TEKST: Nevena Divčić
DATUM OBJAVE: 8.10.2025.
„Ti si moja kuća. Ja sam tvoja kuća. Jesam li ja tvoja kuća?“
Ovu, usuđujemo se reći možda i najljepšu izjavu ljubavi ikada, pronaći ćete na 86. stranici knjige „Bejturan i ruža“, Aleksandra Hemona.
U romanu po kojem je Selma Spahić režirala predstavu „Svijet i sve u njemu“, predstavu na kojoj se radi već više od godinu dana i koja je okupila neke od najgenijalnijih i najtalentovanijih ljudi iz BiH i regiona. 
glumci Ermin Bravo i Alban Ukaj sa redateljicom Selmom Spahić
U susret premijeri predstave i ovog puta idemo iza kulisa, uz razgovor s glumcima u glavnim ulogama – Erminom Bravo i Albanom Ukajem. Vodimo vas iza pozornice, ali vam ne otkrivamo previše.
Želimo da scenografiju, kostime, ovu posebnu priču i energiju cijelog tima koji je radio na ovom projektu po prvi put osjetite gledajući predstavu.
Za vrijeme druženja i razgovora sa Erminom i Albanom i ostatkom ekipe koja je dio ove priče bilo nam je jasno koliko ljubavi uskoro stiže na scenu SARTR - a.
Brzo su nas osvojili svojim šarmom. Unatoč intenzivnom rasporedu, probama i posljednjim momentima pred predstavu koji iziskuju maksimalnu posvećenost cijelog tima, ovaj duo je pronašao način da s posebnom posvećenošću izdvoji vrijeme za druženje sa Bonjour.ba timom.
Priuštili su nam užitak zavirivanja u garderober, interne šale i pustili da se se prošetamo kroz skrivene prolaze SARTR - a, a onda pružili i ruku kada je bilo potrebno preskočiti teatarske daske da bismo ulovili željeni kadar.
Pripremite se na predstavu kreiranu uz kompozicije Damira Imamovića i djelo uz koje ćete proputovati sve dijelove svijeta, a na kraju, uz naklon glumaca i aplauz shvatiti da ste stigli u najljepši dio sebe. 
Ermin Bravo, glumac, Nevena Divčić, novinarka Bonjour.ba i Alban Ukaj, glumac
Ermin Bravo će se na pozornici naći u ulozi Rafaela Pinte.
Jedan od bosanskohercegovačkih najnagrađivanijih glumaca preuzima ovu emotivnu ulogu romantičnog i nježnog Rafaela nakon brojnih pozorišnih i filmskih uspjeha, poput saradnji na nagrađivanim filmovima Jasmile Žbanić, Danisa Tanovića i Angeline Jolie. 
Ermin Bravo, glumac
Osman Karišik je Rafaelov saborac u danima preživljavanja i njegov bijeg od strašne stvarnosti. Njegov karakter i šarm će u predstavi "Svijet i sve u njemu" donijeti Alban Ukaj, glumac s čijim djelom smo se posebno imali priliku povezati i zavoljeti ga kroz filmove "Quo Vadis, Aida?" i "Jama". Pored toga tu je i film “Pun mjesec” u režiji Nermina Hamzagića.
Alban Ukaj, glumac
Albane i Ermine, predstava „Svijet i sve u njemu“ rađena je prema romanu „Bejturan i ruža“ koji je spoj religije, rata, ljubavi.
Kakvi su vaši prvi dojmovi na priču predstave „Svijet i sve u njemu“ i kako ste doživjeli Rafaela i Osmana?
Ermin: Svijet koji pravimo je kompleksan, roman je ambiciozan, tako da je morala biti i predstava. Svima koji čitaju roman zvuči gotovo nemoguće to prebaciti u pozorište tako da se nadam da ćemo dokazati suprotno, a to je čini mi se trenutno ovdje, na ovim prostorima, a možda i šire, jedino moguće uz režiju Selme Spahić.
