TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 11.4.2026.
U mjesecu martu u kojem smo pokrenuli Bonjour.DESIGN kao platformu za razgovor o arhitekturi i dizajnu, bilo je gotovo nemoguće zatvoriti ga bez da taj razgovor, zajedno s Via Media timom, prevedemo u stvarno, fizičko iskustvo.
Bonjour x Via Media Gala Night, time, nije samo bila gala večer nego i prostorni eksperiment, onaj koji briše granice između interijera, scenografije i instalacije. Sedmicu dana kasnije, kada su se utisci već slegli, jasnije je da ono što je ostalo pored vizuala nezaboravne večeri, jeste način razmišljanja o prostoru kojeg smo oblikovali u iskustvo.
U narednim danima, kroz razgovore sa arhitektima i dizajnerima koji su bili dio večeri, dodatno ćemo otvoriti pitanje reinterpretacije, ali ovdje počinjemo od samog prostora.
Smješten u prostoru koji Sarajevo kolektivno prepoznaje gotovo instinktivno, Dom mladih nosi slojeve sjećanja, kulture i arhitektonske vrijednosti koji ga čine više od same lokacije. To je mjesto kroz koje je prošla svaka generacija barem jednom, prostor čiji izgled svi znamo napamet. 
Zato, odluka da ga zajedno s Via Media timom u potpunosti transformišemo za jednu noć nije bila samo produkcijska, nego konceptualna. Reakcije gostiju nakon večeri kao što su: „Nisam mogao prepoznati da je ovo Dom mladih“, otvorile su i jedno zanimljivo čitanje: ova transformacija nije bila negacija prostora, nego njegova reinterpretacija. 
Ne u smislu da se mora mijenjati, nego da kroz prostorni dizajn i vizualne intervencije može biti viđen drugačije. U tom kontekstu, dok je dress code pozivao na reinterpretaciju kroz lični izraz, mi smo isti princip primijenili na prostorni dizajn, od samog početka. Sarajevo već ima prostore, ima slojeve i bogatstvo, ponekad je potrebno samo malo kreativnosti da ih vidimo iznova.
Scenografija se često posmatra kao privremena, ali u ovom slučaju ona funkcioniše kao potpuna prostorna strategija. Od ulaza, gdje geometrija vodi tijelo kroz sekvencu kretanja, do amfiteatra gdje se perspektiva namjerno destabilizuje, prostor je projektovan kao niz iskustava, a ne kao statična kompozicija.
Crno-bijeli raster nije dekoracija, nego alat: on širi, sužava i uvija percepciju prostora, stvarajući osjećaj dubine tamo gdje je nema.
Centralna osa sa dugim stolovima uvodi gotovo urbanističku logiku: kretanje, orijentaciju i hijerarhiju. U tom smislu, prostor funkcioniše kao mali grad sa svojim pravilima, ritmom i tačkama fokusa. Ono što je ključno jeste da scenografija ovdje ne imitira arhitekturu, ona je koristi kao metod.
Prvi kontakt s tim metodom dešava se već na ulazu, kroz tunel koji služi kao uvod u logiku cijelog prostora. Dimenzijama koje se protežu gotovo devet metara u dužinu, tunel svjesno komprimuje tijelo i fokus.
Plohe koje produžavaju raster i zatvaraju perspektivu, te ulazi i izlazi u obliku ključaonice, stvaraju osjećaj kontrolisanog prolaska kao da ne ulazite u prostor, nego u paralelni svijet koji slijedi logiku Down the Rabbit Hole, gdje pravila stvarnosti postepeno prestaju važiti.
Tunel je, u tom smislu, prva faza destabilizacije percepcije, priprema za prostor koji dolazi.
Zato, izlazak iz tunela u amfiteatar djeluje kao ulazak u stvarni rabbit hole. Nakon kompresije, prostor se naglo otvara, ali bez vraćanja stabilnosti.
Jedan od najsnažnijih elemenata prostora jeste odluka da se dizajn ne zaustavi na nivou objekta, nego da preuzme kontrolu nad atmosferom. Plafon, koji je u klasičnim interijerima pasivna površina, ovdje postaje aktivni sloj: lebdeći elementi uvode dinamiku i osjećaj nestabilnosti, kao da prostor nije konačan.
