TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 17.7.2026.
Christopher Nolan je s The Odyssey snimio film koji izgleda kao da je nastao iz neke druge, ambicioznije ere kina, ali govori iznenađujuće jasno našem vremenu.
The Odyssey stiže s onom vrstom očekivanja koja se danas rijetko veže za jedan film: veliki autor, mit koji već stoljećima preživljava nova čitanja, ansambl koji izgleda kao da je sastavljen za filmski događaj sezone i format koji traži najveće platno u gradu.
Christopher Nolan se ovog puta vraća jednom od najstarijih narativa književnosti, priči koja se tradicionalno pripisuje Homeru, ali koja je mnogo starija i složenija od ideje jednog autora i jedne knjige.
U njenom središtu je Odisej, ratnik koji nakon pada Troje pokušava pronaći put kući, dok ga more, bogovi, čudovišta, iskušenja i vlastite odluke stalno odvlače dalje od Itake. Nolan od tog putovanja ne pravi samo historijsko-mitološki spektakl, nego film o povratku, krivici, moći, muškoj ambiciji i cijeni pobjede.
Odiseja je adaptacija starogrčkog epa koji se tradicionalno pripisuje Homeru, autoru kojem se pripisuje i Ilijada. Kažemo “pripisuje” jer su ove priče toliko stare da se njihovo porijeklo ne može svesti na jednostavnu biografsku rečenicu. Vjeruje se da su najprije postojale kao usmena tradicija, priče koje su se generacijama prenosile govorom, prije nego što su zapisane u obliku u kojem ih danas poznajemo.
I dok je sama priča mitološka, njen svijet je snažno povezan s prostorima, kulturama i historijskim odjecima koji su zaista postojali. Troja je dugo bila doživljavana kao mitski grad, sve dok arheološka otkrića u 19. stoljeću nisu otvorila mogućnost da se iza Homerovih stihova krije i određeni historijski temelj. Nolan zato ne adaptira samo “staru priču”, nego jedan od onih narativa koji su već stoljećima veći od literature.
Jedan od zanimljivijih i na prvi pogled možda najneočekivanijih poteza dolazi odmah na početku: prisustvo Travisa Scotta. Da, znamo kako to zvuči. U filmu koji adaptira Homera, jedan od najprepoznatljivijih muzičkih glasova nove generacije uvodi nas u epsku priču.
Ali kada se malo odmaknemo od prve reakcije, taj izbor zapravo ima smisla. Epske pjesme su i nastale iz ritma, glasa, pamćenja i usmenog prenošenja priče. Ako je Homer nekada bio glas koji publici prenosi mit, onda Nolan ovdje očito pokušava napraviti savremeni most prema publici koja mitove možda više ne upoznaje kroz knjigu, nego kroz zvuk, scenu, performans i pop kulturu. Rizično? Da. Smiješno na papiru? Možda. Ali u kontekstu filma, nije nas izbacilo iz priče. Naprotiv, djeluje kao svjesna odluka da se ep odmah postavi kao nešto što i danas može biti živo.
Prva misao tokom gledanja vrlo brzo postaje: kako su ovo uopšte snimili? The Odyssey je snimljen u cijelosti IMAX kamerama na 70mm filmu, što samo po sebi zvuči kao tehnički podvig. Kada se tome dodaju lokacije, more, plaže, pustinje, pećine, brda, borbe, brodovi i masovne scene, film počinje izgledati gotovo nevjerovatno u svojoj izvedbi.
Nolan je poznat po ljubavi prema praktičnim efektima, stvarnim lokacijama, fizičkoj prisutnosti kamere i glumaca u prostoru, a ovdje ta filozofija dolazi do možda najekstremnije tačke. Film je ogroman, ali ne djeluje plastično. Osjeća se težina kostima, pijeska, vode, kamena, vatre i tijela u prostoru. The Odyssey nije samo vizuelno impresivan, nego i taktilan. Imate osjećaj da ga možete čuti, osjetiti i gotovo dodirnuti.
Ovo je jedan od onih filmova za koje fraza “gledati u kinu” nije samo preporuka, nego dio iskustva. Akcione sekvence su postavljene tako da vas uvuku u prostor, bilo da se radnja dešava na moru, na kopnu, u pustinji, u pećini ili unutar monumentalnih prostora palača. Kamera ne posmatra akciju iz daljine, nego vas gura u nju.
