TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 17.1.2026.
U našoj Kultura rubrici najčešće nas zanimaju trenuci kada umjetnost ne pokušava da bude “još jedna stvar” u feedu, nego iskustvo koje traži prisutnost. Upravo zato se ovom izdanju vraćamo s posebnom pažnjom: Electric Counterpoint, kompozicija Stevea Reicha u interpretaciji Mirze Redžepagića, debitirala je jučer uz video.
Izdanje dolazi kroz nezavisni sarajevski label REKORD, koji su osnovali Mirza Redžepagić i Livina Tanović, kao prostor u kojem se muzici pristupa kroz proces, saradnju i dugoročno slušanje, a ne kroz logiku trenutne vidljivosti.
Umjesto da se priča vrti oko vidljivosti, ritma objava ili “moranja”, fokus ovdje ostaje na samoj muzici na trajanju, slojevima i načinu na koji minimalizam mijenja naš odnos prema vremenu.
Ideja iza izdanja polazi od jednostavne tvrdnje: muzika postoji tek kada joj dozvolimo da traje i kada slušanje postane svjestan čin, a ne usputna navika. U tom smislu, Electric Counterpoint nije “novitet” koliko je gesta povjerenja: u sporost, u proces i u slušaoca.
Mirza Redžepagić gitarista i kompozitor
Djelo koje traži kontinuitet, ne fragment
Electric Counterpoint je minimalističko djelo koje svoju snagu ne gradi na dramatičnim preokretima, nego na postepenom otkrivanju unutrašnje arhitekture: ponavljanjima, slojevima i malim pomacima koji postaju čujni tek kad ostanemo dovoljno dugo.
U vremenu u kojem je i umjetnost često svedena na potrošni format, ovo izdanje svjesno insistira na suprotnom, na strpljenju, pažnji i ideji da trajanje nije nusproizvod, nego centralna vrijednost slušanja. Uz singl izlazi i video , kao dodatni ulaz u isti svijet bez potrebe da se objašnjava, samo da se doživi.
U nastavku donosimo intervju s Mirzom Redžepagićem.
Mirza, shvatili smo da Electric Counterpoint traži vrijeme. Ne samo za izvođenje, nego i za slušanje.
Šta se po tebi gubi kada muziku konzumiramo fragmentirano?
Kada muziku tretiramo kao potrošni resurs, uskraćujemo sebi trenutke u kojima smo zaista prisutni. Logika kulturnog konzumerizma: što brže, što kraće, što više sadržaja u što manje vremena, tretira muziku kao regulator raspoloženja ili kao alat za punjenje tišine.
Muzika traži kontinuitet, a u tom kontinuitetu mi postajemo svjesni sebe i trenutka u kojem postojimo, nebitno da li kao slušaoc, izvođač ili kao kompozitor. Slušajući muziku u fragmentima gubimo mogućnost da se nešto postepeno desi u nama.
Drugim riječima, gubi se iskustvo zaokruženost i kontinuiteta, a bez toga nestaje ono za čime čovjek prirodno teži a to je osjećaj cjelovitosti i mira u odnosu na okruženje.
Minimalizam, često i pogrešno, tumačimo kao redukciju, a ne kao intenzitet pažnje.
Šta se, po tvom iskustvu, otkriva tek kada se ostane dovoljno dugo u jednoj muzičkoj ideji?
Često se minimalizam pogrešno doživljava kao estetika siromašenja ili redukcije. Međum, minimalizam od nas traži da ostanemo dovoljno dugo u jednoj ideji da bismo primijetili njena unutrašnja kretanja.
Tek kada ta ideja počne da se raslojava i otkriva svoju arhitekturu, postaje jasno kako i najmanja promjena u dinamici, harmoniji ili melodiji može stvoriti potpuno drugačiji osjećaj.
Današnji potrošački odnos prema umjetnosti ne trpi trajanje, jer trajanje ne generira “engagement”, a samim tim ni “vrijednost”, ali se upravo u trajanju otkriva složenost jer minimalizam reducira sadržaj kako bi nas fokusirao. 
