TEKST: Nevena Divčić
DATUM OBJAVE: 24.2.2025.
Traži se stolica više. Samo nekoliko trenutaka kasnije žamor se utišava i bijeli dim se sa središta pozornice približava publici, dolazi do vas.
Smireni ste i u potpunosti nespremni za ono što dolazi samo nekoliko sekundi kasnije. Mi vam nećemo ukrasti čast da sami doživite taj trenutak, kao ni svaki naredni.
S vama ćemo samo podijeliti sve emocije koje još uvijek struje kroz nas i koje ćete sa sobom ponijeti nakon što odgledate Othello u Sarajevskom Ratnom Teatru. (Ako već niste, ubrzo će se i baš za vas možda donijeti stolica više, tik ispred pozornice.)
Nećemo vam mi ovdje donijeti činjenice o ovom Shakespeareovom djelu, ako vam nedostaju, potražite ih ovdje, a onda nam se vratite. Othello je spoj produkcije Ulysses Teatra i SARTR – a te su se pripreme za ovu pozornicu odvijale na relaciji Brijuni – Sarajevo.
Koliko ste emocija spremni podnijeti u 105 minuta? Nadamo se da imate kapacitet i slobodno mjesto u srcu za nešto novo. Othello će vas naljutiti. Mnogo. Zbunit će vas, neće vam biti jasno ništa o zlobi koja postoji u ljudima, onda će vas tako neodoljivo raznježiti da ćete se i sami zaljubiti u nekoga od likova na sceni. Prenijet će na vas strast i približiti vam ljubomoru i požudu kao niko nikada.
Mislite da dobro poznajete ljude? Othello bi vas mogao uvjeriti u suprotno.
Na pozornici se u jednakom obimu isprepliću likovi prema kojima ćete razviti različite emocije, od sažaljenja, do suosjećanja i potrebe da im stavite ruke na usta, odvučete ih od zlih namjera koje imaju i ostavite ovu tragediju da završi mnogo drugačije. Glumci će vas u potpunosti uvući u svoj svijet, kada se lik kojeg igraju na pozornici zaljubi, poželjet ćete skakutati s njim, kada doživi neviđenu bol proizašlu iz borbe sa sobom i tuđom zlobom, s teatarskih daski će ustajati zaista teturavo, blijedog lica, preznojeni i činiti da se zaljubite u svijet teatra i glume na potpuno novom nivou.
Teško će vam biti razaznati gdje prestaje gluma, a gdje počinju stvarne boli.
Vidjet ćete kako zaista dolazi do tragedija, kako ljudi i nakon što ostvare svoje namjere ne znaju stati jer se otrov širi kroz njih, a potreba za novim osvajanjima postaje sve veća i veća, prelazi granice poznatog, prelazi fair play, počinje da razara onog koji je iznutra već mrtav i da u svoj svijet uvlači sve što je ikad pupalo i cvalo od sreće i ljubavi.
Nesigurnost prerasta u ljubomoru, ljubomora prelazi u mržnju, mržnja vodi ljubav sa strašću, zajedno se pretvaraju u monstruma.
Vi sjedite na crvenim stolicama.
Na sceni su Ermin Bravo, Ana Marija Brđanović, Alban Ukaj, Davor Sabo, Maja Salkić, Snežana Bogićević, Jasenko Pašić, Adnan Kreso, Mak Čengić i Alen Konjicija. Prati ih muzika kompozitorice Kateryne Palachove.
REŽIJA: Oksana Dmitriieva
DRAMATURGIJA: Nejra Babić
SURADNICI NA PROJEKTU: Rade Šerbedžija, Lenka Udovički
KOSTIMOGRAF I SCENOGRAF: Mykhaylo Nikolayev
MUZIKA: Kateryna Palachova
KOREOGRAFIJA: Inna Falkova
ASISTENTICA NA PROJEKTU: Ajša Đuherić
* * *
Foto: Dženat Dreković za SARTR
TEKST: Ada Ćeremida
Ako ste ikada gledali Wes Anderson film i pomislili „Kako je moguće da neko ovako vidi svijet?“ onda vam je već jasno zašto je ovaj američki režiser dobio svoju prvu veliku, sveobuhvatnu izložbu u Londonu.
A ako ga nikada niste detaljno pratili, možda vam je ime poznato, ali ne znate zašto je upravo on jedan od najutjecajnijih vizualnih autora današnjice. Ukratko: u 56. godini, Anderson je stvorio filmski jezik koji prepoznate iz jednog kadra. To nije slučajnost već spoj arhitekture, dizajna, humora, nostalgije i preciznosti koja graniči s nenormalnom.
