Postoji trenutak kada prestanete govoriti o “mladim nadama” i počnete govoriti o mladim profesionalcima. Ova generacija arhitekata i dizajnera ne čeka da bi djelovala. Oni mapiraju, crtaju, grade, intervenišu. Njihovi projekti više nisu samo studentske vježbe oni postaju mostovi, baze podataka, urbane ideje sa stvarnim posljedicama.

Bonjour.DESIGN od svog početka zamišljen je kao prostor koji ne dokumentuje samo etablirane prakse, nego i prati razvoj novih glasova onih koji oblikuju grad dok još uvijek grade i vlastiti profesionalni identitet. Upravo zato smo okupili troje autora čiji rad već pokazuje jasnu poziciju prema Sarajevu: prema njegovim mostovima, kvartovima i javnim prostorima.

Sastali smo se u intimnoj atmosferi kafića Galerija Boris Smoje, mjestu koje prirodno okuplja kreativnu scenu. Na stol su donijeli skice, postere, nacrte i ideje u nastajanju. Između kafe i papira, razgovor se spontano pretvorio u diskusiju o odgovornosti, javnom prostoru i tome kako izgleda projektovati u gradu koji istovremeno nosi slojevitu historiju i akutne urbane probleme.

Ovo nije razgovor o budućnosti. Ovo je razgovor o sadašnjosti.

 

Merjem Zekaj, Tajra Šurković i Samir Mrković sa Adom Ćeremidom, novinarkom Bonjour.DESIGN

 

Mladi arhitekti i dizajneri Sarajeva o mostovima, mapiranju i gradu kakav žele

Njihovi projekti se razlikuju po formi, od urbane infrastrukture do digitalnog mapiranja grada i produkt dizajna, ali ih povezuje ista ambicija: intervenisati promišljeno, lokalno i odgovorno.

Samir Mrković danas djeluje izvan akademskog konteksta, razvijajući autorski izraz kroz proces, istraživanje i nezavisne projekte koji preispituju način na koji prostor nastaje i koristi se.

Tajra Šurković stoji iza idejnog rješenja Paper Bridgea projekta koji je iz studentske skice prerastao u stvarnu gradsku infrastrukturu i postao dio fizičke strukture Sarajeva.

Merjem Zekaj kroz CodexUrban mapira postojeće kvartove i EX-YU arhitekturu, pretvarajući dokumentaciju u potencijalni alat za urbanu intervenciju i jačanje lokalnih zajednica.

Razgovor je tekao otvoreno o odgovornosti, ograničenjima, ali i o prostoru koji njihova generacija tek treba da osvoji.





Samire, tvoj rad balansira između produkt dizajna, mode i umjetničke instalacije.   

Da li sebe vidiš kao dizajnera koji prelazi granice disciplina ili kao nekoga ko ih namjerno briše?

Ne bih rekao da ih namjerno brišem, ili barem tako nije bilo kada sam krenuo kreativno djelovati. Prelazeći granice disciplina, prirodno se dešavalo da se one postepeno brišu. Danas to vidim jasnije, ali bilo je potrebno vrijeme da prihvatim da moja svestranost nije mana, nego snaga.

Granice sada doživljavam kao slojeve koji se preklapaju i međusobno hrane. Ono što naučim u fotografiji može oblikovati moj pristup modi; iz mode ideje prelaze u produkt dizajn, iz produkt dizajna u grafički jezik, a zatim se ponovo vraćaju u nove forme i kontekste. To je kontinuiran ciklus u kojem se ideje nadovezuju jedna na drugu.

Upravo ta međusobna povezanost oblikuje moj način razmišljanja i stvaranja. Ne vidim sebe unutar jedne discipline i ne bih želio biti ograničen na samo jedno polje djelovanja. Naprotiv, ostajem otvoren za širenje znanja, istraživanje novih medija i stalno razvijanje vlastitih vještina.





U kojoj fazi svog autorskog razvoja se trenutno nalaziš i kako danas pristupaš procesu rada, od prve ideje do realizacije?

Trenutno istražujem područje industrijskog dizajna kroz rad na industrijski proizvedenom nakitu. Iako je moj primarni fokus unikatno oblikovanje, ova oblast mi otvara nove mogućnosti i može biti veoma korisna za moj daljnji autorski razvoj.

Bez obzira na medij u kojem radim, moj proces ostaje prilično dosljedan, a u velikoj mjeri oblikovao se tokom studija na Akademiji. Sve počinje konceptom. Važno mi je da najprije istražim temu kojom se bavim i da je tekstualno razjasnim, prije svega sebi. Nakon toga prelazim na vizuelnu razradu od moodboarda i skica, preko radnih modela, do finalne realizacije.