Zato je konstantna repeticija toliko važna: kroz ponavljanje postajemo svjesni detalja gdje i najmanji pomaci odjednom postaju primjetni.
U tome leži česta zabuna u doživljaju minimalizma gdje mislimo da dobijamo manje, a zapravo dobijamo više, samo sporije.
Kažeš da ovo izdanje nije nastalo da bi ‘održavalo algoritam živim’, što je zanimljivo u današnjici.
Šta se zapravo dešava s muzikom kada je oslobođena potrebe da bude stalno prisutna, vidljiva, nova?
Vjerujem da se umjetnik najprije mora osloboditi pritiska da bude stalno prisutan kako bi uopšte mogao slobodno da stvara. Muzička industrija već odavno ne vrijednuje kvalitet koliko vrijednuje kontinuitet prisustva, jer je jedini prioritet da opskrbi algoritam sadržajem.
Takva atmosfera neminovno proizvodi osjećaj neuspjeha, posebno kod mladih umjetnika koji, nakon sto odbijenih mailova, počnu misliti da je problem u njihovoj umjetnosti.
Kada taj pritisak popusti i kada umjetnik uspije osvijestiti unutrašnji poriv za stvaranjem, otvaraju se vrata svjetova koji vraćaju povjerenje u sopstvenu kreativnost. Tada se jača i svijest o sebi, odbacuje potreba da budemo dio te neprirodne kulture koja realno ubija kreativnost.
Electric Counterpoint sam snimio upravo zato što sam osjetio unutrašnji poriv da ga izvedem i podijelim. Samo zbog toga.
Iako nisi autor kompozicije, doživljavaš je kao svoju.
Gdje za tebe prestaje interpretacija, a počinje inmni odnos s djelom?
Još od studentskih dana Electric Counterpoint me je oduševljavao zbog nenapadne repetitivnosti, kompleksne zvučne slojevitosti i izvođačke izazovnosti. Kompozicija zahtijeva perfekciju, kako u tehničko-izvođačkom smislu, tako i u produkcijskom.
Djelo je napisano za jedanaest gitara i dvije bas gitare i uvijek sam ga sebi postavljao kao izazov, jer je koncipirano tako da se svaki instrument mora posebno navježbati i snimiti.
Još je zahtjevniji proces postprodukcije, koji traži nevjerovatno mnogo vremena da bi se svi slojevi složili i isproducirali na način koji zadovoljava zahtjeve kompozitora, vrlo jasno naznačene u partituri.
Iako često volim kompleksne umjetničke forme, moj umjetnički senzibilitet oduvijek gravitira less is more principu, gdje se sa minimalnim sredstvima otvara najveći prostor značenja.
Kod takvih djela se briše jasna granica između onoga što je zapisano u partituri i onoga što zapravo osjećam. U tom trenutku znam da je djelo, iako nije moje, postalo dio mene, te ga sebično prisvajam.
Kažeš i da ovo nije čin otpora, već gesta povjerenja. Kome je to povjerenje upućeno? Slušaocu, samom djelu ili procesu?
Rekao bih svima, ali na različite načine. Povjerenje djelu znači vjerovati da ono ima nešto reći, bez potrebe za pojašnjenjem. Povjerenje u slušaoca podrazumijeva uvjerenje da on nije pasivna publika koju treba zavesti ili zabaviti, nego biće koje može čuti i razumjeti kada mu se nešto ponudi bez objašnjenja.
Posljednjih godinu dana sam kao kompozitor poprilično aktivan u teatru i to mi je ogolilo pogled prema istni jer se tu istina ne može simulirati.
Ako bi slušalac ovom izdanju pristupio bez ikakvog konteksta, bez znanja o Reichu, minimalizmu ili savremenoj sceni, šta bi volio da mu se dogodi tokom slušanja?
Volio bih da mu se desi jedna jednostavna stvar: da vrijeme nakratko prestane biti problem. Da prestane bi nešto što treba savladati, kontrolisati ili opmizirati.
