TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 20.10.2025.
Na koji način se nosite sa emotivnim i izazovnim situacijama u životu? Bježite li u sebe, razgovarate s voljenima, stavljate li fokus na kreativno ispoljavanje emocija?
O ovom djelu se govorilo i sigurno ste čuli mnogo detalja. Super. Sada zaboravite sve što znate i što ste do sada čuli, danas se prisjećamo našeg prvog razgovora s ekipom i trenutka kada smo u aprilu prisustvovali njihovoj prvoj probi.
4. i 5. aprila na pozornicu Sarajevskog Ratnog Teatra prvi put je stigla opera „Tri boje cvekle“.
Oktobar je mjesec međunarodne borbe protiv karcinoma dojke i podizanja svijesti o zdravlju žena, a nakon duže pauze, na scenu Sarajevskog ratnog teatra 27. i 28. oktobra u 20 sati, imate priliku je opet (ili po prvi put) pogledati.
Ovo emotivno djelo je napisala dramaturginja Nejra Babić Halvadžija, prenoseći na papir neke od emotivno najizazovnijih trenutaka, istražujući duboku ličnu bol i borbu s karcinomom.
Ovo suočavanje sa različitim nivoima boli, smrti i osjećajem nemoći, na teatarske daske donijela je režiserka i kompozitorka Irena Popović Dragović. 
Uzimajući u obzir i naše emocije koje su bile prisutne dok smo posmatrali dijelove probe ekipe koja će se naći na pozornici, osjećamo se dužnim pripremiti vas za more emocija kojima ćete biti preplavljeni.
Nikako na patetiku, ne govorimo o tome. Fokus ove opere je na slavljenju života i onda kada isti završava.
Nejra Babić Halvadžija kaže: „Tekst je nastao iz potrebe da najupečatljivije slike koje sam proživjela tokom mamine bolesti prestanjem sanjati…“
S ovim riječima vas uvodimo u razgovore s Nejrom i Irenom. 
Dramaturginja Nejra Babić Halvadžija
Vaš tekst je nastao iz lične borbe i iskustva s gubitkom. Kako je proces njegovog nastanka uticao na vaše viđenje bolesti, snage i prolaznosti života?
Pisala sam ga na moru, u Lovištu 2022. godine, kada sam odlučila da mi je potrebna potpuna samoća. Intenzitet proživljenog je vjerovatno uticao na to da tekst nastane u nekoliko dana, a uranjanje glave u hladno more mi je pomoglo da osjetim svu snagu koju život ipak ima.
Tako blizak susret sa svim što smrt donosi me s jedne strane osvijestio koliko smo zapravo bespomoćni, a s druge strane istakao koliku vrijednost ima svaki proživljeni trenutak. 
Pisati o tako teškoj temi zahtijeva hrabrost i introspekciju. Šta vam je bilo najizazovnije, a šta ste možda neočekivano osjetili u tom procesu?
Mislim da je bilo najizazovnije postati svjestan da je sve to sada iza mene, da ne živim više u toj realnosti i da je prošlo četiri godine od mamine smrti do trenutka pisanja teksta. Hrabrost se ogledala jedino u tome da smognem snage ponovo sjesti s tim mislima i pristanem na to da iako suze kapaju po tastaturi nastavim pisati sve dok ne osjetim olakšanje.
Nakon proživljavanja bilo kojeg teškog životnog perioda često mislimo da im se ne trebamo i ne smijemo opet vraćati jer ćemo se raspasti, u našoj fantaziji to raspadanje izgleda strašno, ali je zapravo najčešće oslobađajuće.
Ljepota mora i intenzitet njegovog mirisa je nešto što ja pamtim iz Lovišta. Pisala sam rano ujutro, ali sam preostale sate u danu bila svjesnija nego ikada koliko je život zapravo lijep. 
Vaša priča sada dobija novu dimenziju kroz opernu interpretaciju. Kako ste doživjeli taj proces i na koji način su muzički i scenski elementi dali novi glas vašem tekstu?
Sve što je Irena Popović Dragović muzikom dala mojim riječima je nešto što ja nikada nisam mogla ni zamisliti da je moguće da se desi. Njena nevjerovatna povezanost sa tekstom od kada ga je prvi put pročitala je dovela do toga da sve te riječi dobiju nevjerovatnu snagu i da sada svi ti glasovi pjevaju o životu, a ne o smrti.
Bila sam donekle sigurna da ovaj proces neće biti toliko emotivan za mene, ali moram priznati da je bilo dana kada sam nakon probe i nakon svih emocija koje ansambl predstave također ima tokom rada, morala brzo bježati kući na reparaciju zagrljajima. 