Zato bi gledanje ovog filma kod kuće, nekoliko mjeseci kasnije, vjerovatno bilo potpuno drugačije iskustvo. Ne nužno loše, ali ne ono koje je Nolan očito zamislio. The Odyssey je film koji računa na visinu platna, zvuk koji vas fizički pogodi i sliku koja je veća od svakodnevnog gledanja. U vremenu kada se sve više sadržaja konzumira na laptopu i telefonu, ovaj film gotovo tvrdoglavo insistira na kinu kao ritualu.
Jedan od najjačih utisaka ostavlja produkcijski dizajn. Arhitektura, interijeri, kostimi i prostori ne djeluju kao dekoracija, nego kao produžetak likova i njihovih unutrašnjih stanja. Palače osvijetljene vatrom imaju intimnost i prijetnju istovremeno. Ogromni pejzaži djeluju veličanstveno, ali nikada prazno. Čak i krupni kadrovi lica nose istu težinu kao široki kadrovi brodova, vojski i mora.
Kinematografija je smjela i vrlo fizička. Nolan i njegov tim ne koriste spektakl samo da bi pokazali veličinu, nego da bi nas podsjetili koliko je čovjek mali pred ratom, morem, mitom i vlastitim odlukama. Svjetlo, sjena, dim, vatra i voda ovdje imaju narativnu funkciju. Sve izgleda grandiozno, ali rijetko kada sterilno.
Zvuk u filmu je direktan, snažan i povremeno namjerno preglasan, ali rijetko bez razloga. Nolan zna kada treba zidom zvuka gurnuti publiku u haos bitke, a kada oduzeti sve i ostaviti scenu u tišini. Ti kontrasti su među najefektnijim momentima filma, jer čine da se spektakl ne pretvori u konstantnu buku.
Ludwig Göransson je, očekivano, jedan od ključnih autora atmosfere. Njegova muzika je u pravim trenucima nježna i emotivna, a zatim ogromna, propulzivna i gotovo fizički napeta. Posebno u završnim dijelovima filma, score radi ono što veliki filmski score treba raditi: ne objašnjava emociju, nego je pojačava dok ne postane nemoguće ignorisati je.
U ovako velikom filmu lako je da glumci nestanu iza scenografije, efekata i mita. Ovdje se to uglavnom ne dešava. Matt Damon daje jednu od svojih najupečatljivijih izvedbi, jer njegov Odisej nije samo ratnik, ni samo heroj, ni samo čovjek koji želi kući. On je lik opterećen odlukama koje su promijenile sudbine mnogih ljudi.
Damonova prisutnost je snažna i autoritativna, ali film najviše dobija kada pokaže njegovu ranjivost, umor i unutrašnju borbu. Ostatak ansambla razumije ton filma: drama je povišena, ali ne prazna; emocija je velika, ali ne jeftina. Tom Holland donosi osjetljivost, Robert Pattinson se izdvaja energijom koja privlači pažnju, a Anne Hathaway, Lupita Nyong’o, Samantha Morton, Zendaya i ostali grade svijet u kojem se svaki lik osjeća kao dio mnogo šireg mita.
Jedan od najpametnijih izbora je struktura filma. Umjesto da priču vodi potpuno linearno, Nolan koristi epizodnu prirodu Homerovog teksta i slaže film na način koji povremeno skače kroz vrijeme, tonove i žanrove. To filmu daje ritam i drži ga živim uprkos skoro trosatnom trajanju.
Film jeste dug i osjeća se dugim, ali na način koji odgovara njegovoj ambiciji. Podijeljen je u veće cjeline koje funkcionišu gotovo kao zasebna poglavlja: negdje je to akcioni film, negdje horor, negdje politička intriga, negdje intimna drama, negdje mitološki triler. Ta promjena registara pomaže da The Odyssey ne postane samo jedna velika bitka, nego putovanje koje stalno mijenja oblik.
Najzanimljiviji dio filma nije samo pitanje hoće li se Odisej vratiti kući, nego šta se vraća kući zajedno s njim. Nolan liku pristupa gotovo kao čovjeku koji mora živjeti s posljedicama vlastitih odluka. U tom smislu, film povremeno podsjeća na način na koji je autor pristupio Oppenheimeru: kao priči o čovjeku čije odluke nadilaze privatni život i ostavljaju trag na svijetu.