Ako se u tih 14 minuta desi i najmanji pomak, da se osjeti mirnije ili prisutnije, onda je to dovoljno. Možda je to skroman cilj, ali mislim da je to najuzvišenije što umjetnost može učini: da nas vrati nama samima.
U ovom izdanju Electric Counterpoint ne nudi instant-efekat, nego prostor u kojem se promjena dešava tiho: kroz ponavljanje, slojevitost i pažnju.
Ideja nije da muzika bude stalno “nova”, nego da bude stvarna da traje dovoljno dugo da u nama nešto pomjeri. Ako joj priđemo bez očekivanja i bez presijecanja na fragmente, djelo postaje jednostavan test prisutnosti: koliko smo spremni da ostanemo.
A možda je upravo to najradikalnije što danas jedan singl može tražiti od nas.
TEKST: Ada Ćeremida
Prije nego što se u maju ugase svjetla dvorane i krene prvi refren u glas, provjerili smo koje pjesme Zdravka Čolića publika danas najviše sluša na Spotifyju.
Postoje izvođači čija se karijera ne mjeri decenijama, nego generacijama, a Zdravko Čolić je upravo to. O njegovoj scenskoj energiji, stilu i harizmi već smo pisali kroz nostalgični pogled na sedamdesete, kada je regionalna scena imala svog “Freddieja Mercuryja”.
Ista ta energija živi kroz streaming brojeve i prepune dvorane. Pred četiri rasprodana koncerta u maju, pogledali smo kako izgleda Čolina popularnost na Spotifyju i koje se pjesme slušaju najviše.
Ovo je lista koja savršeno funkcioniše i kao koncertna priprema.
Danas, u digitalnoj eri, Zdravko Čolić je i Verified Artist na Spotifyju, s više od 443.000 mjesečnih slušalaca, a u nastavku donosimo Top 10 pjesama prema broju streamova na Spotifyju, uz kratki kontekst zašto su baš ove numere i danas među najvoljenijima i zašto ćete ih gotovo sigurno čuti uživo.
#1 Ti si mi u krvi
Bezvremenski emotivni vrhunac svake Čoline faze sa 7.051.078 streamova i pjesma koja ne silazi s vrha ni u digitalnoj eri.
#2 Jedina
Balada koja spaja radijsku klasiku i streaming publiku, često visoko na ex-YU playlistama.
#3 Pusti, pusti modu
Ironična, ritmična i savršeno “Čolina stvar'', dokaz da su njegove poruke i dalje aktuelne.
#4 Kao moja mati
Pjesma koja snažno rezonira s publikom svih generacija, posebno u live izvedbama.
#5 E, draga, draga
Jedan od onih refrena koji se pjevaju bez razmišljanja i kod kuće i u dvorani. sa 3.419.345 streamova.
#6 Pjevam danju, pjevam noću
Autobiografski duh karijere pretočen u pjesmu koja je i danas koncertni favorit sa 3.419.345 streamova.
#7 Prolaze neke slike
Čista nostalgija, često birana u “late night” i “nostalgija” playlistama.
#8 Sto puta
Tiša, ali postojana u slušanju, tipičan primjer dugovječnosti njegovog kataloga.
#9 Južnjaci
Regionalni identitet i emocija u pjesmi koja je s godinama dobila novo značenje.
#10 Živiš u oblacima
Lagana, romantična i idealna kao uvod ili predah tokom koncerta.
Od vinila i radija do Spotifyja i rasprodanih dvorana, rijetko koji izvođač uspijeva zadržati ovakav kontinuitet. Čolićeve pjesme danas se ne slušaju iz navike, nego iz potrebe da se zapjevaju u autu, kod kuće ili u glas s hiljadama drugih ljudi.
Pred maj i četiri rasprodana koncerta sa petim datumom dodanim, ova lista nije samo presjek streamova, nego i podsjetnik koliko je njegov repertoar i dalje živ. Neke od ovih pjesama znamo od prvog slušanja, druge otkrivamo iznova.
A sve ćemo ih, vrlo vjerovatno, pjevati zajedno.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
