TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 17.1.2026.
U našoj Kultura rubrici najčešće nas zanimaju trenuci kada umjetnost ne pokušava da bude “još jedna stvar” u feedu, nego iskustvo koje traži prisutnost. Upravo zato se ovom izdanju vraćamo s posebnom pažnjom: Electric Counterpoint, kompozicija Stevea Reicha u interpretaciji Mirze Redžepagića, debitirala je jučer uz video.
Izdanje dolazi kroz nezavisni sarajevski label REKORD, koji su osnovali Mirza Redžepagić i Livina Tanović, kao prostor u kojem se muzici pristupa kroz proces, saradnju i dugoročno slušanje, a ne kroz logiku trenutne vidljivosti.
Umjesto da se priča vrti oko vidljivosti, ritma objava ili “moranja”, fokus ovdje ostaje na samoj muzici na trajanju, slojevima i načinu na koji minimalizam mijenja naš odnos prema vremenu.
Ideja iza izdanja polazi od jednostavne tvrdnje: muzika postoji tek kada joj dozvolimo da traje i kada slušanje postane svjestan čin, a ne usputna navika. U tom smislu, Electric Counterpoint nije “novitet” koliko je gesta povjerenja: u sporost, u proces i u slušaoca.
Mirza Redžepagić gitarista i kompozitor
Djelo koje traži kontinuitet, ne fragment
Electric Counterpoint je minimalističko djelo koje svoju snagu ne gradi na dramatičnim preokretima, nego na postepenom otkrivanju unutrašnje arhitekture: ponavljanjima, slojevima i malim pomacima koji postaju čujni tek kad ostanemo dovoljno dugo.
U vremenu u kojem je i umjetnost često svedena na potrošni format, ovo izdanje svjesno insistira na suprotnom, na strpljenju, pažnji i ideji da trajanje nije nusproizvod, nego centralna vrijednost slušanja. Uz singl izlazi i video , kao dodatni ulaz u isti svijet bez potrebe da se objašnjava, samo da se doživi.
U nastavku donosimo intervju s Mirzom Redžepagićem.
Mirza, shvatili smo da Electric Counterpoint traži vrijeme. Ne samo za izvođenje, nego i za slušanje.
Šta se po tebi gubi kada muziku konzumiramo fragmentirano?
Kada muziku tretiramo kao potrošni resurs, uskraćujemo sebi trenutke u kojima smo zaista prisutni. Logika kulturnog konzumerizma: što brže, što kraće, što više sadržaja u što manje vremena, tretira muziku kao regulator raspoloženja ili kao alat za punjenje tišine.
Muzika traži kontinuitet, a u tom kontinuitetu mi postajemo svjesni sebe i trenutka u kojem postojimo, nebitno da li kao slušaoc, izvođač ili kao kompozitor. Slušajući muziku u fragmentima gubimo mogućnost da se nešto postepeno desi u nama.
Drugim riječima, gubi se iskustvo zaokruženost i kontinuiteta, a bez toga nestaje ono za čime čovjek prirodno teži a to je osjećaj cjelovitosti i mira u odnosu na okruženje.
Minimalizam, često i pogrešno, tumačimo kao redukciju, a ne kao intenzitet pažnje.
Šta se, po tvom iskustvu, otkriva tek kada se ostane dovoljno dugo u jednoj muzičkoj ideji?
Često se minimalizam pogrešno doživljava kao estetika siromašenja ili redukcije. Međum, minimalizam od nas traži da ostanemo dovoljno dugo u jednoj ideji da bismo primijetili njena unutrašnja kretanja.
Tek kada ta ideja počne da se raslojava i otkriva svoju arhitekturu, postaje jasno kako i najmanja promjena u dinamici, harmoniji ili melodiji može stvoriti potpuno drugačiji osjećaj.
Današnji potrošački odnos prema umjetnosti ne trpi trajanje, jer trajanje ne generira “engagement”, a samim tim ni “vrijednost”, ali se upravo u trajanju otkriva složenost jer minimalizam reducira sadržaj kako bi nas fokusirao. 
Zato je konstantna repeticija toliko važna: kroz ponavljanje postajemo svjesni detalja gdje i najmanji pomaci odjednom postaju primjetni.
U tome leži česta zabuna u doživljaju minimalizma gdje mislimo da dobijamo manje, a zapravo dobijamo više, samo sporije.
Kažeš da ovo izdanje nije nastalo da bi ‘održavalo algoritam živim’, što je zanimljivo u današnjici.
Šta se zapravo dešava s muzikom kada je oslobođena potrebe da bude stalno prisutna, vidljiva, nova?
