Postoje arhitekti čije zgrade poznajemo toliko dobro da zaboravimo da je iza njih postojao stvarni čovjek, sa navikama, kontradikcijama, radnim stolom i svakodnevicom.

Upravo je jednog takvog Juraja Neidhardta otvorio i panel razgovor povodom novog, dopunjenog izdanja knjige Juraj Neidhardt – Život i djelo autorice Jelice Karlić Kapetanović. 

Knjigu, koja je prvi put objavljena devedesetih godina, ovog puta u proširenom izdanju donosi izdavačka kuća IK Vrijeme, uz dodatne arhivske materijale, skice i detalje koji Neidhardta približavaju izvan njegovih najpoznatijih projekata.

Razgovor je okupio njegovu kćerku Tatjanu Neidhardt, kao i arhitekte Amira Vuka Zeca, Nerminu Zagoru i Vedada Islambegovića, čiji profesionalni i autorski putevi na različite načine nastavljaju dijalog sa Neidhardtovim naslijeđem.

Umjesto još jednog razgovora o modernizmu i urbanizmu Sarajeva, fokus se gotovo spontano pomjerio na način na koji je živio, crtao, podučavao i posmatrao grad. 

Upravo su ti mali momenti otkrili možda i najzanimljiviji sloj njegove ostavštine, onaj koji se ne može vidjeti samo kroz fasade i urbanističke planove.



 

Radni sto Juraja Neidhardta gledao je prema vrtu, a tragovi tuša bili su svuda

Tatjana Neidhardt tokom razgovora podijelila je detalj koji je možda najbolje približio njenog oca izvan arhitekture: njegov radni sto bio je okrenut prema prozoru i vrtu, dok su tragovi tuša ostajali doslovno po cijelom prostoru.

U vremenu prije računara, crtanje je bilo fizičan, spor i gotovo ritualan proces, a mrlje od tuša bile su sastavni dio svakodnevice, ne nered. Upravo kroz takve slike Neidhardt više ne djeluje kao ime iz udžbenika, nego kao čovjek koji je sate provodio skicirajući između papira, svjetla i pogleda prema zelenilu. 

Možda upravo zato njegovi projekti nikada nisu djelovali hladno ili strogo odvojeno od prirode.

Foto: @sirisabella

Studente je vodio na uranke jer je vjerovao da arhitektura počinje među ljudima

Profesorica i arhitektica Nermina Zagora govorila je o Neidhardtu kao arhitekti koji je mnogo prije savremenih teorija participacije razumio važnost direktnog odnosa sa zajednicom. Vodio je studente na prvomajske uranke, razgovarao s građanima i vjerovao da arhitektura ne može nastajati izolovano od svakodnevnog života ljudi. 

Njegovi tekstovi i projekti često su insistirali na parkovima, vrtovima i ozelenjenim međuprostorima dostupnim svima, posebno u radničkim naseljima. Ta ideja grada kao prostora susreta i zajedništva danas djeluje možda jednako aktuelno kao i u vremenu kada ju je zagovarao.

Foto: @tanjasoftic  
 

Dok je izbjegavao tehnologiju, projektovao je grad budućnosti

Jedno od pitanja tokom panela bilo je i kako bi se Juraj Neidhardt danas odnosio prema vještačkoj inteligenciji i savremenim alatima koji mijenjaju arhitekturu. 

Tatjana Neidhardt kroz osmijeh je podsjetila da njen otac dugo nije želio koristiti ni rapidograf, nego je ostajao vjeran naliv peru i crtanju rukom, dok telefoni i televizor u njihov dom dolaze mnogo kasnije jer jednostavno nije bio ljubitelj tehnologije. 




Zato zanimljivo djeluje kontrast između njegove privatne distance prema tehnološkim novitetima i ideja koje su za svoje vrijeme bile gotovo futurističke, poput pokretnog pločnika koji je predstavljao još 1935. godine u Parizu. 

