TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 29.4.2026.
Kada nam projekat poput ovog stigne u inbox, odmah znamo da je riječ o priči kakvu želimo dijeliti kroz Bonjour.DESIGN.
Ovakvi projekti otvaraju prostor za razgovor o tome kako se arhitektura može odnositi prema naslijeđu, a istovremeno odgovoriti na potrebe današnjeg života.
Zato nas je posebno zaintrigirala ova skoro stoljeće stara škola u Istri, u malom mjestu Modrušani, koja je pažljivo obnovljena uz jasan osjećaj za ono što treba zadržati. 
Priče poput ove podsjećaju koliko slojevita može biti transformacija prostora kada se radi s mjerom i kako arhitektura može biti alat za očuvanje, a ne brisanje prošlosti.
Nekadašnja osnovna škola, izgrađena 1935. godine, danas funkcioniše kao dom. U vremenu kada se identitet prostora često briše u korist novog, ovakav pristup koji ne skriva svoje porijeklo djeluje kao promišljen i potreban odgovor.
Prije nego što je postala vila, Scvola Elementare bila je mjesto svakodnevice jedne zajednice. Izgrađena tokom talijanske uprave, ova zgrada je desetljećima funkcionisala kao osnovna škola, sa jasno definiranom organizacijom prostora i tipologijom koja je odgovarala tadašnjem društvenom kontekstu.
Ta struktura je ostala prisutna i danas. Ne kao nostalgija, nego kao prostorni okvir koji je reinterpretiran. Fasada sačuvana u kamenu, ritam otvora i čak natpis iznad ulaza nisu tretirani kao dekor, nego kao aktivni elementi identiteta.
Ono što ovaj projekt izdvaja jeste činjenica da prošlost nije stilizirana. Ona je ostavljena vidljiva, gotovo sirova, ali precizno uklopljena u novi narativ.
Projekt počinje intuitivno pronalaskom napuštene zgrade i prepoznavanjem njenog potencijala. Vlasnici nisu tražili gotov prostor, nego mogućnost da oblikuju vlastiti odnos prema mjestu.
Adaptacija nije bila jednostavna. U tehničkom smislu, riječ je o kompletnoj rekonstrukciji: od temelja i konstrukcije, do krova i energetskih sistema. Ali upravo u tom procesu leži ključ projekta sposobnost da se istovremeno intervenira i očuva.
Ovdje arhitektura nije agresivna. Nema pokušaja da se “prepiše” postojeće stanje, nego da se nadogradi. Rezultat je prostor koji zadržava svoju mjeru, proporciju i logiku, ali funkcioniše u savremenom kontekstu.
Najveća vrijednost projekta leži u suzdržanosti. Intervencije su precizne, gotovo nevidljive na prvi pogled, ali ključne za način na koji prostor danas funkcioniše.
Zadržani su osnovni volumeni i materijali, dok su novi slojevi uvedeni kroz infrastrukturu, izolaciju i tehnologiju. Sistem grijanja, solarni paneli i energetska rješenja nisu naglašeni, ali su integralni dio projekta.
Ovakav pristup pokazuje kako savremena arhitektura ne mora biti vizualno dominantna da bi bila relevantna. Dovoljno je da bude logična.
Unutrašnjost prati istu ideju. Nema viška, ali nema ni praznine.
Prirodni materijali kamen, drvo, tekstil definišu atmosferu. Paleta je suzdržana, ali topla, sa akcentima koji dolaze kroz umjetnost i predmete s pričom. Namještaj varira od savremenih komada do antikviteta, stvarajući balans između vremena.
Poseban sloj čini privatna kolekcija umjetnina i predmeta i upravo zbog toga prostor djeluje autentično, a ne kurirano.
Organizacija prostora ostaje jasna: prizemlje kao zajednički prostor, kat kao zona privatnosti. Ali ono što se mijenja jeste način na koji se ti prostori koriste fleksibilnije, otvorenije, prilagođeno savremenim navikama.
Vanjski prostor nije tretiran kao dodatak, nego kao produžetak interijera.
