Da, i ova regija je imala svog Freddieja Mercuryja još sedamdesetih godina prošlog vijeka.

Prije nego što su odijela, sako, farmerice i šal oko vrata postali njegov zaštitni znak, Zdravko Čolić je bio čista scenska energija i stilska hrabrost. Vladao je pokretom, pogledom i kombinacijama koje se nisu mogle ignorisati.
 

Zamislite Harryja Stylesa, ali 50 godina ranije i sa šarmom koji ne traži prevod.

Ako mislite da se sve svodilo na specifične printeve tog vremena ili velike kragne na špic, varate se. Čola je nosio aksesoare s lakoćom, imao frizuru koja je postala ikonic i birao komade koji su tada bili rezervisani samo za one s potpunim samopouzdanjem. Da, govorimo i o crvenom šljokičastom kombinezonu. I o metaliziranim srebrnim varijantama. Čola u šljokicama? Apsolutna inspiracija i tada i danas.

 

Kada je moda bila dio nastupa, a ne samo styling

Sedamdesete su bile vrijeme kada je scena tražila stav. Čolić je to intuitivno razumio. Njegove kombinacije nisu bile kostimi, već produžetak muzike i pokreta. Svaki izlazak na scenu bio je kompletna slika: od glave do pete, s jasnom porukom samouvjerenosti.
Košulje otvorenog ovratnika, često sjajne ili bogatih boja, nosio je bez ustručavanja. Kombinezoni, koji ni tada nisu bili “sigurna opcija”, kod njega su izgledali prirodno. Šljokice, metalik materijali, duboki V-izrezi, sve je bilo dio jednog hrabrog, ali kontrolisanog izraza.

 

Ikonična frizura i aksesoari koji su govorili dovoljno

Nijedan modni moment iz tog perioda ne bi bio potpun bez njegove frizure. Duga, gusta, pomalo razigrana kosa bila je jednako prepoznatljiva kao i pjesme koje su se pjevale u glas. U kombinaciji s nakitom, remenjem, ponekad i sunčanim naočalama, Čola je stvarao imidž...  (ovo je savršen trenutak za iskoristiti ovu frazu)... koji je bio ispred svog vremena.

 

Zašto je bio frajer i zašto je to i danas
 

Zdravko Čolić nije bio frajer zato što je pratio trendove, nego zato što ih je nosio kao da su njegovi. Njegov stil nikada nije djelovao isforsirano. Čak i kada je nosio komade koji bi na nekome drugom izgledali previše, kod njega su djelovali... prikladno.
Danas, kada ga prepoznajemo po odijelima, sakoima, farmericama i šalu oko vrata, jasno je da se estetika promijenila. 

Ali suština nije. Ostao je vjeran sebi, svom tempu i osjećaju za mjeru. I upravo zbog toga njegove kombinacije iz 70-ih danas ne gledamo s podsmijehom, nego s divljenjem.

 

Fotografije: YouTube , Facebook profil 1 , Facebook profil 2     

 

Na regionalnoj muzičkoj sceni nije česta pojava da se tako mlada autorica jasno, samouvjereno i bez kalkulacija odluči graditi vlastiti svijet i zvučno i vizuelno.

Vimoksha, umjetničko ime Emine Bajtarević, pripada generaciji koju se često olako etiketira kao „previše online“ ili „nedovoljno fokusiranu“, ali upravo u toj generaciji ona pronalazi prostor za iskrenost, introspekciju i autorsku hrabrost.

Njena muzika je melanholični pop sa elementima city popa, funka i elektronike, ali ono što je izdvaja jeste osjećaj da svaka pjesma ima svoj koncept, atmosferu i estetski okvir.




Magistrica socijalne antropologije, kantautorica i ‘’bedroom'' producentica, Vimoksha iza sebe već ima singl “Nazovi nekog osim dilera” i album “Vilenjak”, kao i nastupe na festivalima poput Sea Star, EXIT i LIFT.

Njeno novo izdanje, EP “Why Now?”, donosi šest pjesama tri na bosanskom i tri na engleskom jeziku uz koprodukciju brazilskog producenta Cutlera i gostovanje sarajevskog repera Sto Posto.

