Prošlo je 15 godina otkako je Mariza, jedan od najpoznatijih glasova Portugala, posljednji put nastupila u Sarajevu.

Ove jeseni, legendarna fado pjevačica vraća se na scenu s koncertom koji obećava večer prepunu emocija i nezaboravnih trenutaka. Poznata po svojoj snažnoj scenskoj energiji i interpretacijama koje diraju u srž, Mariza je fado pretvorila iz portugalske tradicije u univerzalni jezik čežnje, ljubavi i izdržljivosti. Sarajevo, sa svojom bogatom i emotivnom historijom, čini se kao savršeno mjesto za njen povratak.




Sa više od dvije decenije međunarodnih uspjeha, brojnim nagradama i saradnjama s legendama poput Stinga i Lennyja Kravitza, Mariza je postala most između kultura, a opet ostala duboko vezana za dušu Lisabona. 

Njen posljednji projekat, Mariza Canta Amália, omaž je fado ikoni Amáliji Rodrigues, ali i potvrda njenog vlastitog umjetničkog puta. Uoči sarajevskog nastupa, razgovarali smo s Marizom o tradiciji, globalnoj sceni i povratku u grad koji je nazvala nezaboravnim.




Nakon 15 godina vraćate se u Sarajevo. Kako se osjećate što ste ponovo u ovom gradu i nastupate pred njegovom publikom?  

Osjeća se kao povratak kući, u uspomenu koja me nikada nije istinski napustila. Sarajevo nosi dušu koja je i otporna i poetska, a vratiti se nakon 15 godina znači ponovo se povezati s tim duhom. 

Duboko sam dirnuta što mogu ponovo podijeliti svoju muziku s publikom koja je uvijek tako toplo prihvata.



Fado je uvijek bio u srcu vaše muzike. Uz ovako globalnu karijeru, kako održavate ravnotežu između tradicije i modernih muzičkih izraza?  

Za mene tradicija nije teret, ona je temelj. Nosim suštinu fada svuda sa sobom, ali mu dopuštam da diše, da razgovara s drugim zvukovima i kulturama. Ta ravnoteža dolazi iz poštovanja, dajem čast onome što mi je predato, ali se usuđujem pustiti ga da raste.



Vaš posljednji album, „Mariza Canta Amália“, omaž je legendi fada. Šta ste otkrili o sebi tokom stvaranja ovog intimnog projekta?  

Amália je bila svjetionik za sve nas. Dok sam iznova proživljavala njen repertoar, otkrila sam ne samo njenu briljantnost, već i vlastitu ranjivost. Podsjetilo me na odgovornost koju imam kao umjetnica, da budem autentična, da budem neustrašiva i da pustim emociju da me vodi.


Svaki nastup uživo je jedinstven. Koje emocije i priče želite prenijeti publici na sceni?  

Na sceni želim stvoriti prostor u kojem vrijeme nestaje, gdje svi zajedno osjećamo čežnju, radost, bol i nadu koju muzika nosi. Svaki nastup je novi razgovor, nikada ne znam tačno kuda će me odvesti, ali uvijek je iskren.



Vaša muzika je duboko ukorijenjena u portugalskoj kulturi. Kako je vaše naslijeđe oblikovalo vaš umjetnički identitet?   

Možete li podijeliti jedno sjećanje iz djetinjstva koje je produbilo vašu vezu s ovim žanrom?  

Sjećam se da je fado bio svuda oko mene u mom susjedstvu, Mouraria. Bio je u glasovima ljudi, na ulicama, u duši zajednice. U taverni mojih roditelja počela sam pjevati fado kada sam imala samo pet godina, prije nego što sam znala čitati. 

Ti rani trenuci bili su moja prva škola života i muzike, i oblikovali su me na načine koje nikada ne mogu zaboraviti.



Fado se često opisuje kao muzika čežnje i ljubavi. Da li se te emocije mijenjaju dok nastupate širom svijeta?  