To je jedan divan ljubavni par, jedna od ljepših ljubavnih priča koje sam čitao u našoj književnosti i možda jedini s kim mogu zamisliti da bih to igrao je Alban Ukaj. 
Nadam se da ćemo hemiju koja između nas postoji prebaciti u publiku i da ćemo na to pitanje „Da li u svim ekstremnim okolnostima, najekstremnijim u kojim se čovjek može naći, rata, izbjeglištva, gladi, potpunog beznađa, da li ljubav može biti dovoljna da se to preživi?“ Naš odgovor je DA i mislim da je u vremenu u kojem živimo važno da svi to pomislimo.
Alban: Kada sam pročitao knjigu morao sam se orijentisati uz Google Maps da znam gdje se šta dešava. Vrlo gust roman sa nevjerovatnom maštom. Bilo mi je jako uzbudljivo i nikako nisam mogao da zamislim kako se takvo djelo može prenijeti u teatar. Skoro pa nezamislivo. To je epski roman sa mnogo žanrova i vrlo gustom naracijom.
Dug i posvećen rad na adaptaciji romana Selme, Emine i Nejre, me je fascinirao. Bio sam sretan i zabrinut u isto vrijeme jer je zahtijevalo mnogo preciznog posla. "Bejturan i ruža" je možda najbolja ljubavna priča koju sam pročitao u zadnje vrijeme. Iskonska patetika koja godi čitaocu. Rafael i Osman su persone koje danas postoje samo u romanima, zbog toga je to izazov i veliki gušt za igrati.
Ermine, kako ste vi kroz pripremu za ovu predstavu i čitanje djela doživjeli Rafaela Pintu?
Ovo djelo je veoma emotivno za sve čitatelje, hoćemo li tu količinu emocija dobiti i prilikom gledanja predstave?
Dobit će publika mnogo. Ljubav koja postoji između nas u kolektivu, autorskom timu i ovom fenomenalnom ansamblu, teško je da ne pređe i na publiku. Pinto je možda jedan od najljepših likova koje sam igrao i koje ću igrati. Zahtjevan po svojoj tananosti, nježnosti i emotivnosti, snazi, izdržljivosti. Nije ga teško igrati, a s druge strane je jedno od emotivno zahtjevnijih glumačkih iskustava koja sam imao.
Albane, koje Osmanove karakterne crte su vam najzanimljivije, predstavlja li vam nešto poseban izazov prilikom glume, a kojem se ujedno radujete?
Prostodušnost, jednostavnost u promatranju života. Njegov optimizam u bolnim i ekstremnim situacijama. Snalažljivost sa životinjskim instinktom i njegov dar da u ljudima uvijek nalazi ono najbolje.
Možemo reći da su u jednom trenutku svi ili čitali ili govorili o svojim utiscima o pročitanom romanu „Bejturan i ruža“.
Smatrate li da će predstava „Svijet i sve u njemu“ odgovoriti očekivanjima publike izazivajući jednaku euforiju?
Ermin: Predstava je bogata vizuelno, akustički, emotivno. Ona kao i svijet u kojem živimo i istorija melje, gura naprijed, bombarduje raznim intenzitetima, ne da vam da predahnete. Ne dozvoljava katarzu sve do kraja, nadamo se da će se desiti.
Alban: Kada čitate roman vi sami sebi stvarate sliku i krojite neki osobni idealni svijet gdje se radnja odvija. Ovo je naš svijet i u tome mislim da je najveća magija naše predstave, što vam da neku drugu vizuru romana. Meni je to jako uzbudljivo. ”Da bi vodili orkestar, morate okrenuti leđa masi.”
Tako je i Selma s nama. Stvorili smo naš svijet koji, siguran sam, neće vas ostaviti ravnodušnima.
Na koji način smatrate da pozorište uz ovakve predstave može pomoći publici, društvu uopšteno, da se poveže sa temama koje se tiču ljudskih prava?
