stalnu saradnju.
Radeći na svim tim projektima stalno sam imala doticaj sa bogatstvom Zanatove kolekcije rezbarija. Povezivala sam ih vizualno i osjećala da tu postoji nešto zanimljivo. Za kolekciju i izložbu desetogodišnjice Zanat Ten željela sam napraviti nešto što je oda rezbariji, uzorcima, rezbarima. 
Grad je ideja da se različite vrste rezbarije postave zajedno, na način da pričaju priču. Počelo je kao instalacija za izlog u Domu Zanata, a nastavilo s nizom dizajn objekata, koji u vidu dekoracije ili u funkciji držača knjiga, nadam se, oplemenjuju prostor i bude sjećanja.
U projektu Grad rezbarija nije pasivna. Uzorci u relaciji jedni s drugima pričaju priču, a od nas zavisi šta ćemo prepoznati – panoramu grada s poznatim siluetama, kamene krovove Počitelja, stare seoske kuće ili mlinove.
Sve je u naznakama, ali one su dovoljne da aktiviraju imaginaciju. Rezbarena tekstura transformiše materijal, a jednostavna forma dobija sadržaj.
Vaš rad sa Zanatom od početka je vezan za reinterpretaciju ručno rezbarenog motiva.
Na koji način ste u objektima Grad balansirali između poštovanja tradicije i savremene redukcije forme?
Savremena forma traži nove relacije. Ako govorimo o drvorezbarstvu, čuvanje tradicije znači poštovanje umijeća koje se prenosi generacijama, poštovanje plemenite artizanske vještine, znanja o drvorezbarstvu i drveta kao dragocjenog materijala.
Tradicionalni rezbarski motivi i forme imaju svoje mjesto i nose duh vremena u kome su nastali. Tradicionalne tehnike i znanja postoje i danas i moraju pronaći nove motive i novi izraz da bi preživjeli.
Ako nas je priroda ičemu naučila to je da je za preživljavanje potrebna sposobnost za promjenu.
Na nama je da utvrdimo karakter te promjene, poštujući sve ono što su ljudi radili prije nas, da naučimo sve što možemo o onome čime se bavimo i možda i mi damo neki mali doprinos.
TEKST: Ada Ćeremida
Slovenska ilustratorica i dizajnerica Alja Horvat već godinama gradi prepoznatljiv vizualni svijet koji se nalazi na granici između nostalgije i savremenog izraza.
Radovi Alje Horvat, inspirisani prirodom, muzikom i estetikom 60-ih i 70-ih, brzo su pronašli put do globalnih brendova poput Fila, Anthropologie i Disneyja, ali i do Forbes 30 Under 30 liste.
Ono što Alju izdvaja je način na koji njene ilustracije uvijek djeluju kao mali, zaokruženi svjetovi, gotovo kao scene koje možete zamisliti izvan papira. Upravo zato ne iznenađuje što je njen rad počeo prelaziti u prostor i formu.
U posljednjim projektima, Alja istražuje kako njene ideje mogu postati fizički objekti, a jedan od najzanimljivijih primjera je fotelja inspirisana djetelinom s četiri lista, komad koji jednako komunicira emociju, sjećanje i dizajn.
U razgovoru s Aljom Horvat dotakli smo se njenog kreativnog procesa, inspiracija i prelaska iz ilustracije u dizajn objekata. Posebno nas je zanimalo kako je nastala njena fotelja inspirisana djetelinom i šta za nju znači pretvoriti emociju u formu.
Volimo kako vaš rad uvijek djeluje kao ulazak u jedan vrlo ličan, gotovo nostalgičan svijet.
Kada ste prvi put shvatili da ilustracija može postati nešto više od same strasti?
Oduvijek sam sanjala da radim nešto kreativno za život, iako sam prvobitno mislila da ću postati fotografkinja ili grafička dizajnerica, budući da sam studirala grafički dizajn, a fotografija je tada bila moja glavna strast. Ipak, crtanje je dio mene otkad znam za sebe, to je uvijek bio moj bijeg u potpuno drugačiji svijet, mjesto gdje sam mogla u potpunosti isključiti sve oko sebe.
Počela sam dijeliti svoj rad na Instagramu oko 2017–2018. dok sam još bila na fakultetu, a do trenutka kada sam diplomirala, već sam imala nekoliko poslova dogovorenih.
To mi je omogućilo da otvorim vlastiti biznis iste godine kada sam završila studije, na čemu sam izuzetno zahvalna.
Naravno, ima svojih uspona i padova. U jednom trenutku crtanje je prestalo biti zabavno jer je postalo posao.
Ali naučila sam koliko je važno održavati balans između klijentskih projekata i ličnog rada, u suprotnom, izgubi se ona početna radost zbog koje ste uopće počeli.
Spominjete da vas inspirišu priroda, muzeji, čak i 60-e i 70-e.
Kada započinjete novi rad, da li on više počinje iz vizualne reference ili iz osjećaja koji pokušavate prenijeti?
Obično pokušavam ispričati priču kroz svoje ilustracije. Većinu vremena polazna tačka je osjećaj, a ne isključivo vizualna referenca. Često me inspirišu priroda, muzika i tekstovi pjesama ili mitologija, koju smatram posebno inspirativnom.