Time se briše granica između poda, zida i plafona, što je princip koji sve češće vidimo i u savremenoj arhitekturi i izložbenim postavkama.
Svjetlo dodatno pojačava tu ideju. Nije korišteno da osvijetli prostor, nego da ga transformiše naglašavajući kontraste, uvodeći dubinu i stvarajući gotovo filmsku scenografiju. 
U tom odnosu svjetla i materijala, prostor prestaje biti neutralna pozadina i postaje aktivni učesnik događaja. Upravo tu dolazimo do ključne tačke: dizajn više nije nešto što gledamo, nego nešto kroz šta prolazimo.
Tu ideju dodatno potvrđuju i elementi koji rade u mjerilu tijela. Karte na stropu, dimenzija duge dva metra, djeluju kao sloj koji se spušta u prostor i uvlači nas u njegovu dubinu.
Šahovske figure visoke do tri metra uvode vertikalni akcenat koji se ne može ignorisati, ali još važnije, njihova pozicija u prostoru nije slučajna. Postavljene poput figura u partiji, one sugerišu kretanje, pravac i odnose, kao da ste i sami postali dio igre koja se odvija oko vas.
Zec, monumentalnih dimenzija, ali iznenađujuće lagan za nositi, dodatno pojačava taj osjećaj pomjerene stvarnosti kao centralni vizual i lik koji uvodi narativ.
Prisutnost, u kombinaciji sa skalom ostalih elemenata, stvara blagi disbalans u percepciji: odjednom se osjećate manjima, kao da ste zakoračili u svijet u kojem proporcije više nisu stabilne. Ta igra mjerila priziva poznati trenutak iz Alice in Wonderland, onaj kada se veličina mijenja, a prostor postaje nepredvidiv.
Crne zavjese koje prekrivaju kulise dodatno brišu rubove prostora i stvaraju osjećaj beskonačne pozadine, pa scena ne djeluje zatvoreno, nego kao da se nastavlja van vidljivog.
U tom odnosu figura, pozicija i mjerila, prostor prestaje biti nešto što posmatramo i postaje nešto u čemu se, makar na trenutak, izgubimo.
Iako prostor na prvi pogled djeluje kao čista iluzija, njegova funkcionalna logika ostaje precizna. Stolovi, kretanje gostiju, vidljivost scene, sve je riješeno unutar jasno definisanog sistema. Ta napetost između iluzije i funkcije čini ga zanimljivim za arhitektonsku analizu.
Dizajn ne žrtvuje upotrebljivost zbog vizuala, nego koristi vizual kao produžetak funkcije.
Optičke distorzije, ponavljanja i geometrijski motivi podsjećaju na principe koji se koriste u savremenom produkt dizajnu, gdje je forma način da se redefiniše iskustvo korisnika.
U tom smislu, ovaj prostor možemo čitati kao trodimenzionalni proizvod: dizajniran, testiran i doživljen kroz interakciju.
Možda je najzanimljivije to što ovaj prostor nije napravljen da traje, ali način na koji razmišljamo o prostoru nakon njega jeste. Ako je ovo bio eksperiment, onda je jasno pokazao da granice između arhitekture, interijera i scenografije više nisu fiksne.
Pitanje koje ostaje nije kako dizajnirati događaj, nego kako dizajnirati iskustvo koje će nadživjeti prostor u kojem se desilo.
TEKST: Ada Ćeremida
Dok mnogi arhitektonski događaji i dalje traže nove forme, ovogodišnje izdanje BIG SEE Festivala postavilo je jedno mnogo važnije pitanje: koliko je zapravo dovoljno?
Upravo tom idejom vodio se program festivala održanog u Portorožu, koji je okupio više od 3.000 arhitekata, dizajnera, proizvođača, investitora i stručnjaka iz cijelog svijeta.
Tema „Too Much? What Is Just Enough?“ otvorila je razgovor o odgovornosti, mjeri i smislu projektovanja u vremenu obilježenom hiperprodukcijom prostora, objekata i sadržaja.