Tim povodom razgovarali smo s Vimokshom o novom EP-ju, pisanju o ljubavi u 2026., Gen Z romantici i trenutku kada pjesma prestane biti samo tvoja.




 

Razgovor s Vimokshom o emocijama ispod površine i generaciji koja osjeća duboko:

 

Vimoksha, tvoj zvuk i estetika od početka djeluju vrlo jasno i promišljeno.   

Kako bi danas, u jednoj rečenici, opisala Vimokshu nekome ko te tek otkriva?  

Zamislite da čitate dnevnik jedne djevojke koja mnogo voli da se igra riječima i istražuje emocije koje su duboko ispod površine.




Imaš imidž umjetnice koja pažljivo gradi atmosferu. Kada si prvi put osjetila da muzika postaje prostor u kojem se želiš u potpunosti izraziti?

Oduvijek sam pisala pjesme, najčešće kao odgovor sama sebi na vlastite doživljaje, no u jednom momentu tokom srednje škole sam osjetila potrebu da pišem i o drugima i približim njihove situacije kroz stihove i melodije. 

Imala sam veliku podršku od prijatelja i starijih muzičara, a validaciju da nastavim dalje dobijam od svakog komentara na muziku koju objavim.





EP nosi vrlo direktno pitanje u naslovu “Why Now?”.   

Šta je bio lični “okidač” da se ove pjesme okupe baš u ovom trenutku?

Vrijeme jako brzo prolazi, te ono što sam planirala na ljeto prošle godine, a što je uključivalo višednevni studijski rad sa bendom je postala neispunjena želja. Međutim, umjesto da čekam novu priliku za isto, odlučila sam da dam život pjesmama koje se, neke duže a neke kraće, kriju na mom računaru. 

Uz veliku pomoć prijatelja producenta kojeg sam upoznala online, radeći zajedno na muzici, WHY NOW? je tu baš sada.

 

“Nazovi nekog osim dilera” je pjesma koju je publika brzo preuzela kao svoju.   

Kako gledaš na trenutak kada pjesma počne živjeti vlastiti život?

Što se mene tiče, neka si svako odabere neku i prihvati je. Volim čuti različita shvatanja i iskustva vezana i za tu, ali i druge pjesme. Jedino mi je neobično, ali i duhovito, što često u pretragama primijetim da ljudi pišu „ne zovi nikog osim dilera“, što je ipak sasvim drugačije od originalne poruke u toj pjesmi.





U tvojim tekstovima ljubav i odnosi nisu idealizirani. Kako danas pišeš o ljubavi i vezama i šta te najviše inspiriše?

Vjerovatno zahvaljujući velikoj ljubavi prema klasičnim romantičnim romanima (kao naprimjer, trenutno aktuelni „Orkanski visovi“), mnogo su mi romantičnije neuzvraćene ili nesretne ljubavi, koje traju godinama, koje se manifestuju u pogledima, skrivenim riječima, snovima i, u silnoj želji da sve to uspije, neslaganjima, pogrešnim shvatanjima, rastancima. 

Ako nekada i napišem tekst u kojem je ljubav uzvraćena, pitat ću „pa dobro, ali što baš sad“, kao u prvom singlu EP-ja.




Kako balansiraš između melanholičnih tekstova i energije koju želiš prenijeti publici uživo, šta je ono što želiš da ljudi ponesu sa sobom nakon slušanja?

Bez obzira na melanholične tekstove, ne želim da se iko na mojim nastupima osjeća tužno. Baš naprotiv, plan mi je da održim istu energiju kao i na prethodnim susretima sa publikom: mi dijelimo iskustva koja su nam pomogla da se prepoznamo u tim tekstovima, ali zajedno izazivamo jedan veliki val sreće koji se uvijek uzajamno osjeti. 





U vremenu u kojem je lako izgubiti autentičnost u buci trendova, Vimoksha bira sporije, iskrenije i emotivnije pripovijedanje. 

A ako je suditi po reakcijama publike i sve jasnijem umjetničkom identitetu, “Why Now?” možda je zapravo pravo pitanje za publiku: ako ne sada, kada?

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Adna Bašić, Studio Kolajna