Koliko je publika u Bosni i Hercegovini spremna prihvatiti spoj kulture i ovakvog diskursa o ljudskim pravima, uključujući prava LGBTQ+ osoba?
Ermin: Mi u kulturi i umjetnosti smo dužni i prirodno nam je i organski da se bavimo ljudskim pravima, pojedinačnim sudbinama, ljudima, dušama. U vremenu kad su u medijima svi samo broj i statistika, naše je da dodamo i donesemo ljudskost, humanizam. Mnogo je ovakvih ljubavnih priča, gay ljubavnih priča, bilo u istoriji, bilo u mnogim ratovima. Puno je bilo veza u svim vojskama koje su postojale, uvijek su bile zabranjene i nikada nisu smjele biti ispričane, zapisane i podijeljene, tako da se većini čini da one u istoriji nisu ni postojale.
Oni koji su malo konzervativniji, kažu da je to moda novog vremena. Ljubav je uvijek postojala, uvijek će postojati, nažalost zabranjena, ali živimo u vremenu kada ništa nije zabranjeno, a što bi bila ljubav?
Alban: Ne razmišljam više na način da to bude aktivizam koji bi ubijedio onog drugog da ne bude agresivan zbog toga što je neko drugačiji. To lako sklizne u pamflet. Mislim da smo prošli tu fazu ili ja želim da vjerujem da jesmo. Ne želim više da se pravdam nacosima. Ovo je ljubavna priča između dvojice muškaraca i kraj.
Pripreme za rad na ovom projektu trajale su više od godinu dana. Šta je za vas najveći izazov i koliko vas je rad na ovoj predstavi promijenio i inspirisao? Šta ste naučili o sebi?
Ermin: Još uvijek sklapam i još uvijek stvaram i još uvijek se pitam i ja mislim da će tek doći vrijeme kad ću sve posložiti, kad se sve slegne i kad ću shvatiti šta sam naučio. Ono što osjetim je, još uvijek ne znam šta, ali znam da je puno.
Hemon je pisao, čini mi se skoro petnaest godina knjigu, Selma je pripremala godinu dana, svi smo se mnogo pripremali jer zahtjeva ozbiljnu pripremu. Od jezika kojim se u predstavi govori tadžičkog, ruskog, francuskog, kineskog, njemačkog, španjol... da istražite istoriju tog vremena, Sarajeva, geografski da istražite šta je to početkom vijeka bio današnji Turkistan ili pustinja u Kini ili Šangaj 30 – ih. Da bi utjelovili te likove mi moramo biti detaljni i imati odgovore na sva pitanja i na sve okolnosti u kojima oni žive. Od toga da znamo vegetaciju u kineskoj pustinji do toga da znamo kolika je vlaga u Šangaju 1932. 
Alban: Trajale su više od godinu dana na adaptaciji i produkcijskoj pripreme, za vrijeme rada na tekstu Selma nam je stalno slala razne materijale o Prvom svjetskom ratu i ostalim temama vezane za knjigu. Kroz rad na ovoj predstavi sam naučio i saznao još mnogo stvari o sarajevskim Sefardima i njihovom uticaju u kulturi grada.
O sebi ništa novo (smijeh). Samo sam možda ušao u novu fazu ljubavne afere s teatrom.
Rad Selme Spahić mnogima je posebno drag, a nerijetko glumci i glumice ističu uspješnost lijepe saradnje s njom.
Postoji li nešto što vas je posebno inspirisalo u njenom pristupu ovom djelu?
Ermin: Posvećenost. Ona je jedna od najposvećenijih umjetnica koje sam ja upoznao do sada. Imao sam sreću i imam sreću da radim s njom od početka njene karijere i imam sreću da me zvala i u ovaj projekat. Ta vrsta poznavanja glumačkog zanata i glumačke umjetnosti se rijetko sreće, ta vrsta detaljnog rada s glumcima, pored ogromne ljubavi koju ona daje je rijetkost. Imamo jedan dragulj, imamo ih puno u umjetnosti, ali nismo ih svjesni i uzimamo ih zdravo za gotovo.