Festival je po prvi put objedinio platforme BIG Architecture i BIG Design u jedinstven događaj koji je kroz predavanja, debate, izložbe i dodjele nagrada istraživao budućnost prostora i dizajna.
Važan dio programa činile su i BIG SEE Awards 2026 nagrade koje su prepoznale projekte nastale iz stvarnih potreba, lokalnih konteksta i pažljivo promišljenih intervencija. Umjesto spektakularnih gesti, žiri je nagradio arhitekturu koja gradi odnose s mjestom, zajednicom i okolišem.
Među ovogodišnjim Grand Prix dobitnicima nalaze se projekti iz Argentine, Japana, Austrije, Bahreina, Italije, Tajvana i brojnih drugih zemalja, a svaki od njih na drugačiji način govori o tome kako prostor može odgovoriti na savremene izazove.
Tokom dva dana u Portorožu, više od 3.000 profesionalaca iz cijelog svijeta okupilo se kako bi razgovarali o mjeri, odgovornosti i smislu stvaranja prostora u vremenu obilježenom hiperprodukcijom.
Ista pitanja bila su polazna tačka i za pokretanje Bonjour.DESIGN vertikale. Naš cilj nikada nije bio samo prikazivati projekte, nego razumjeti kontekst u kojem nastaju, istraživati njihov utjecaj i povezivati lokalnu scenu sa regionalnim i globalnim tokovima. 
Zato je partnerstvo s BIG SEE Festivalom za nas prirodan nastavak razgovora koji već godinama vodimo kroz arhitekturu, interijer i dizajn.
Među brojnim predavanjima, debatama i izložbama posebno mjesto zauzele su BIG SEE Awards 2026 nagrade, koje su ove godine izdvojile projekte nastale iz jasne ideje, stvarne potrebe i dubokog razumijevanja mjesta kojem pripadaju.
Smještena u zahtjevnom pejzažu argentinske delte, PALITOS Cabin razvija arhitekturu koja prihvata promjenjive uslove vode, izolacije i prirode. Projekt reinterpretira tradicionalni sistem kuća na stubovima kroz prefabrikovanu konstrukciju od eukaliptusovog drveta. Modularna logika i precizno sastavljeni elementi omogućavaju jednostavnu gradnju u osjetljivom okruženju. Rezultat je kuća koja djeluje istovremeno racionalno i duboko povezana s krajolikom koji je okružuje.
U srcu Atine, Veil istražuje savremeni model kolektivnog stanovanja kroz slojevitu fasadu koja filtrira svjetlo, zrak i poglede. Perforirani metalni paneli i pomične žaluzine stvaraju stalno promjenjivu arhitektonsku sliku.
Projekt uspješno balansira privatnost stanara i zajednički život kroz coworking prostore, zajednički krovni vrt i različite tipologije stanovanja. Na taj način reinterpretira poznatu atinsku polykatoikiju za novu generaciju urbanog života.
Ova obnova pokazuje kako se historijsko naslijeđe može prilagoditi savremenom životu bez gubitka identiteta. Tradicionalni prozori, drvene obloge i lokalni materijali pažljivo su restaurirani i integrirani u novi način korištenja kuće. Posebnu vrijednost donosi prenamijenjena štala koja postaje fleksibilan zajednički prostor. Održive tehnologije uvedene su diskretno, bez narušavanja karaktera objekta.
Projekt nastao za mlade iz socijalno ugroženih zajednica u Islamabadu obrazovanje posmatra mnogo šire od učionice. Šest spratova okuplja učionice, izložbene prostore, molitvene zone, terase i smještajne jedinice u jedinstven sistem podrške. Lokalni materijali, prirodna ventilacija i pažljivo kontrolisano dnevno svjetlo stvaraju okruženje koje gradi osjećaj dostojanstva i pripadnosti.
Iako primarno sportski objekat, ova zgrada postaje važan društveni orijentir za malu zajednicu. Inspirisana vezama između japanske i balijske kulture veslanja, ona povezuje sport, krajolik i lokalni identitet. Korištenje objekta daleko nadilazi sportske događaje, pretvarajući ga u mjesto okupljanja stanovnika svih generacija.