Fado nije samo o čežnji i ljubavi, on nosi i jednu čarobnu melanholiju koja nam dopušta da istražimo najdublje emocije ljudske duše. Govori o ljubavi u svim njenim oblicima, romantičnoj, ljubavi prema životu, prema zemlji, prema korijenima. 

Kada pjevam fado širom svijeta, osjećam da se ta univerzalna istina povezuje s ljudima svugdje. Čak i ako ne razumiju riječi, razumiju emociju, jer ona pripada svima nama.



Surađivali ste s umjetnicima poput Stinga i Lennyja Kravitza. Kako su ta iskustva utjecala na vašu umjetničku viziju?  

Pokazali su mi ljepotu muzičkog dijaloga. Stajati pored takvih umjetnika znači svjedočiti velikodušnosti, skromnosti i hrabrosti. Te suradnje proširile su moju viziju fada, dokazujući da on može razgovarati s bilo kojim žanrom, a da pri tome ne izgubi svoju dušu.


Tradicionalna muzika prelazi granice kao nikada do sada. Šta mislite o globalnoj sceni i rastućoj popularnosti kulturne muzike?  

Mislim da svijet gladuje za autentičnošću. U vremenu kada sve djeluje brzo i prolazno, tradicionalna muzika nas vraća korijenima, podsjeća nas odakle dolazimo. Njen uspon na globalnom nivou znak je da ljudi traže povezanost, korijene i priče koje traju.



Za mlade izvođače može biti izazovno balansirati između tradicije i modernosti.   

Koji biste savjet dali onima koji žele donijeti lokalnu muziku na svjetsku scenu?  

Budite ponosni na svoje korijene. Nikada se ne bojte inovacija, ali uvijek znajte koje vas tlo hrani. Ako u svojoj umjetnosti nosite istinu, svijet će slušati, jer autentičnost prelazi sve granice.


Sarajevo ima jedinstvenu muzičku i kulturnu historiju. Šta vas lično privlači ovom gradu i čemu se najviše radujete tokom posjete?

Sarajevo ima dušu otpornosti, ljepote i umjetnosti. Privlače me njegova historija, njegova toplina i sposobnost da bol pretvori u poeziju. Najviše se radujem povezanosti – da ponovo osjetim zagrljaj ove publike i da s njima podijelim glas fada.


 

Foto: Alex Dimitriović

Na regionalnoj muzičkoj sceni nije česta pojava da se tako mlada autorica jasno, samouvjereno i bez kalkulacija odluči graditi vlastiti svijet i zvučno i vizuelno.

Vimoksha, umjetničko ime Emine Bajtarević, pripada generaciji koju se često olako etiketira kao „previše online“ ili „nedovoljno fokusiranu“, ali upravo u toj generaciji ona pronalazi prostor za iskrenost, introspekciju i autorsku hrabrost.

Njena muzika je melanholični pop sa elementima city popa, funka i elektronike, ali ono što je izdvaja jeste osjećaj da svaka pjesma ima svoj koncept, atmosferu i estetski okvir.




Magistrica socijalne antropologije, kantautorica i ‘’bedroom'' producentica, Vimoksha iza sebe već ima singl “Nazovi nekog osim dilera” i album “Vilenjak”, kao i nastupe na festivalima poput Sea Star, EXIT i LIFT.

Njeno novo izdanje, EP “Why Now?”, donosi šest pjesama tri na bosanskom i tri na engleskom jeziku uz koprodukciju brazilskog producenta Cutlera i gostovanje sarajevskog repera Sto Posto.

Tim povodom razgovarali smo s Vimokshom o novom EP-ju, pisanju o ljubavi u 2026., Gen Z romantici i trenutku kada pjesma prestane biti samo tvoja.




