TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 17.3.2026.
Ako volite interijere koji imaju karakter, priču i pomalo nepredvidiv šarm, ovaj stan u Sarajevu će vas osvojiti već na prvi pogled.
U novom izdanju Bonjour.zaviruje pokucali smo na vrata Andrei Aković, pozorišnoj i filmskoj glumici, koju mnogi ovih dana prepoznaju i iz mjuzikla Sarajevo, moje drago. Njen stan, baš kao i njen umjetnički izraz, djeluje spontano, razigrano i vrlo lično.
U prošlom izdanju zavirili smo u dom njene prijateljice i kolegice Nadine Mičić, a nakon što smo vidjeli i Andrein stan, postalo je jasno da njih dvije ne dijele samo pozorišnu scenu, nego i vrlo sličan osjećaj za prostor. Kada prođete kroz ovaj stan, lako je povezati da su bliske, oba interijera nose onu istu energiju spontanosti, slojevitosti i života.
Zajedno s Andreom prošetali smo prostorom koji je nastao u saradnji sa studiom SPATIUM i arhitekticom Nejrom Durmišević, razgovarali o dizajnerskim odlukama, malim detaljima koji mijenjaju atmosferu i predmetima koji prostoru daju emociju.
A već na prvi pogled jasno je jedno: ovo je stan koji ne igra po pravilima minimalizma.
Stan se otkriva postepeno, poput scenografije koja se mijenja iz kadra u kadar. Svaka prostorija ima vlastitu energiju, ali boje, materijali i detalji stvaraju osjećaj jedinstvene priče.
Dok prolazimo kroz dnevni boravak, kuhinju, hodnik i intimnije dijelove stana, Andrea nam otkriva male tajne prostora koji je podjednako dizajniran za svakodnevni život i inspiraciju.
Ako želite vidjeti kako ovaj stan izgleda u pokretu i čuti još detalja o njegovom nastanku, cijeli obilazak možete pogledati u videu na našem YouTube kanalu.
Emina Smaka, glavna urednica Bonjour.ba sa Andreom Aković, bh. glumicom
Prvi kadar stana, kako ga Andrea naziva, nalazi se upravo u hodniku.
Bijeli zidovi i plavi ugradbeni ormari stvaraju mirnu osnovu, ali pogled odmah odlazi prema plafonu. Tamo se nalazi šarena tapeta koja se proteže duž cijelog prostora i djeluje poput umjetničke instalacije.
„Htela sam da odmah poželi dobrodošlicu i da ljudi čim uđu shvate da su došli u jedan veseli stan.“ Tapeta, objašnjava Andrea, ima još jednu ulogu.
„Ona zapravo povezuje cijeli prostor bojama i daje mi slobodu da kasnije ubacim nove tonove.“
I zaista, hodnik djeluje kao uvod u priču koja se nastavlja kroz ostatak stana.
Dnevni boravak odmah otkriva karakter ovog interijera: svijetao, otvoren i slojevit. Veliki prozor propušta obilje prirodne svjetlosti koja naglašava toplinu drvenog poda i ugrađene biblioteke koja se proteže duž cijelog zida.
Ovaj element djeluje gotovo poput scenografije, kombinacija TV konzole, polica i skrivenog skladišnog prostora pretvara zid u vizuelni centar stana. Na policama se smjenjuju knjige, suveniri, fotografije i male umjetnine, stvarajući lični arhiv Andreinog života i interesovanja.
U prostoru se osjeti balans između reda i spontanosti, između dizajna i svakodnevnice.
Andrea nam otkriva i svoj omiljeni detalj: „Mislim da su to definitivno lusteri. Da, lusteri su zvijezda prostora.“
Veliki papirni lusteri iznad dnevnog boravka i trpezarije unose meko svjetlo i gotovo skulpturalni element koji cijeloj prostoriji daje poseban karakter.
Trpezarijski dio stana djeluje poput male galerije ideja. U centru prostora nalazi se sto sa skulpturalnom bazom u toploj koralnoj nijansi, čiji valoviti oblik odmah privlači pogled.
Ono što ovu zonu čini posebno zanimljivom jeste izbor stolica, nijedna nije ista. Kombinacija različitih modela, materijala i tonova stvara opuštenu, gotovo umjetničku kompoziciju.
Sto je povezan sa kuhinjskim poluotokom, rješenje koje u manjem prostoru istovremeno štedi mjesto i stvara prirodan tok kretanja.