Dramaturginja Nejra Babić Halvadžija i kompozitorka Irena Popović Dragović
Koju poruku želite da publika ponese sa sobom nakon ove opere? Postoji li scena za koju ste uvjereni da će biti posebno emotivna i iznenađujuća za publiku?
Mislim da će publika nakon ove opere ponijeti sa sobom različite emocije u odnosu na vlastito proživljeno iskustvo. Ono što bih ja voljela da ponesu sa sobom je misao da postoje mnoge stvari u životu za koje smo naučeni da „moramo“.
I da sebi ponekad kažemo – „a bar danas, eto više ne moraš“.
Irena, tekst Nejre Babić istražuje duboku ličnu bol i borbu s karcinomom. Kako ste pristupili adaptaciji ličnog i bolnog teksta u opernu formu?
Pošto sam već na kraju procesa rada na ovoj operi, jedino u šta sam sigurna da je ovaj tekst mogao jedino da se predstavi kroz opernu ili neku formu koja je daleko od dramske strukture. Nejrini stihovi su kao vodopadi suza koji vas sabijaju u kut sobe i jedino što poželite je da vas neko jako grli ili s druge strane,da samo dugo ćutite.
Kada se samo malo odvojite od teksta i pomislite kako bi taj isti tekst neko izgovorio na sceni shavtite da to nije to i da jedino muzika ima moć da tim stihovima parira. Kada tu istu poeziju pevate ona postaje nadpoezija i u sadejstvu sa muzikom postaje svojevrsni ritual.
Opera je važnija od života, kako se govori a operski glas stvara tu distancu preko potrebnu ovom tekstu. Distancu da možete da ove teške teme čujete i doživite, a da se emotivno ne razbijete u komade.
Kompozitorka Irena Popović Dragović
Vjerujemo da ova predstava, kao i njena priprema, donose brojne uzburkane emocije. Koja je scena u "Tri boje cvekle" najizazovnija za prenijeti, a zahtijeva posebnu pažnju?
Šta taj trenutak znači za vas lično, ali i za cjelokupni ansambl?
Cvekla je višeslojna i na svakoj probi otkrivamo po neki novi nivo na kom komunicira.Odnos mame i ćerke, spoznaja da je neko bolestan i prihvatanje te nove situacije. Figura majke i njena transformacija, kao i odnos sredine prema nekom ko je bolestan.
Ono sto je isto jako važno je što se vaspitni kodovi prenose i oni kao takvi postaju često rana iz koje se razvije bolest. Živimo još uvek u patrijarhalnom društvu u kom se žene boje da izgovore baš to nešto što ih muči i tišti, to nešto što kad se ne izgovori postaje rak. 
Kako doživljavate povratak na sarajevsku scenu i kakva su vaša očekivanja od publike?
Sarajevo je moj drugi dom. Ja se ovde osećam među svojima i radujem se beskrajno što će Cvekla baš ovde imati svoju premijeru. Ja sam u Sarajevu uradila neke od najlepših i jako važnih predstava od ‘’What si Europe'', ‘’Orestija'', ‘’Sećas li se Doli Bel'', ‘’Šindlerov Lift'', ‘’Otac'', ‘’Majka'', ‘’Sin'', ‘’Prosjačka opera'', ‘’Protekcija''…
Ja jedva čekam publiku i verujem da će osetiti emociju koja buja sa scene.
Kako ste kroz režiju i muzičku interpretaciju dočarali ideju da bolest, pa čak i smrt, mogu postati početak novog pogleda na život?
Bolest bliskih ljudi učini da ste pažljiviji, nežniji... Kroz bolest dragih osoba se susretnete i sa sobom i sagledate da svakim novim gubitkom nekih ljudi postaje te i vi ti koji su bliži kraju koju Smrt zovemo.
Opera je svečana tuga, u njoj se plače, ali i smeje, isto kao i u životu.
Te dve krajnosti čine život veličanstvenim i posebnim. Ja sam pišući operu jednostavno odlučila da budem bolja ćerka ili da se makar potrudim da budem za mrvicu pažljivija prema mojoj mami koja neminovno stari i koja će jednog dana isto kao i Nejrina mama, kao i mnoge druge mame lagano postati moje dete i da ću joj tepati i da ću je hraniti i samo se plašim spoznaje da nikada nećemo uspeti da kažemo jedna drugoj sve što smo prosto morale reći.