Vjerujem da se umjetnik najprije mora osloboditi pritiska da bude stalno prisutan kako bi uopšte mogao slobodno da stvara. Muzička industrija već odavno ne vrijednuje kvalitet koliko vrijednuje kontinuitet prisustva, jer je jedini prioritet da opskrbi algoritam sadržajem.
Takva atmosfera neminovno proizvodi osjećaj neuspjeha, posebno kod mladih umjetnika koji, nakon sto odbijenih mailova, počnu misliti da je problem u njihovoj umjetnosti.
Kada taj pritisak popusti i kada umjetnik uspije osvijestiti unutrašnji poriv za stvaranjem, otvaraju se vrata svjetova koji vraćaju povjerenje u sopstvenu kreativnost. Tada se jača i svijest o sebi, odbacuje potreba da budemo dio te neprirodne kulture koja realno ubija kreativnost.
Electric Counterpoint sam snimio upravo zato što sam osjetio unutrašnji poriv da ga izvedem i podijelim. Samo zbog toga.
Iako nisi autor kompozicije, doživljavaš je kao svoju.
Gdje za tebe prestaje interpretacija, a počinje inmni odnos s djelom?
Još od studentskih dana Electric Counterpoint me je oduševljavao zbog nenapadne repetitivnosti, kompleksne zvučne slojevitosti i izvođačke izazovnosti. Kompozicija zahtijeva perfekciju, kako u tehničko-izvođačkom smislu, tako i u produkcijskom.
Djelo je napisano za jedanaest gitara i dvije bas gitare i uvijek sam ga sebi postavljao kao izazov, jer je koncipirano tako da se svaki instrument mora posebno navježbati i snimiti.
Još je zahtjevniji proces postprodukcije, koji traži nevjerovatno mnogo vremena da bi se svi slojevi složili i isproducirali na način koji zadovoljava zahtjeve kompozitora, vrlo jasno naznačene u partituri.
Iako često volim kompleksne umjetničke forme, moj umjetnički senzibilitet oduvijek gravitira less is more principu, gdje se sa minimalnim sredstvima otvara najveći prostor značenja.
Kod takvih djela se briše jasna granica između onoga što je zapisano u partituri i onoga što zapravo osjećam. U tom trenutku znam da je djelo, iako nije moje, postalo dio mene, te ga sebično prisvajam.
Kažeš i da ovo nije čin otpora, već gesta povjerenja. Kome je to povjerenje upućeno? Slušaocu, samom djelu ili procesu?
Rekao bih svima, ali na različite načine. Povjerenje djelu znači vjerovati da ono ima nešto reći, bez potrebe za pojašnjenjem. Povjerenje u slušaoca podrazumijeva uvjerenje da on nije pasivna publika koju treba zavesti ili zabaviti, nego biće koje može čuti i razumjeti kada mu se nešto ponudi bez objašnjenja.
Posljednjih godinu dana sam kao kompozitor poprilično aktivan u teatru i to mi je ogolilo pogled prema istni jer se tu istina ne može simulirati.
Ako bi slušalac ovom izdanju pristupio bez ikakvog konteksta, bez znanja o Reichu, minimalizmu ili savremenoj sceni, šta bi volio da mu se dogodi tokom slušanja?
Volio bih da mu se desi jedna jednostavna stvar: da vrijeme nakratko prestane biti problem. Da prestane bi nešto što treba savladati, kontrolisati ili opmizirati.
Ako se u tih 14 minuta desi i najmanji pomak, da se osjeti mirnije ili prisutnije, onda je to dovoljno. Možda je to skroman cilj, ali mislim da je to najuzvišenije što umjetnost može učini: da nas vrati nama samima.
U ovom izdanju Electric Counterpoint ne nudi instant-efekat, nego prostor u kojem se promjena dešava tiho: kroz ponavljanje, slojevitost i pažnju.
Ideja nije da muzika bude stalno “nova”, nego da bude stvarna da traje dovoljno dugo da u nama nešto pomjeri. Ako joj priđemo bez očekivanja i bez presijecanja na fragmente, djelo postaje jednostavan test prisutnosti: koliko smo spremni da ostanemo.
A možda je upravo to najradikalnije što danas jedan singl može tražiti od nas.
TEKST: Ada Ćeremida
Sedmica u kojoj se jedan dan završava na rooftopu, drugi u galeriji, a treći na predstavi zvuči kao plan koji ne želimo propustiti.
Od 13. do 19. juna Garden of Dreams će aktivirati različite gradske lokacije i povezati muziku, umjetnost i kulturu u jedinstven festivalski program.
Ove godine na mapi su i neka nova mjesta, ali i sadržaji koji nadilaze klasičan festivalski format.