Zato je londonski Design Museum otvorio Wes Anderson: The Archives, izložbu koja na jednom mjestu okuplja više od 700 predmeta iz čitave njegove karijere od ranih crteža i bilježnica, do setova, kostima, minijaturnih modela i stop-motion lutaka. Postavka je otvorena do kraja jula 2026. godine, što znači da imate cijelu sezonu da je posjetite prije nego što se ovaj Andersonov svijet spakuje i nestane iz Londona.
Svijet Wesa Andersona: kada film postane arhitektura
U Andersonovim filmovima scenografija nikada nije samo pozadina. Ona je narativ. Gradovi, hoteli, vagoni vozova, podmornice, male sobe i ogromne dvorane sve je komponovano kao arhitektonski crtež koji od početka ima svoju logiku. Na izložbi u Londonu ta se logika vidi još jasnije.
Možete doslovno stajati pred maketom Grand Budapest Hotela i osjetiti onu istu mješavinu nostalgije i bajkovitosti koja je obilježila film. U vitrini nekoliko koraka dalje stoje kostimi koji su određivali karakter prije nego što je glumac izgovorio prvu repliku, a odmah pored njih nalaze se Andersonove bilješke o bojama, potezima kamere i rasporedu elemenata unutar kadra.
Sve to zajedno pokazuje da Anderson ne snima “slučajno” lijepo. Njegove slike su arhitektonski precizne. Njegovi setovi imaju zoniranje. Kadrovi imaju osovinu. Boje imaju funkciju. To je vizualni sistem u kojem svaki detalj postoji s razlogom i upravo zbog toga njegovi filmovi djeluju kao da gledate ilustriranu knjigu koja je oživjela.
Nostalgija kao građevinski materijal: Andersonovo naslijeđe i DNK
Iako kritičari često kažu da Anderson “živi u retro estetici”, izložba pokazuje sasvim suprotnu stvar: on ne imitira prošlost, nego je rekreira kao emocionalni pejzaž. Njegov rad je duboko ukorijenjen u evropsku književnost, francusku kinematografiju 60-ih, američki indie duh 90-ih i estetiku foto-albuma pronađenih na tavanu.
U postavci se vide njegovi rani Polaroidi, skice i stranice scenarija koje otkrivaju koliko Anderson polazi iz ličnog arhiva sjećanja, male opsesije, detalji iz djetinjstva, reference na staru arhitekturu, razglednice, vintage tipografije.
Sve to se pretače u njegovu prepoznatljivu nostalgiju: svijet u kojem prošlost nije dokument nego emocija. Zato Andersonovi filmovi tako lako pogađaju publiku jer djeluju kao sjećanje koje nikada nismo imali, ali bismo voljeli da jesmo.
Izložba u Londonu precizno mapira te utjecaje i pokazuje kako jedan autor uspijeva izgraditi estetiku koja postaje globalna kulturna šifra.
Stop-motion magija: zanat koji je stvorio Fantastic Mr. Fox i Isle of Dogs
Najintimniji dio izložbe je onaj koji se bavi Andersonovim animiranim filmovima. U vitrini se nalaze originalne lutke iz “Fantastic Mr. Fox” i “Isle of Dogs” male, savršeno artikulisane figure koje ste godinama gledali na ekranu, a sada konačno vidite koliko su fizički stvarne.
Njihovi kaputi su ručno šivani, krzno je stilizovano, oči i zglobovi izrađeni s milimetarskom preciznošću. Pored njih stoje dijelovi minijaturnih gradova, ulica i interijera u kojima se odvijaju ključne scene, kao i nacrti koji pokazuju koliko je svaki pokret planiran unaprijed.
Anderson sa 56: Zašto baš sada retrospektiva njegovog života i rada? Kroz protekle dvije decenije Anderson je izgradio nešto rijetko: vizualni jezik koji publika prepoznaje iz jedne slike. Njegovi filmovi prožimaju modu, arhitekturu, fotografiju i čitavu generaciju dizajnera. On je autor čiji se rad proučava na univerzitetima, čije boje završavaju na moodboardima interijera, čiji se kadrovi citiraju kao standard simetrije i kompozicije.
U 56. godini njegova karijera je već dio historije ali i sadašnjosti. Upravo zato retrospektiva djeluje opravdano: Anderson je postao fenomen koji prevazilazi filmsku industriju. Izložba “The Archives” potvrđuje ono što su fanovi odavno znali: Wes Anderson više nije samo ime u špici. On je vizualni pravac. Estetski pokret. Kategorija sama za sebe.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