Selma već gradi ozbiljnu karijeru u Evropi i nadam se da nam neće otići. Najviše zbog produkcijskih uslova koji više ne zadovoljavaju ovdje njenu maštu i njen talenat, ali evo mi smo i ovom predstavom pokušali da joj dokažemo da vrijedi ovdje biti, stvarati i potruditi se da ne ode.
Alban: Ovo je četvrti put da radimo zajedno. Nekad u dužim vremenskim razmacima, a nekada kraćim. Meni je nevjerovatan taj njen svijet koji ubrzano raste i uvijek svjež u kreativnosti, a nikada se ne ponavlja. Nekada samo želim da promatram sa strane i oduševljavam se brzinom i razvojem njene mašte. Ponekad je ne mogu ni pratiti.
Selma je umjetnica koja ima šta da kaže svijetu. Možda je ona imala najveći uticaj na mene kada je pozorište u pitanju, čisti dar. Rijetko kada imate priliku da radite s takvom inspirativnom umjetnicom. U radu s glumcima slobodno bih je mogao porediti s braćom Dardenne. Poželim je.
Brza pitanja
Predstava koju biste voljeli ponovo pogledati prvi put?
Ermin: Predstava Closer (Bliže), Dine Mustafića
Alban: Othelo - Eimuntas Nekrosius
Film s najboljim soundtrackom je...?
Ermin: Uh! Hajde reći ću Pulp Fiction
Alban: Pulp Fiction
Šta vam pomaže da se izborite sa tremom pred nastup, ako je imate?
Ermin: Imam uvijek malu tremu, ponavljanje teksta
Alban: Puno pričam i nerviram druge
Kako provodite 15 minuta prije početka predstave?
Ermin: Fokusirajući se na detalje, da budem prisutan ovdje i sada i fokusirajući se na partnere, na detalj na partneru. Trepavicu, oko, nokat, venu...
Alban: Pričajući i pjevajući
Predstava koju bi svi trebali odgledati?
Ermin: „Ljubičasto“ Selme Spahić
Alban: "Svijet i sve u njemu"
Koju knjigu svi trebamo pročitati u 2025. godini?
Ermin: „Bejturan i ruža“ (smijeh)
Alban: „Bejturan i ruža“
Premijera predstave "Svijet i sve u njemu" je bila 16.1., a večeras, 08.10. je imate priliku opet pogledati u Sarajevskom Ratnom Teatru u sklopu MESS Festivala. Uz Ermina i Albana u predstavi glume i Tatjana Šojić, Jelena Kordić Kuret, Kemal Rizvanović, Hana Zrno i Faruk Hajdarević.
Pored redateljice Selme Spahić autorski tim predstave “Svijet i sve u njemu” čine dramaturginje Emina Omerović i Nejra Babić Halvadžija, scenografkinja Lili Anschütz, kostimografkinja Selena Orb, kompozitori Draško Adžić i Damir Imamović i koreografkinja Ena Kurtalić. 
TEKST: Ada Ćeremida
Ušli smo u Pozorište mladih Sarajevo na zatvorenu probu mjuzikla Be More Chill bez velikih očekivanja, a izašli s osjećajem kao da smo upravo gledali pravi mali Broadway trenutak.
Scena je već bila postavljena, ekipa je završavala posljednje tonske provjere, a atmosfera je imala onu posebnu energiju koju prepoznate samo kada se sprema nešto veliko.
Ono što nas je najviše iznenadilo nije bio samo talent ansambla, nego osjećaj radosti koji predstava budi, čak i ako niste tipičan fan mozičkog teatra.
Priča prati tinejdžera koji pokušava pronaći svoje mjesto u svijetu srednjoškolskih pravila, simpatija, rivalstava i želje da bude “cool”. Na papiru to zvuči kao poznata priča odrastanja, ali Be More Chill je pretvara u brzu, duhovitu i vrlo savremenu muzičku avanturu koja se obraća generaciji Z, ali u kojoj će se lako prepoznati i oni koji su srednju školu davno završili.