Bazen, terasa, ljetna kuhinja i vrt organizovani su kao niz funkcionalnih zona koje omogućavaju različite scenarije korištenja od svakodnevnog boravka do okupljanja.
Poseban moment je ljetno kino, koje transformiše dvorište u scenografiju. Ovdje arhitektura izlazi iz svojih granica i postaje iskustvo.
Krajolik je zadržan u svojoj prirodnoj logici, sa lavandom i mediteranskim biljem koje prati sezonske promjene. Nema pokušaja da se prostor “kontorliše” on se samo usmjerava.
U kontekstu naše regije, gdje ovakvi objekti često ostaju zapušteni ili se brišu bez razmišljanja, ovaj projekt djeluje kao podsjetnik da arhitektura može biti i nježna i precizna u isto vrijeme.
I možda najvažnije: da prostor može imati prošlost, a da pritom ne ostane zarobljen u njoj.
TEKST: Ada Ćeremida
Smještena svega tridesetak kilometara od Dubrovnika, Villa Bilja krije jednu od zanimljivijih priča o obnovi historijske arhitekture u Hercegovini. Nekadašnja Tvrđava Staro Slano danas je prostor u kojem se srednjovjekovni zidovi, autentični detalji i savremeni sadržaji susreću na način koji djeluje prirodno i promišljeno.
Kada govorimo o obnovi starih građevina, najčešće se otvara pitanje koliko se može intervenirati, a da se ne izgubi karakter prostora.
Villa Bilja nudi zanimljiv odgovor. Umjesto pokušaja da se prošlost sakrije iza novih materijala, ovdje je kamen ostao glavni protagonista svakog prostora. 
Izvorni zidovi, niše, otvori i proporcije sačuvani su kao podsjetnik na višestoljetnu historiju lokacije, dok su suvremeni sadržaji pažljivo integrirani kako bi prostor mogao funkcionirati u današnjem vremenu.
Castle Bilja nalazi se na lokalitetu nekadašnjeg srednjovjekovnog grada Staro Slano, čiji korijeni sežu u 15. stoljeće. Tokom historije prostor je imao stratešku važnost zahvaljujući položaju uz rijeku Trebišnjicu i putnim pravcima koji su povezivali unutrašnjost Hercegovine s Dubrovnikom.
Danas su tragovi tih slojeva historije vidljivi u svakom dijelu kompleksa, od masivnih kamenih zidova do karakterističnih otvora i kula koje dominiraju pejzažem.
Jedna od najvećih vrijednosti ovog projekta jeste način na koji je uređen interijer. Umjesto namještaja koji bi privlačio svu pažnju, odabrani su jednostavni oblici, neutralne boje i prirodni materijali. 
Drvo, kamen i teksture postaju produžetak postojećih zidova. Kuhinja, kupaonice i spavaće sobe nude savremenu udobnost, ali bez osjećaja da se nalazite u prostoru koji je izgubio svoju izvornu priču. Posebno se ističu kamene niše koje su pretvorene u funkcionalne detalje i dekorativne elemente.
Mnogi obnovljeni historijski objekti fokusiraju se isključivo na samu građevinu. Ovdje važnu ulogu ima i pejzaž. Prozori uokviruju poglede prema Trebišnjici, zelenilu i hercegovačkom krajoliku, stvarajući osjećaj povezanosti s okruženjem.
Arhitektura ne završava na zidovima objekta, već uključuje i prirodu koja ga okružuje. Upravo zbog toga svaka prostorija djeluje drugačije tokom dana, ovisno o svjetlu, godišnjem dobu i pogledu koji se otvara prema vani.
Možda najzanimljiviji dio kompleksa nalazi se izvan enterijera. Nekadašnji odbrambeni zidovi danas formiraju intimno dvorište s bazenom, terasama i prostorima za boravak na otvorenom.
Takav pristup pokazuje da očuvanje naslijeđa ne znači zamrzavanje prostora u vremenu. Naprotiv, historijska arhitektura dobija novu vrijednost kada se prilagodi savremenim potrebama i ponovo postane mjesto okupljanja, odmora i svakodnevnog života.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