Upravo ovdje stan pokazuje jednu od svojih ključnih kvaliteta: dizajn nije samo dekoracija, nego način da prostor bude funkcionalan i živ.
Kuhinja je jedna od najživopisnijih tačaka stana. Donji elementi u nježnoj plavoj nijansi stvaraju kontrast neutralnijim gornjim frontama i svijetloj radnoj ploči.
Otvorene police i male niše otkrivaju pažljivo birane detalje – šolje, boce, kuhinjske dodatke – koji prostoru daju osjećaj života i spontanosti.
Andrea nam priznaje da su odluke o bojama nastajale vrlo intuitivno.
„Vodila sam se osjećajem. Prva ideja je bila da kuhinja bude kombinacija žute, zelene i plave, ali smo shvatili da je bolje da se malo smiri. To nam je dalo slobodu da se poigramo bojama u ostatku stana.“
Centralna tačka kuhinje ipak je poluotok.
„Voljela bih da smo imali prostora za pravi otok, ali ovdje se zapravo najviše stvari dešava – tu se najčešće kuha i okuplja.“
Nakon živopisnog dnevnog dijela stana, spavaća soba djeluje poput tišeg kadra.
Dominantni element ovdje je veliko uzglavlje sa zaobljenim drvenim panelima koji stvaraju osjećaj topline i zaštite. Pastelna posteljina i mekane teksture dodatno pojačavaju atmosferu smirenosti.
Najveće iznenađenje skriva se iza vrata, veliki američki garderober koji zauzima cijeli zid. Ormari su diskretni, gotovo minimalistički, ali nude obilje prostora za odlaganje.
Ovaj dio stana pokazuje koliko je u Andreinom interijeru važan balans između izražajnog dizajna i funkcionalnog svakodnevnog života.
Kupatilo nastavlja priču o bojama, ali na suptilniji način. Roza komoda sa okruglim drvenim ručkama daje prostoru retro šarm, dok terrazzo zid iza umivaonika unosi teksturu i vizualnu dubinu.
Iznad komode nalazi se nepravilno ogledalo koje dodatno omekšava geometriju prostora.
Andrea potvrđuje da je upravo ta atmosfera bila cilj.
„Htjela sam da i kupatilo bude cozy kao i ostatak stana. Taj efekt smo najviše dobili kroz rasvjetu, imamo tri izvora svjetla i to daje baš lijepu atmosferu.“
Rezultat je kupatilo koje djeluje toplo i gotovo dnevno, a ne strogo funkcionalno.
Kao i svaki dobar interijer, Andrein stan skriva još mnogo malih priča koje nismo stigli ispričati u jednom obilasku.
Dok smo razgovarali o dizajnu, Andrea nam je otvorila i vrata svog garderobera, prostora u kojem njen modni stil postaje jednako zanimljiv kao i interijer koji je stvorila.
Zato ova priča dobija nastavak.
U sljedećim danima zavirit ćemo u Andrein ormar i zajedno s njom složiti outfit koji najbolje opisuje njen stil, onaj isti koji se osjeti i u svakom kutku njenog stana.
TEKST: Ada Ćeremida
U katalonskom selu Sant Martí Vello nastao je najintimniji projekat Else Perett. Kuća koja izgleda kao živi muzej umjetnosti, prijateljstava, predmeta i ličnih opsesija, prostor koji će je odmaknuti od slike “dizajnerice nakita” i vratiti stvarima koje se dodiruju, koriste, čuvaju i pamte.
Elsa Peretti je svijetu ostavila neke od najprepoznatljivijih komada nakita 20. stoljeća, ali njen dom u Sant Martí Vellu otkriva još jednu stranu njenog dizajnerskog razmišljanja.
U ovom katalonskom selu, nedaleko od Girone, Peretti je godinama obnavljala kuće, skupljala umjetnine, namještaj, fotografije, posuđe i predmete koji nisu pripadali jednom stilu, već jednom životu. Sama je 1991. godine u intervjuu rekla da joj je Sant Martí Vell pomogao jer ju je rad na kućama i krovovima udaljio od fokusa na njenu sliku dizajnerice nakita. 
Foto: @elsaperetti.official
Sant Martí Vell za Elsu Peretti nije bio samo adresa za bijeg iz New Yorka ili mirnija etapa nakon svijeta mode i Tiffany & Co. saradnje. Bio je mjesto u kojem je mogla razmišljati kroz prostor, materijale, ruke majstora i ritam svakodnevnog života.