 

Razgovor s Vimokshom o emocijama ispod površine i generaciji koja osjeća duboko:

 

Vimoksha, tvoj zvuk i estetika od početka djeluju vrlo jasno i promišljeno.   

Kako bi danas, u jednoj rečenici, opisala Vimokshu nekome ko te tek otkriva?  

Zamislite da čitate dnevnik jedne djevojke koja mnogo voli da se igra riječima i istražuje emocije koje su duboko ispod površine.




Imaš imidž umjetnice koja pažljivo gradi atmosferu. Kada si prvi put osjetila da muzika postaje prostor u kojem se želiš u potpunosti izraziti?

Oduvijek sam pisala pjesme, najčešće kao odgovor sama sebi na vlastite doživljaje, no u jednom momentu tokom srednje škole sam osjetila potrebu da pišem i o drugima i približim njihove situacije kroz stihove i melodije. 

Imala sam veliku podršku od prijatelja i starijih muzičara, a validaciju da nastavim dalje dobijam od svakog komentara na muziku koju objavim.





EP nosi vrlo direktno pitanje u naslovu “Why Now?”.   

Šta je bio lični “okidač” da se ove pjesme okupe baš u ovom trenutku?

Vrijeme jako brzo prolazi, te ono što sam planirala na ljeto prošle godine, a što je uključivalo višednevni studijski rad sa bendom je postala neispunjena želja. Međutim, umjesto da čekam novu priliku za isto, odlučila sam da dam život pjesmama koje se, neke duže a neke kraće, kriju na mom računaru. 

Uz veliku pomoć prijatelja producenta kojeg sam upoznala online, radeći zajedno na muzici, WHY NOW? je tu baš sada.

 

“Nazovi nekog osim dilera” je pjesma koju je publika brzo preuzela kao svoju.   

Kako gledaš na trenutak kada pjesma počne živjeti vlastiti život?

Što se mene tiče, neka si svako odabere neku i prihvati je. Volim čuti različita shvatanja i iskustva vezana i za tu, ali i druge pjesme. Jedino mi je neobično, ali i duhovito, što često u pretragama primijetim da ljudi pišu „ne zovi nikog osim dilera“, što je ipak sasvim drugačije od originalne poruke u toj pjesmi.





U tvojim tekstovima ljubav i odnosi nisu idealizirani. Kako danas pišeš o ljubavi i vezama i šta te najviše inspiriše?

Vjerovatno zahvaljujući velikoj ljubavi prema klasičnim romantičnim romanima (kao naprimjer, trenutno aktuelni „Orkanski visovi“), mnogo su mi romantičnije neuzvraćene ili nesretne ljubavi, koje traju godinama, koje se manifestuju u pogledima, skrivenim riječima, snovima i, u silnoj želji da sve to uspije, neslaganjima, pogrešnim shvatanjima, rastancima. 

Ako nekada i napišem tekst u kojem je ljubav uzvraćena, pitat ću „pa dobro, ali što baš sad“, kao u prvom singlu EP-ja.




Kako balansiraš između melanholičnih tekstova i energije koju želiš prenijeti publici uživo, šta je ono što želiš da ljudi ponesu sa sobom nakon slušanja?

Bez obzira na melanholične tekstove, ne želim da se iko na mojim nastupima osjeća tužno. Baš naprotiv, plan mi je da održim istu energiju kao i na prethodnim susretima sa publikom: mi dijelimo iskustva koja su nam pomogla da se prepoznamo u tim tekstovima, ali zajedno izazivamo jedan veliki val sreće koji se uvijek uzajamno osjeti. 





U vremenu u kojem je lako izgubiti autentičnost u buci trendova, Vimoksha bira sporije, iskrenije i emotivnije pripovijedanje. 

A ako je suditi po reakcijama publike i sve jasnijem umjetničkom identitetu, “Why Now?” možda je zapravo pravo pitanje za publiku: ako ne sada, kada?

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Adna Bašić, Studio Kolajna