Inspiraciju pronalazim u različitim izvorima: filmu, književnosti, muzici, fotografiji i pop kulturi, ali i u vlastitim životnim iskustvima. Ljubavi, putovanja, prijateljstva i susreti koje nosim sa sobom često postaju pokretači ideja. Ponekad je dovoljna samo jedna rečenica ili prizor da pokrene početnu misao. Ako me nešto dotakne, osjećam potrebu da to dalje istražim i razvijem.

Čini se da tvoj rad konstantno izlazi iz zone komfora.   

Da li je eksperiment za tebe forma pobune, ličnog rasta ili način preživljavanja u kreativnoj industriji?

Sve pomalo, ali osjećam potrebu da još više eksperimentišem i dodatno se oslobodim u vlastitom izrazu. Moj rad je u velikoj mjeri ličan i samim tim izlazak iz zone komfora dolazi prirodno, jer se kroz njega izlažem i otkrivam svijetu. Ipak, vjerujem da taj prostor mogu još dublje istražiti, kako u emocionalnom, tako i u vizuelnom i materijalnom smislu.

Greške i nesigurnosti prihvatam kao sastavni dio procesa, a ponekad postaju i dio finalnog rada, što se može čitati i kao suptilan oblik pobune.





Tajra, tvoje idejno rješenje za Paper Bridge počelo je kao studentski rad, a danas postaje realna urbana infrastruktura. U kojem trenutku si shvatila da „papir“ postaje stvarnost?

Kao arhitektica živim u milimetrima, centimetrima i metrima. Svijet posmatram kroz crteže i mjerilo. Metar postaje centimetar, a svaki milimetar ima svoje mjesto. Na papiru je sve kontrolisano, precizno i logično prirodno je da sam stvarnost dugo doživljavala kroz nacrt.

Prvi odlazak na gradilište bio je trenutak suočavanja. Kada sam vidjela izlivene temelje, osjetila sam onaj tihi, odgovorni strah. Malih pet centimetara s papira postalo je pet metara u prostoru. Most koji stane na A3 format od četrdesetak centimetara postaje četrdeset metara preko Miljacke.

Tada više nije riječ o studentskom radu. Postaje prostor koji će ljudi svakodnevno koristiti, na putu do posla, škole ili u šetnji. Kao studenti imamo luksuz maštanja. Realnost je došla onog trenutka kada sam stala ispred betona koji nosi liniju sa mog crteža. Papirni most tada je prestao biti skica i počeo postajati stvarnost.




Mostovi simbolično spajaju prostore i ljude.   

Šta za tebe znači projektovati nešto što će koristiti hiljade građana?

Kao Sarajku, posebno me raduje što imam priliku ostaviti lični pečat, pečat ovog vremena, u svom gradu. Sarajevo je grad mostova. Svaki od njih nosi priču staru stotinama godina i nije samo konstrukcija, već svjedok promjena.

Tu su legende poput Kozje ćuprije, historija Principovog mosta odnosno Latinske ćuprije, skice Eiffela za most na Skenderiji, Piano i most Ars Aevi. Svi oni grade slojevitu historiju grada i stvaraju njegov identitet.




Preko mostova su prolazile generacije, odvijali se susreti i svakodnevni rituali. Upravo ta svakodnevnica me najviše inspiriše. Pomisao da će se neko na ovom mostu prvi put sresti, zastati ili jednostavno preći s jedne obale na drugu na putu kući posebno me veseli. 

Konstrukcija tada postaje scenografija života.




Da li misliš da mladi arhitekti u BiH danas imaju više prostora ili više prepreka nego ranije generacije?

Biti mladi arhitekta u BiH danas znači suočiti se s drugačijim kontekstom nego ranije generacije. Nekada su se jasnije pratili standardi, prostor je bio projektovan prema mjeri čovjeka, s logikom, hijerarhijom i jasno definisanom funkcijom. Postojala je izražena svijest o kvalitetu života.

Danas je život ubrzan, a prostor često generičan. Pored funkcije, dominiraju trendovi i tržišni zahtjevi. Arhitekta se nerijetko nađe u ulozi onoga ko treba „ispuniti kvadraturu“, svjestan da će se projekat tokom realizacije prilagođavati kako bi se dobio kvadrat više. Tako kvalitet prostora postaje komercijalna kategorija.

Dolazimo do paradoksa u kojem, nakon godina učenja propisa i standarda, ponekad moramo objašnjavati zašto prostorija mora imati prozor.

Ipak, postoji prostor za djelovanje. Ohrabruju autentični projekti, bilo enterijeri ili eksterijeri, u kojima se osjeti promišljanje i lični stav. Mladi arhitekti danas imaju više slobode u izrazu, ali i više prepreka u realizaciji. Važno je ne zaboraviti zašto radimo ono što radimo i ne izgubiti autentičnost u tom procesu.