Godinama je obnavljala kuće u selu, čuvala njihove kamene zidove, radila s lokalnim zanatlijama i postepeno stvarala privatni univerzum koji se širio kao mapa njenih interesovanja.
Dom u Sant Martí Vell opisivan je kao “živi muzej, konstelaciju umjetnosti i sjećanja”, što možda najtačnije objašnjava zašto ovaj dom djeluje toliko slojevito. U njemu se ne vidi samo dizajnerica nakita, nego osoba koja je znala da prostor, kao i nakit, mora imati dodir, težinu i emociju.
Unutar njenog doma volumeni su organski i slobodni, gotovo kao njeni najpoznatiji komadi nakita. U jednoj prostoriji nalazi se sto nastao od kamenog mlinskog kola iz 18. stoljeća, iznad kojeg stoji mramorni prikaz ruku njene majke, Marije Luigije Pighini.
Oko stola su zelene bronzane stolice koje je Elsa dizajnirala s prijateljem, umjetnikom Xavierom Corberóom. Na zidovima se smjenjuju Robert Llimós, Eduardo Arranz-Bravo, Marcel Duchamp, Andy Warhol, Hirove fotografije, afričke maske, lični predmeti i uspomene iz porodice.
Sve zajedno djeluje kao privatna arhiva, ali bez muzejske distance: ovo je dom u kojem umjetnost nije odvojena od života, nego stoji pored stola, kamina, magazina, cvijeća i posuđa.
Elsa je jednom prilikom rekla: “Visuals from your personal experiences are what you really want around.”
Ta rečenica najbolje objašnjava zašto njen dom ne izgleda kao prostor podređen jednom pravcu, eri ili dekoraterskoj formuli.
Vernakularni predmeti, afrička umjetnost, namještaj s Dalekog istoka, katalonske slike, porodične uspomene i Tiffany komadi u njenom domu ne pokušavaju biti usklađeni na očigledan način.
Njih povezuje Elsa, odnosno način na koji ih je gledala, koristila i pamtila.
To je možda najvažnija lekcija ovog interijera: dom ne mora biti stilski “čist” da bi bio harmoničan, ako u njemu postoji jasna lična logika.
Jedan od najprepoznatljivijih tonova u njenom domu je “Blau de Montserrat”, Elsina omiljena nijansa plave. Na zidu obojenom tom bojom nalaze se Marcel Duchampov “Heart” iz 1961. godine i Llimósov rad “Gos-Lluna” iz 1973. godine.
Plava u ovom domu ne djeluje kao trendovski akcent, već kao emocionalna temperatura prostora. Ona hladi kamen, omekšava sjene i uvodi osjećaj mediteranske tišine bez potrebe za očiglednim dekorom.
To je odličan primjer kako boja u interijeru može biti potpis, a ne samo detalj koji se lako zamijeni sljedeće sezone.
Peretti je i u dizajnu za dom razmišljala praktično, gotovo anti-dekorativno, govorila je o tome kako ljudi kuće pune stvarima koje im zapravo ne trebaju i koje stalno moraju brisati od prašine.
Njeni predmeti za dom, poput pribora za serviranje s kukicom ili zatvorenim krugom na kraju, nastali su iz ideje da se mogu objesiti u kuhinji i koristiti svakodnevno. “ They are not only good design, but usable,” rekla je tada.
U njenom domu se ta filozofija vidi kroz Thumbprint zdjele i tanjire od kobaltnog venecijanskog stakla za Tiffany & Co., koji ne stoje kao nedodirljivi eksponati, već kao dio života za stolom.
Dom Else Peretti u Sant Martí Vellu danas djeluje toliko svježe jer nije nastao iz želje da bude savremen. Nema tu dekoraterske formule, brzog trenda, savršenog “matching” rješenja ni prostora koji izgleda kao da ga niko ne smije dotaknuti.
Umjesto toga, sve je građeno oko materijala, sjećanja, upotrebe i pogleda osobe koja je razumjela da dizajn mora živjeti s tijelom. Baš zato Sant Martí Vell nije samo priča o kući jedne velike dizajnerice. To je podsjetnik da najjači interijeri često nastaju onda kada prestanemo uređivati za sliku i počnemo birati stvari koje zaista želimo oko sebe.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