Na sceni imamo glumce i opersku pevačicu i oni su svi potencijalne majke i ćerke. Moja ideja je da kroz glas predstavim gotovo sve situacije i stanja i da kroz taj čin kolektivnog pevanja govorim u ime svih žena.
Ti glasovi su različiti, nekad solo, nekad u grupi, umreženi su glumački i operski glas i dobijena je boja koja je boja bliska ljudskom govoru.
U okviru koncepta izlažem svojevrsnom sukobu operu i dramu, ali samo kroz sukob sredstava koristeći zapravo sve ono što mi je igrivo za operu koju želim da stvorim. 
Pored kamernog orkestra koji je vidljiv, koristim i kuhinjske aparate koji postaju pratnja glasovima koji pevaju. Mašine poput blendera su u našim kuhinjama postale naš spas, a zapravo su jedna lažna fikcija spašenja sveta…
Misao u koju verujemo je da će nas ceđeni sok spasti bolesti, ali i sigurne smrti. Istina je da nas mašine melju, a trendovi koje slepo pratimo odvajaju od našeg bića i suštine.
Ovo djelo je nastalo iz lične potrebe autorice i u svojoj finalnoj formi nosi posebnu težinu za veliki broj ljudi.
Koji su se unutrašnji izazovi javili pri interpretaciji ovako iskrene ispovijesti i kako su uticali na vaš umjetnički izraz?
Ja sam već jako dugo želela da posvetim nešto mojoj majci, mojoj sestri i mojoj ćerki i pokušam da kroz neki od mojih projekata izadjemo iz klišea da se u životu bilo šta radi zato što se mora.
Nejrin tekst je došao u trenutku kad se i moja mama bori sa kancerom, tako da je ovo bila i moja lična potreba da zapišem tu sopstvenu teskobu i težinu koju osećam zbog bolesti moje mame.
Moja najveća bojazan je bila ta da ispevam ovu tešku temu, a ne budem patetična. Promišljala sam koja su prava sredstva da mogu da se dovoljno razmaštam, a da budem dostojna ove Nejrine poezije.
Iza svakog pozorišnog projekta stoji dugi period priprema i unutrašnje transformacije.
Možete li podijeliti trenutke s proba koji su vas inspirisali i potvrdili da ste krenuli pravim putem?
Ja sam dugo bila sama u ovom procesu. Komponovala, svirala, zapisivala, cepala note, skice... plakala i smejala se... nekad u isto vreme. Ovaj tekst me vratio u detinjstvo, oslobodio sve moje zaključane traume i podsetio na radost i lepotu života.
Susret sa glumcima je bio ispit koji sam već na prvoj probi položila i jako sam im zahvalna na tome. 
Prepoznavanje. Razumevanje. Iskrenost. Otvorenost u ovom svetu su retki procesi gde ste tako bliski sa sopstvenim ranjivostima i gubitcima, a i ta spoznaja da svako od nas ima makar po jednu priču koja mu je promenila životni tok mi je otvorila još jedan nivo bliskosti u procesu. 
Kada se desi to prepoznavanje onda postaje manje bitno kakav rezultat želite, nego vam postaje jako važan proces.
Ono što pamtim je to kada smo posle par proba vežbanja uz klavir otpevali prvu numeru punim intezitetom i kada smo se pogledali sa očima punim suza i shvatili da pred sobom imamo nešto sto ce nas ostavljati bez daha. Još pamtim taj trenutak.
Koju poruku želite da publika ponese sa sobom nakon ove predstave? Postoji li scena za koju ste uvjereni da će biti posebno emotivna i iznenađujuća za publiku?
Opera je imenica ženskog roda i čini mi se da ima i snagu da prenese poruku svakoj od nas da je jedna od najvažnijih stvari izboriti se za ličnu slobodu i to jasno postavljenje granica šta želim i šta ne želim.
Prva stepenica ka toj slobodi jeste kada u potpunom miru izgovorite ‘’Ja ovo ne mogu'', ‘’Ja ovo ne želim'' i ‘’Ja ovo neću''. To je moje sveto trojstvo.
Arija ‘’Oni više nisu'', koju sam prvo napisala i zato je izdvajam, je o roditeljima koji postaju deca. U toj numeri je sublimirana sva tuga i sva lepota života. Jednostavno je to reći i napisati, ali je teško to prihvatiti...oni koji su nas rodili postaju deca i odlaze.
Libreto za operu je napisala Jelena Novak, a dirigent opere je Fuad Šetić, kostimografiju i scenografiju potpisuje Armin Ćosić, koreografiju i scenski pokret Emir Fejzić, fotografije iz procesa i predstave Aida Redžepagić.