Tatjana je dodala kako je njegovo osnovno izražajno sredstvo uvijek bila maketa i fizički odnos prema prostoru, zbog čega vjeruje da bi i danas vjerovatno insistirao na direktnom, materijalnom razumijevanju arhitekture. Možda upravo u toj kombinaciji analognog procesa i bezvremenskih ideja leži razlog zbog kojeg Neidhardt i dalje djeluje toliko savremeno.



 

U vrijeme kada nije bilo računara, projekte su lijepili brašnom i vodom

Tatjana Neidhardt evocirala je i atmosferu arhitektonskih konkursa šezdesetih i sedamdesetih godina, kada su se veliki projekti crtali ručno na tuš paus papiru, a kopije izrađivale na ozalitima prepoznatljivog narandžastog tona i mirisa amonijaka. Po podovima stana bile su razvučene makete, fotografije i veliki kartoni na koje su se lijepile faze projekta. 

Posebno emotivan detalj bio je trenutak kada je spomenula kako je Neidhardtova supruga pravila ljepilo od vode i brašna kako bi se crteži mogli montirati na panele za prezentacije. 

Cijela priča djelovala je kao podsjetnik na vrijeme kada je arhitektura bila izrazito kolektivan, fizički i gotovo zanatski proces.




 

Neidhardt nije vjerovao modernizmu ravnih krovova

Arhitekta Amir Vuk Zec podsjetio je na zanimljiv detalj koji se često zanemaruje kada govorimo o Neidhardtu i modernizmu: kod njega gotovo nikada nećete pronaći potpuno ravni krov. Iako ga danas često povezujemo sa modernom arhitekturom, njegov pristup bio je mnogo organskiji i bliži prostoru Bosne i Hercegovine, njenom reljefu i naslijeđu. 

Kao jednu od referenci spomenuo je Tašlihan i način na koji je Neidhardt promišljao prostor kroz slojeve, sjenu, kretanje i teksturu. Upravo zbog toga njegova arhitektura ni danas ne djeluje kao kopija internacionalnog modernizma, nego kao nešto duboko vezano za Sarajevo.



 

Juraj Neidhardt je skice smatrao važnijim od fotografije

Tokom panela citirane su i njegove riječi o važnosti arhitektonske skice, za koju je smatrao da ima veću vrijednost od same fotografije. 

Objašnjavao je da arhitekta tek kroz crtanje zaista registruje volumen, strukturu, proporciju i prostorne odnose, zbog čega skica postaje lično iskustvo prostora, a ne samo njegova dokumentacija. 

Profesor Salihović upravo je taj način razmišljanja opisao kao temelj Neidhardtovog procesa, koji je uvijek kretao od cjeline prema detalju i od analize prema sintezi. U vremenu rendera i brzih vizualizacija, ta ideja danas djeluje gotovo radikalno.




Ovo su tek neki od fragmenata i anegdota koje su tokom večeri otvorile jednu mnogo intimniju sliku Juraja Neidhardta od one koju poznajemo kroz njegove zgrade i urbanističke planove. 

Upravo zato novo, dopunjeno izdanje knjige Jelice Karlić Kapetanović ne djeluje samo kao arhitektonska publikacija, nego i kao vrijedan fundament kao i arhiv jednog vremena, načina rada i razmišljanja o gradu koji je i danas nevjerovatno aktuelan. 

Posebno jer ovakva izdanja, koja donosi IK Vrijeme, otvaraju prostor za drugačije i detaljnije čitanje regionalne arhitektonske scene i ljudi koji su je oblikovali.

Kroz skice, fotografije, zapise i priče ljudi koji su ga poznavali, Neidhardt se ovdje pojavljuje ne samo kao arhitekta Sarajeva, nego i kao profesor, crtač, mislilac i čovjek svakodnevnih rituala. 

A možda je upravo u tim malim detaljima ostao njegov najveći trag.

Foto: @af_unsa

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.DESIGN

Naslovna fotografija: Bonjour.ba arhiva