Prije nego što su se svjetla ugasila, a zavjesa zatvorila, ansambl se okupio u krug oko režisera Sanjina Arnautovića i muzičke redateljice Nikoline Vujić. Bio je to kratak, gotovo intiman trenutak zajedničke koncentracije i podrške, onaj tip pozorišne tišine u kojoj osjetite koliko je ljubavi i rada uloženo u predstavu.
Onda je proba počela. Energija ansambla, humor koji prirodno dolazi iz priče i pop-rock muzika koja nosi čitavu radnju stvaraju osjećaj predstave koja je istovremeno razigrana, emotivna i nevjerovatno zarazna.
Iza ove produkcije stoji veliki interdisciplinarni projekat koji okuplja studente i mlade umjetnike Akademije scenskih umjetnosti, Akademije likovnih umjetnosti i Muzičke akademije u Sarajevu.
Pod vodstvom režisera Sanjina Arnautovića i muzičke direktorice Nikoline Vujić, projekt ima ambiciju razviti dugoročnu platformu za muzički teatar u Bosni i Hercegovini.
Sanjin Arnautović, glumac i režiser sa Nikolinom Vujić, kantautoricom i muzičkom redateljicom
Nikolina, kako je uopće počela ideja da se mjuzikl Be More Chill postavi na scenu u Sarajevu?
Ideja o režiranju mjuzikla i uspostavljanju ovakve produkcije „kuhala“ se već dugo. Sanjin i ja smo razmišljali o mnogim drugim naslovima prije nego što smo donijeli konačnu odluku da to bude upravo Be More Chill.
Shvatili smo da želimo kreirati program koji će spojiti studente i mlade umjetnike triju akademija, Akademije scenskih umjetnosti, Muzičke akademije i Akademije likovnih umjetnosti. Ne samo da ih poveže, nego da im ponudi platformu za usavršavanje vještina, ali i za izgradnju profesionalne mreže.
Pored toga, Be More Chill govori generaciji za koju smatramo da nema dovoljno kulturnih sadržaja namijenjenih upravo njima. Teme mjuzikla su one s kojima se tinejdžeri lako mogu poistovijetiti, ali vjerujem da se u likovima i situacijama iz ove priče može prepoznati svako od nas.
Mjuzikl ima vrlo specifičan pop-rock zvuk. Kako ste pristupili muzičkom identitetu predstave u ovoj lokalnoj produkciji?
Muzički identitet Be More Chill već u originalu nosi snažan spoj pop-rocka, synth zvuka i elemenata punk energije. Taj zvuk nosi određenu vrstu pobune i sirove emocije, što mi je bilo posebno zanimljivo.
Najveći izazov bio je prepjev – kako ga uraditi a da se ne izgubi autentičnost likova, ritmičnost i energija numera, ali ni ono što je u mjuziklu najvažnije: storytelling. U muzičkom teatru pjesma nikada nije samo pjesma – ona je nastavak dramske radnje.
Glumac mora istovremeno voditi misao lika, razmišljati o situaciji, pjevati tehnički zahtjevnu muziku i biti potpuno prisutan u odnosu s partnerima na sceni. Zbog toga mi je bilo važno da tekst u prepjevu ostane prirodan za govor, ali i precizan u ritmu i namjeri.
Jedna od odluka bila je da u pojedinim numerama zadržimo engleske izraze ili čak cijele fraze, jer je to realnost jezika u kojem današnji tinejdžeri, ali i mi odrasli, zapravo komuniciramo.
Kako izgleda rad s mladim izvođačima na ovako zahtjevnom formatu kao što je mjuzikl?
Rad na mjuziklu je uvijek vrlo intenzivan, a za neke od umjetnika ovo je bio i prvi profesionalni projekat. Ono što nam je bilo važno kroz cijeli proces jeste da, uz sav rad i disciplinu, zadržimo entuzijazam i autentičnost izvođača.