The Odyssey zato razmišlja o ratu, moći, muškoj ambiciji, odgovornosti, sudbini i cijeni pobjede. U njemu ima čudovišta, bitaka i spektakularnih scena, ali ono što ostaje najduže su pitanja o tome šta znači preživjeti vlastitu slavu. Nolan posebno zanimljivo postavlja ideju da pravi izlaz nije u još većoj kontroli, još većoj pobjedi ili još većem mitu, nego u poniznosti, brizi i odustajanju od pohlepe.
U trenutku kada se sve češće govori o budućnosti digitalnog filma, AI alatima, smanjenim budžetima i sadržaju koji sve više izgleda kao da je nastao bez fizičkog svijeta, The Odyssey djeluje gotovo kao manifest. Da, film koristi CGI i vizuelne efekte, i koristi ih impresivno. Ali ono što ga razlikuje je osjećaj da iza svake scene stoje kamera, prostor, tijelo, kostim, svjetlo, set i glumac.
Publika to osjeti. Osjeti se kada je film sniman na lokacijama, kada ljudi zaista stoje na vjetru, pijesku i vodi, kada prostor nije samo pozadina, nego stvarni protivnik. Zato The Odyssey dolazi u pravom trenutku. Ne samo kao Nolanov novi veliki naslov, nego kao podsjetnik na ono što film može biti kada mu se dopusti da bude ogroman, rizičan, fizički i potpuno filmski.
TEKST: Bonjour.ba/PR
U znak priznanja za izniman doprinos filmskoj umjetnosti, Asghar Farhadi primit će Počasno Srce Sarajeva na 32. Sarajevo Film Festivalu. Iranski reditelj i scenarist lično će preuzeti nagradu, a u sklopu programa „Posvećeno“ (Tribute to) bit će prikazana retrospektiva njegovih filmova.
Farhadi se u Sarajevo vraća nakon osam godina. Na 24. Sarajevo Film Festivalu (2018) predsjedao je žirijem Takmičarskog programa – igrani film, a u Open Air programu prikazan je njegov film „Svi znaju“. 
„Teško je dovoljno istaknuti značaj koji Asghar Farhadi ima za svjetsku kinematografiju.
Njegov izniman opus podsjeća nas da su najdublje drame često skrivene u svakodnevici, s filmovima koji ne nude lake odgovore, nego nas pozivaju da pažljivije gledamo, slušamo i razumijemo složenost života.
Čast nam je što ćemo Farhadija ponovo ugostiti na Festivalu i dodijeliti mu Počasno Srce Sarajeva“, izjavio je Jovan Marjanović, direktor Sarajevo Film Festivala. 
Asghar Farhadi rođen je 1972. u Iranu. Za film se zainteresirao još kao tinejdžer, a obrazovanje je započeo 1986. pridruživši se Društvu mladih filmaša u Esfahanu, gdje je snimao kratke filmove na 8 mm i 16 mm vrpci.
Diplomirao je dramske umjetnosti na Univerzitetu u Teheranu 1998., a nekoliko godina kasnije završio i magisterij iz pozorišne režije. Diplomski rad posvetio je Haroldu Pinteru, posebno naglašavajući važnost tišine i pauza u njegovoj dramaturgiji.
Rediteljski debi ostvario je filmom „Ples u Prašini“ (2002). Nakon uspjeha filma „O Elly“ (2009), za koji je na Berlinaleu osvojio Srebrnog medvjeda za najbolju režiju, Farhadi stječe međunarodno priznanje i pohvale kritike filmom „Nader i Simin se rastaju“ (2011), koji osvaja više od sedamdeset nagrada, uključujući Oscara® i Césara za najbolji strani film.
Potom odlazi u Francusku gdje snima „Prošlost“ (2013), film koji Bérénice Bejo donosi nagradu za najbolju glumicu u Cannesu.
Vraća se zatim u Iran da režira film „Trgovački putnik“ (2016), koji je prikazan u glavnom takmičarskom programu Cannesa 2016., gdje osvaja nagrade za najbolji scenarij i najboljeg glumca (Shahab Hosseini). Film postaje njegov najveći uspjeh i donosi mu drugi Oscar® u karijeri. Njegov film „Heroj“ (2021) osvaja Grand Prix na Filmskom festivalu u Cannesu.
Njegov najnoviji film „Paralelne priče“, snimljen u Francuskoj, prikazan je na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Cannesu. 
32. Sarajevo Film Festival bit će održan od 14. do 21. augusta 2026. godine.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