Pregledali smo raspored i izdvojili događaje koje bismo bez razmišljanja dodali u svoj kalendar. Ako tražite inspiraciju za narednu sedmicu u gradu, ovo je dobra polazna tačka.
Garden of Dreams već godinama gradi program koji se ne zadržava samo na jednoj lokaciji niti na jednom formatu.
Tokom sedam dana festival će se preseliti od muzejskih platoa i gradskih krovova do galerijskih prostora i kulturnih institucija, stvarajući program koji jednako privlači ljubitelje muzike, umjetnosti i kreativne scene.
Garden of Dreams 13. juna po prvi put stiže ispred Zemaljskog muzeja BiH, jedne od najznačajnijih kulturnih institucija u zemlji.
Foto: Bonjour.ba arhiva
Otvaranje festivala na ovoj lokaciji donosi zanimljiv spoj arhitekture, historije i savremene elektronske muzike. Program predvode Denis Sulta, Bonjasky i AURISE - Ilija Đoković i Surrender Discipline dok će Doel i More Than You zagrijati atmosferu.
Muzejski plato postat će pozornica za početak sedmodnevne festivalske priče. Već zbog same lokacije ovo je događaj koji želimo doživjeti uživo.
Dan kasnije, 14. juna, festival se seli na rooftop zgrade Svjetlosti. Ako postoji lokacija koja ljetnim događajima daje dodatnu dimenziju, onda je to pogled na grad u trenutku kada sunce zalazi iza sarajevskih brda.
Za atmosferu će biti zaduženi Priku, After Affair i Fedja Knajdl uz podršku Torresa, Lubnye, Not Yet i GoD Talents.
Kombinacija muzike i jedne od najljepših gradskih panorama zvuči kao dovoljno dobar razlog da rezervišete veče unaprijed.
Nisu svi festivalski trenuci rezervisani za plesni podij. Ako vam između događaja odgovara mirniji kulturni sadržaj, 16. juni donosi izložbu Zlatka Ćosića "Drop On A Lens" u Galeriji Manifesto.
Njegov rad često istražuje identitet, migracije, tehnologiju i savremeno društvo, pa očekujemo izložbu koja otvara više pitanja nego što daje odgovora.
Nakon gostovanja širom Bosne i Hercegovine, monodrama "Nebitno" Kerima Čutune 17. juna prvi put dolazi u Sarajevo. Predstava će biti izvedena u Bosanskom kulturnom centru i već je privukla pažnju publike u gradovima u kojima je igrala, a od jutros je predstava za ovaj datum već i rasprodana.
Čutuna je poznat po neposrednom pristupu publici i temama koje prepoznajemo iz svakodnevnog života, zbog čega očekujemo veče koje će istovremeno nasmijati i natjerati na razmišljanje.
Foto: Monika Andrić za Bonjour.ba
Za pred kraj liste izdvajamo panel diskusiju koja će se održati 18. juna od 18 sati u Austrijskoj kući Sarajevo.
Panel okuplja umjetnike, osnivače festivala, booking agente i kulturne profesionalce koji će govoriti o tome kako nastaju veliki kulturni projekti i međunarodne saradnje.
Posebno nas zanima razgovor o spoju umjetnosti, biznisa i globalnog umrežavanja, temama koje su često jednako zanimljive kao i sami događaji koje publika vidi.
Ulaz je besplatan uz prethodnu registraciju, što ovaj razgovor čini još boljim razlogom za svratiti.
Foto: Marko Jovančić za Bonjour.ba
Dok većina festivala završava posljednjim nastupom na programu, Garden of Dreams je za 19. juni pripremio poseban završni događaj koji opisuje kao poklon svojim najvjernijim posjetiocima.
Riječ je o ekskluzivnom closing partyju koji će se održati na potpuno novoj, do sada neotkrivenoj lokaciji u Sarajevu. Ulaz je besplatan, ali moguć isključivo uz pozivnicu, zbog čega ovaj događaj nosi oznaku invitation only.
Organizatori ga nazivaju novim poglavljem ovogodišnjeg festivala i mjestom na kojem će zajedno sa zajednicom koja godinama prati Garden of Dreams zatvoriti još jednu festivalsku sedmicu.
Za muziku će biti zaduženi Kristijan Molnar b2b Bonjasky i Cielo Hemon, dok će tačna lokacija biti otkrivena naknadno odabranim gostima.
Kapacitet je strogo ograničen, a pozivnice će biti dostupne najvjernijim sanjarima koji su ove godine bili dio Garden of Dreams priče. Sve informacije o preuzimanju pozivnica dostupne su na profilu Garden of Dreams, a lokaciju otkrivaju uskoro.
Ako postoji događaj koji zvuči kao skriveni bonus track cijelog festivala, onda je to upravo ovaj.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