Merjem, CodexUrban mapira postojeće kvartove Sarajeva i EX-YU arhitekturu.   

Da li mapiranje vidiš kao dokumentaciju ili kao prvi korak ka intervenciji?

Ovaj projekat vidim i kao dokumentaciju i kao vodič kroz grad. Prvobitna ideja bila je formirati bazu podataka o objektima i ulicama Sarajeva, s ciljem da pomogne studentima i mladim arhitektima da bolje upoznaju lokalitet na kojem rade svoje projekte i da očuvaju zanemarenu baštinu iz svih perioda, posebno EX-YU arhitekturu.

Nakon prvog testnog snimanja na Alipašinom Polju, ideja je prerasla u nešto šire. Shvatila sam da ova baza treba biti dostupna svima, u online formatu kao web portal koji može jačati lokalne zajednice i adresirati konkretne probleme: od pokvarenog mobilijara do čitavih neaktivnih zona koje imaju potencijal postati prostori za mlade i stare.




Želim osvijestiti građane, ali im i dati prostor da govore o problemima u sredini u kojoj žive. Takav vodič mogao bi služiti i institucijama kao alat u procesu restauracije i unapređenja prostora. Participacija stanara je ključna kroz ankete, razgovore i terenski rad, kako bi se problemi precizno mapirali i sistemski rješavali.





Koji je najveći urbani problem Sarajeva koji tvoja generacija vidi jasnije od prethodnih?

Definitivno manjak prostora za mlade, posebno za mlade kreativce. Djelimično je problem i u nama često nismo dovoljno aktivni u pronalaženju i očuvanju prostora koji bi mogli služiti svima.

Sarajevo je nekada imalo više prostora za mlade od diskoteka do napuštenih industrijskih hala i zaboravljenih kutaka u naseljima. Danas ih je manje, a dio urbanog života preselio se u digitalni svijet.

Ipak, i jedan mali, pomalo ofucani kafić u sarajevskom naselju može postati važna scena za ispoljavanje kreativnosti. Dobro uređen prostor ima moć da pokrene zajednicu. Lično bih voljela urediti barem jedan takav prostor. Takvi projekti su izazovni, ograničeni budžetom i resursima, ali upravo ta improvizacija često donese najautentičnija rješenja.




Ako bi imala mogućnost promijeniti jednu stvar u načinu na koji se Sarajevo planira i razvija, šta bi to bilo?

Saobraćaj.

Sve veći broj automobila u gradu direktno utiče na kolapse, ali i na smanjenje zelenih površina u korist parkinga i novih saobraćajnica. Iako se nikada nećemo potpuno odreći kolskog saobraćaja, bolje planiranje i ulaganje u kvalitetan javni prevoz, pješačku infrastrukturu i biciklističke staze predstavljaju realan iskorak.

Saobraćaj snažno utiče na kvalitet života u naselju. Dobro umrežena urbana cjelina rasterećuje jezgru od gužvi i oslobađa prostor za javne sadržaje. Prostori postaju pristupačniji, servisi raznovrsniji, a uz kvalitetno zelenilo naselja se prirodno hlade tokom ljeta. Ljudi se više kreću, više komuniciraju.

Naravno, problemi se ne rješavaju samo ukidanjem saobraćaja. Kvalitet dolazi iz dobrog projektovanja i svakodnevnog održavanja. Potrebno je početi od manjih intervencija kako bismo mogli adresirati veće sistemske izazove.




Ono što je najviše ostalo nakon ovog susreta pored kvalitete njihovih projekata, jeste jasnoća s kojom razmišljaju o prostoru.

Ova platforma nije zamišljena samo kao mjesto dokumentovanja gotovih realizacija, nego kao prostor u kojem pratimo procese, razvoj i prve ozbiljne iskorake jedne generacije. Želimo otvarati prostor za razgovore koji se dešavaju prije velikih nagrada i prije zvaničnih titula u fazi kada se ideje još oblikuju, ali već imaju težinu.

Ako je suditi po energiji, odgovornosti i hrabrosti koju smo vidjeli za stolom u Galeriji Boris Smojo, budućnost urbane scene Sarajeva nije apstraktna kategorija. 

Ona već ima lica, projekte i vrlo jasne namjere.

A Bonjour.DESIGN će biti mjesto gdje će se te priče nastaviti razvijati.

 

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.DESIGN

Produkcija: Bonjour.ba
Voditeljice projekta: Ada Ćeremida i Tesnim Ališah
Grafičko oblikovanje: Marija Perić