Upravo su zaigranost i međusobno razumijevanje bili moje najveće gorivo tokom rada. Imali smo sreću da je čitav tim pristupio procesu otvorenog srca, sa mnogo strpljenja i podrške.
Sanjin i ja smo zajedno s timom ostvarili jedan dugogodišnji san, da imamo svoj prvi company. To je za nas velika stvar, jer smo još kao djeca maštali da jednog dana stvaramo ovakav kolektiv na sceni.
Postoji li neka pjesma iz mjuzikla koju jednostavno ne možete čuti a da je ne zapjevate?
S obzirom na to da sam posljednjih godinu dana najviše slušala Be More Chill, pjesma koja mi trenutno ne izlazi iz glave je “Smartphone Hour”.
Sanjine, ova priča govori o identitetu, pripadanju i pritisku okoline – temama koje su vrlo bliske mlađim generacijama. Kako ste pristupili tim motivima u režiji predstave?
Pričanju ove priče pristupio sam vrlo lično, jer mislim da su teme identiteta, pripadanja i pritiska okoline danas gotovo egzistencijalno pitanje za mlade, ali i za one sa malo više godina.
Nije me zanimalo da ih „ilustrujem“, želio sam da ih proživimo na sceni kroz svaki glumački izbor, kroz situacije, buku i tišinu.
Kada smo tek počinjali zajednički rad, sa ansamblom sam radio na tome da svako pronađe vlastiti odnos prema ovim temama. Tek tada naša priča prestaje biti priča o mladima i postaje priča mladih.
U režiji sam tragao za istinom, ranjivošću i hrabrošću da se pokaže nesigurnost, jer upravo tada dolazi do prepoznavanja i konekcije sa publikom.
Mjuzikl kao forma zahtijeva vrlo preciznu koordinaciju glume, muzike i pokreta. Šta je za vas bio najveći režijski izazov u ovom projektu?
Najveći izazov bio je kako zadržati emociju u formi koja traži tehničku perfekciju. Mjuzikl ne oprašta „otprilike“. Svaki pokret, svaki ton, svaki pogled mora imati razlog.
Moj zadatak bio je da ne izgubimo srce predstave dok gradimo jednu kompleksnu strukturu koja mora funkcionisati besprijekorno.
Tragali smo za organskim spojevima svih elemenata mjuzikla kako bismo postigli da pjesma ne bude prekid radnje nego njen vrhunac, a koreografija produžetak unutrašnjeg života svakog lika.
Koji vam je mjuzikl lično uvijek na vrhu liste favorita, onaj koji biste mogli gledati ili režirati iznova i iznova?
Privlače me naslovi koji spajaju pop-kulturu i emotivne priče: Hadestown, Kosa, Rent, Next to Normal… Lista je zapravo prilično duga, a to je vjerovatno i razlog zašto je mjuzikl moja najdraža teatarska forma.
Kada biste morali opisati energiju ove predstave u tri riječi, koje bi to bile?
Eksplozivna.
Intimna.
Oslobađajuća.
Premijera mjuzikla Be More Chill u Pozorištu mladih Sarajevo zakazana je za 13. mart u 20:00 sati i već je rasprodana, dok su reprize planirane 14. i 15. marta, što ovaj vikend čini savršenim trenutkom za večer u teatru.
Ako je suditi po onome što smo vidjeli na zatvorenoj probi, publiku čeka predstava koja je istovremeno smiješna, emotivna i muzički izuzetno snažna.
Signurni smo da ćete prepoznati isto što smo i mi, to je možda je njen najveći kvalitet, što u vama probudi onu malu iskru radosti zbog koje smo se mnogi i zaljubili u mjuzikle i teatar.
Zato ne čudi što su prve izvedbe već izazvale veliko interesovanje, jer kada se ovakva energija pojavi na sceni, publika to vrlo brzo prepozna.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