Kada ideja dolazi iz nečeg opipljivog, poput određenog cvijeta ili drveta, na primjer Angel’s Trumpet. volim ga reinterpretirati i transformirati u funkcionalni objekt, umjesto da ga prikazujem previše doslovno.
Zaista me privlači ideja prevođenja elemenata prirode u upotrebljive forme, uz zadržavanje doze mašte.
Vaše ilustracije već djeluju vrlo prostorno i imerzivno, pa prelazak u fizički objekt poput fotelje djeluje gotovo prirodno.
Kada vam je prvi put pala na pamet ta ideja prelaska iz slike u objekt?
Oduvijek sam zamišljala svoje ilustracije na namještaju. Jedna od mojih najvećih inspiracija je Josef Frank, divim se njegovom pristupu uzorcima, namještaju i objektima. Ideja o prevođenju mojih ilustracija u namještaj i dizajniranju vlastitih objekata tiho se razvijala u mojoj glavi posljednjih osam godina, ali tek nedavno sam se osjećala dovoljno sigurno da je zaista istražim.
Dizajniranje objekta je potpuno drugačije iskustvo od stvaranja ilustracije.
Ne razmišljate samo o formi i funkciji, već i o tome kako ilustracija komunicira s objektom. Kada dizajniram oboje istovremeno, osjećam da mogu mnogo potpunije izraziti ideju ili priču, jer se objekt i ilustracija nadopunjuju i postaju jedno.
Ova fotelja u obliku djeteline s četiri lista djeluje i razigrano i simbolično.
Šta vas je privuklo tom obliku i kakav ste osjećaj željeli da ljudi imaju kada je vide ili u njoj sjede?
Imam jedno vrlo specifično sjećanje iz djetinjstva, posebno iz vrtića. Imala sam oko pet ili šest godina kada je moja vrtićka grupa otišla na livadu. Završili smo tražeći djeteline s četiri lista, takmičeći se ko će je prvi pronaći, jer nam je odgajateljica rekla da donosi sreću.
To je tako živo i radosno sjećanje, topao, sunčan dan i osjećaj potpune bezbrižnosti i to je postalo osnova za ovu fotelju. Oblik prirodno prati djetelinu s četiri lista, ali osim toga, željela sam da djeluje mekano, utješno i gotovo kao topli zagrljaj.
Idealno, sjedenje u njoj trebalo bi probuditi isti osjećaj topline i nostalgije koji ja osjećam kada se sjetim tog trenutka.
Spomenuli ste da je fotelja tokom procesa otišla u drugačijem smjeru nego što ste prvobitno planirali.
Šta se promijenilo i da li mislite da je ta nepredvidivost dio onoga što konačni rezultat čini snažnijim?
U početku sam zamišljala fotelju s nogama u obliku djeteline s četiri lista, ali je to vrlo brzo postalo vizualno previše. Modelirala sam u Blenderu i verzija s dodatnim nogama mi nije imala mnogo smisla.
Više mi se sviđa finalna verzija bez vidljivih nogu, djeluje uravnoteženije.
Mislim da je ovakva nepredvidivost ključan dio procesa. Možete krenuti s jasnom idejom, ali tek kada počnete raditi, uočite stvari koje ranije niste mogli vidjeti.
Ovaj projekt je savršen primjer kako dopuštanje procesu da se razvija može dovesti do snažnijeg rezultata.
Zanimljivo je vidjeti isti oblik preveden i u meku ilustriranu verziju i u verziju od ratana.
Kako pristupate dizajnu nečega što je zamišljeno da postoji i vizualno i fizički?
Trenutno svi moji komadi još uvijek postoje samo kao vizualizacije, iako trenutno sarađujem s jednom kompanijom na realizaciji ratan verzije fotelje u obliku djeteline s četiri lista.
Trudim se da ne preopterećujem razmišljanjem o tehničkim aspektima finalnog proizvoda, umjesto toga fokusiram se na koncept, dizajn, vizualizaciju i priču.
Vjerujem da uz prave saradnike moje ideje mogu biti realizirane, ponekad uz manje prilagodbe kako bi komad bio funkcionalan i praktičan.
Primijetili smo da eksperimentišete s predmetima za dom, posebno imajući u vidu vlastiti prostor.
Da li to vidite kao prirodan nastavak svog rada ili kao potpuno novo poglavlje koje još istražujete?
Vidim to i kao prirodan nastavak svog rada i kao novo poglavlje. Ulazak u objekte i prostor omogućava mi da ideje izražavam na višedimenzionalan način, što mi je jako uzbudljivo.
Istovremeno, to je nešto što još uvijek istražujem i učim, a upravo taj osjećaj otkrivanja je veliki dio onoga što me privlači.
Ako je ovo tek početak prevođenja vašeg svijeta u namještaj, kakve biste komade ili prostore voljeli dizajnirati dalje?
Voljela bih istražiti sve, iskreno!
Moj proces obično počinje inspiracijom, često nečim iz prirode, što me dalje vodi u razradu ideja i promišljanje u koji bi se objekt ta inspiracija najbolje mogla pretočiti.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