Muzej bisera u Bahreinu istražuje odnos između restauracije i savremene interpretacije kulturne baštine. Projekt vraća historijsku strukturu njenim izvornim temeljima, istovremeno stvarajući nove prostore za izlaganje. Koraljni kamen, vapnena žbuka i srebrni izložbeni prostor grade atmosferu koja povezuje tradiciju i savremenu muzeologiju.
Nekadašnji industrijski silosi pretvoreni su u novi urbani centar na obali Bremena. Zadržana je monumentalna betonska struktura, dok su unutar nje smješteni hotel, restorani, kancelarije i javne terase. Posebnost projekta leži u kružnim hotelskim sobama koje koriste postojeću geometriju silosa kao prostornu prednost.
Smješten na planinskoj lokaciji idealnoj za posmatranje zvijezda, observatorij pretvara naučnu infrastrukturu u javni prostor znanja i susreta. Osim istraživača, namijenjen je i lokalnoj zajednici te posjetiocima. Na taj način udaljena lokacija postaje nova kulturna i edukativna destinacija Kipra.
Nova centralna metro stanica u Napulju transformira tranzitni prostor u javni gradski pejzaž. Drvene konstrukcije velikih raspona unose toplinu u okruženje dominirano betonom, dok projekt istovremeno referira na vulkansku geografiju grada. Stanica više nije samo mjesto prolaska nego nova urbana kapija Napulja.
Nekadašnja ortopedska bolnica iz 1920-ih godina dobila je novi život kao savremeni obrazovni kampus. Umjesto luksuzne stambene prenamjene, zgrada ostaje dostupna javnosti kroz obrazovnu funkciju. Nova sportska infrastruktura pažljivo je integrirana bez narušavanja historijskog karaktera kompleksa.
Historijski park u Nitri obnovljen je kao savremeni javni prostor za odmor, igru i svakodnevni život. Nova mreža staza, igrališta, vrtova i plavo-zelene infrastrukture uspijeva spojiti ekologiju, društveni život i naslijeđe mjesta. Park zadržava svoj identitet, ali dobija novu relevantnost za buduće generacije.
Naizgled skromna poslovna zgrada koristi preciznu dimenziju od 910 mm kao alat za stvaranje odnosa između kancelarije i grada. Vrtovi, prolazi i prostori za susrete otvaraju kompaniju prema lokalnoj zajednici. Umjesto izolovanog radnog prostora, projekt gradi svakodnevnu razmjenu između zaposlenika i okruženja.
Privremeni paviljon pretvara istraživanje drvne kulture u javno iskustvo. Njegova forma funkcioniše kao otvoreni dnevni boravak grada, dok reinterpretacija lokalne drvene arhitekture stvara snažan osjećaj pripadnosti mjestu. Projekt pokazuje kako i kratkotrajne intervencije mogu ostaviti trajan kulturni trag.
Na listi ovogodišnjih Grand Prix pobjednika nema spektakularnih formi koje privlače pažnju same sebi. Umjesto toga, BIG SEE 2026 nagradio je projekte koji kroz pažljivo promišljene odluke odgovaraju na pitanja stanovanja, obrazovanja, kulture, infrastrukture i zajedničkog života. U vremenu kada arhitektura često pokušava biti glasnija od svog okruženja, ovi projekti podsjećaju da najveća vrijednost prostora često leži upravo u njegovoj sposobnosti da služi mjestu kojem pripada.
Za Bonjour.DESIGN, ova saradnja nije samo praćenje jednog od najvažnijih regionalnih događaja posvećenih arhitekturi i dizajnu. Ona je nastavak naše ambicije da kroz projekte, intervjue i analize gradimo prostor za ozbiljniji razgovor o tome kako danas projektujemo, živimo i oblikujemo svijet oko sebe. BIG SEE 2026 ponudio je mnogo odgovora, ali i otvorio nova pitanja koja ćemo nastaviti istraživati kroz naredne priče.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