Glumačku podjelu čine Ana Mia Karić, Emina Muftić, Amila Ravkić, Sanjin Arnautović, Hana Zrno, Matea Mavrak, Lidija Kordić, Nikolina Vujić, Sara Seksan i Alen Konjicija.
Detalji sa probe predstave “Tri boje cvekle” u SARTR-u 
TEKST: Ada Ćeremida
Ušli smo u Pozorište mladih Sarajevo na zatvorenu probu mjuzikla Be More Chill bez velikih očekivanja, a izašli s osjećajem kao da smo upravo gledali pravi mali Broadway trenutak.
Scena je već bila postavljena, ekipa je završavala posljednje tonske provjere, a atmosfera je imala onu posebnu energiju koju prepoznate samo kada se sprema nešto veliko.
Ono što nas je najviše iznenadilo nije bio samo talent ansambla, nego osjećaj radosti koji predstava budi, čak i ako niste tipičan fan mozičkog teatra.
Priča prati tinejdžera koji pokušava pronaći svoje mjesto u svijetu srednjoškolskih pravila, simpatija, rivalstava i želje da bude “cool”. Na papiru to zvuči kao poznata priča odrastanja, ali Be More Chill je pretvara u brzu, duhovitu i vrlo savremenu muzičku avanturu koja se obraća generaciji Z, ali u kojoj će se lako prepoznati i oni koji su srednju školu davno završili.
Prije nego što su se svjetla ugasila, a zavjesa zatvorila, ansambl se okupio u krug oko režisera Sanjina Arnautovića i muzičke redateljice Nikoline Vujić. Bio je to kratak, gotovo intiman trenutak zajedničke koncentracije i podrške, onaj tip pozorišne tišine u kojoj osjetite koliko je ljubavi i rada uloženo u predstavu.
Onda je proba počela. Energija ansambla, humor koji prirodno dolazi iz priče i pop-rock muzika koja nosi čitavu radnju stvaraju osjećaj predstave koja je istovremeno razigrana, emotivna i nevjerovatno zarazna.
Iza ove produkcije stoji veliki interdisciplinarni projekat koji okuplja studente i mlade umjetnike Akademije scenskih umjetnosti, Akademije likovnih umjetnosti i Muzičke akademije u Sarajevu.
Pod vodstvom režisera Sanjina Arnautovića i muzičke direktorice Nikoline Vujić, projekt ima ambiciju razviti dugoročnu platformu za muzički teatar u Bosni i Hercegovini.
Sanjin Arnautović, glumac i režiser sa Nikolinom Vujić, kantautoricom i muzičkom redateljicom
Nikolina, kako je uopće počela ideja da se mjuzikl Be More Chill postavi na scenu u Sarajevu?
Ideja o režiranju mjuzikla i uspostavljanju ovakve produkcije „kuhala“ se već dugo. Sanjin i ja smo razmišljali o mnogim drugim naslovima prije nego što smo donijeli konačnu odluku da to bude upravo Be More Chill.
Shvatili smo da želimo kreirati program koji će spojiti studente i mlade umjetnike triju akademija, Akademije scenskih umjetnosti, Muzičke akademije i Akademije likovnih umjetnosti. Ne samo da ih poveže, nego da im ponudi platformu za usavršavanje vještina, ali i za izgradnju profesionalne mreže.
Pored toga, Be More Chill govori generaciji za koju smatramo da nema dovoljno kulturnih sadržaja namijenjenih upravo njima. Teme mjuzikla su one s kojima se tinejdžeri lako mogu poistovijetiti, ali vjerujem da se u likovima i situacijama iz ove priče može prepoznati svako od nas.
Mjuzikl ima vrlo specifičan pop-rock zvuk. Kako ste pristupili muzičkom identitetu predstave u ovoj lokalnoj produkciji?
Muzički identitet Be More Chill već u originalu nosi snažan spoj pop-rocka, synth zvuka i elemenata punk energije. Taj zvuk nosi određenu vrstu pobune i sirove emocije, što mi je bilo posebno zanimljivo.
Najveći izazov bio je prepjev – kako ga uraditi a da se ne izgubi autentičnost likova, ritmičnost i energija numera, ali ni ono što je u mjuziklu najvažnije: storytelling. U muzičkom teatru pjesma nikada nije samo pjesma – ona je nastavak dramske radnje.
Glumac mora istovremeno voditi misao lika, razmišljati o situaciji, pjevati tehnički zahtjevnu muziku i biti potpuno prisutan u odnosu s partnerima na sceni. Zbog toga mi je bilo važno da tekst u prepjevu ostane prirodan za govor, ali i precizan u ritmu i namjeri.
Jedna od odluka bila je da u pojedinim numerama zadržimo engleske izraze ili čak cijele fraze, jer je to realnost jezika u kojem današnji tinejdžeri, ali i mi odrasli, zapravo komuniciramo.
Kako izgleda rad s mladim izvođačima na ovako zahtjevnom formatu kao što je mjuzikl?
Rad na mjuziklu je uvijek vrlo intenzivan, a za neke od umjetnika ovo je bio i prvi profesionalni projekat. Ono što nam je bilo važno kroz cijeli proces jeste da, uz sav rad i disciplinu, zadržimo entuzijazam i autentičnost izvođača.
Upravo su zaigranost i međusobno razumijevanje bili moje najveće gorivo tokom rada. Imali smo sreću da je čitav tim pristupio procesu otvorenog srca, sa mnogo strpljenja i podrške.
Sanjin i ja smo zajedno s timom ostvarili jedan dugogodišnji san, da imamo svoj prvi company. To je za nas velika stvar, jer smo još kao djeca maštali da jednog dana stvaramo ovakav kolektiv na sceni.
Postoji li neka pjesma iz mjuzikla koju jednostavno ne možete čuti a da je ne zapjevate?
S obzirom na to da sam posljednjih godinu dana najviše slušala Be More Chill, pjesma koja mi trenutno ne izlazi iz glave je “Smartphone Hour”.
Sanjine, ova priča govori o identitetu, pripadanju i pritisku okoline – temama koje su vrlo bliske mlađim generacijama. Kako ste pristupili tim motivima u režiji predstave?
Pričanju ove priče pristupio sam vrlo lično, jer mislim da su teme identiteta, pripadanja i pritiska okoline danas gotovo egzistencijalno pitanje za mlade, ali i za one sa malo više godina.
Nije me zanimalo da ih „ilustrujem“, želio sam da ih proživimo na sceni kroz svaki glumački izbor, kroz situacije, buku i tišinu.
Kada smo tek počinjali zajednički rad, sa ansamblom sam radio na tome da svako pronađe vlastiti odnos prema ovim temama. Tek tada naša priča prestaje biti priča o mladima i postaje priča mladih.
U režiji sam tragao za istinom, ranjivošću i hrabrošću da se pokaže nesigurnost, jer upravo tada dolazi do prepoznavanja i konekcije sa publikom.
Mjuzikl kao forma zahtijeva vrlo preciznu koordinaciju glume, muzike i pokreta. Šta je za vas bio najveći režijski izazov u ovom projektu?
Najveći izazov bio je kako zadržati emociju u formi koja traži tehničku perfekciju. Mjuzikl ne oprašta „otprilike“. Svaki pokret, svaki ton, svaki pogled mora imati razlog.
Moj zadatak bio je da ne izgubimo srce predstave dok gradimo jednu kompleksnu strukturu koja mora funkcionisati besprijekorno.
Tragali smo za organskim spojevima svih elemenata mjuzikla kako bismo postigli da pjesma ne bude prekid radnje nego njen vrhunac, a koreografija produžetak unutrašnjeg života svakog lika.
Koji vam je mjuzikl lično uvijek na vrhu liste favorita, onaj koji biste mogli gledati ili režirati iznova i iznova?
Privlače me naslovi koji spajaju pop-kulturu i emotivne priče: Hadestown, Kosa, Rent, Next to Normal… Lista je zapravo prilično duga, a to je vjerovatno i razlog zašto je mjuzikl moja najdraža teatarska forma.
Kada biste morali opisati energiju ove predstave u tri riječi, koje bi to bile?
Eksplozivna.
Intimna.
Oslobađajuća.
Premijera mjuzikla Be More Chill u Pozorištu mladih Sarajevo zakazana je za 13. mart u 20:00 sati i već je rasprodana, dok su reprize planirane 14. i 15. marta, što ovaj vikend čini savršenim trenutkom za večer u teatru.
Ako je suditi po onome što smo vidjeli na zatvorenoj probi, publiku čeka predstava koja je istovremeno smiješna, emotivna i muzički izuzetno snažna.
Signurni smo da ćete prepoznati isto što smo i mi, to je možda je njen najveći kvalitet, što u vama probudi onu malu iskru radosti zbog koje smo se mnogi i zaljubili u mjuzikle i teatar.
Zato ne čudi što su prve izvedbe već izazvale veliko interesovanje, jer kada se ovakva energija pojavi na sceni, publika to vrlo brzo prepozna.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
