TEKST: Bonjour.ba/PR
DATUM OBJAVE: 21.9.2025.
Može li se strpljenje utkati u umjetnost, a tradicija pretvoriti u savremeni izraz? Upravo to pokazuje Zehra Bakou kroz svoje ručno vezene priče na platnu.
U svijetu u kojem brzina diktira ritam, Zehra Bakou bira iglu i konac da ispriča priče koje odolijevaju vremenu. Zehra stvara vez na slikarskom platnu, spajajući klasične tehnike sa savremenim senzibilitetom.
Njeni radovi su čin nostalgije i most između generacija. Dok mladi često traže nove vizuelne jezike, Zehra pokazuje da su naši stari motivi i dalje neiscrpan izvor inspiracije, a vez postaje prostor dijaloga između tradicije i sadašnjosti.
U našem razgovoru, Zehra otkriva kako pristupa svom radu, šta za nju znači njegovanje baštine i kako vidi ulogu veza u današnjem vremenu. Donosimo vam njene misli, inspiracije i poruke utkane u svaki ubod igle.
Vaš prvi susret s vezom sigurno je bio poseban. Možete li nas vratiti na taj početni trenutak kada ste prvi put shvatili da igla i konac postati vaš način izražavanja?
Moja ljubav prema vezu rodila se sasvim spontano, iako sam još od malih nogu osjećala privlačnost prema tom svijetu, jer je i moja mama izrađivala goblene koji su krasili zidove našeg doma.
Ona me nikada nije forsirala da se bavim vezom, ljubav prema ovom umjetničkom izrazu javila se sama, kada sam po prvi put uzela konac i platno u ruke i to na radionici vezanja na kojoj sam se slučajno našla. 
Moja prijateljica, primijetivši moju novu strast, odlučila mi je pokloniti konac i platno, sjećam se, bio je to žuti konac na bijelom platnu. Od tog trenutka zaljubila sam se u vez i shvatila da je on način da izrazim sebe.
Ručni rad često se marginalizira kao hobi, a vi dokazujete da može biti ozbiljan profesionalni put.
Šta vam je bilo najvažnije da pokažete kroz LART?
LART je nastao iz moje želje da mladim ljudima pokažem koliko je vez predivan i važan dio naše tradicije, i da dokažem da nije zastario. Kroz LART spajam line art i tradicionalni vez, stvaram novi oblik umjetnosti koji poštuje naslijeđe, ali ga istovremeno približava modernom dobu.
Moj cilj je bio pokazati da rukotvorina može biti ozbiljan, profesionalan i kreativan put, te inspirisati druge da prepoznaju ljepotu i vrijednost ovakvog izraza.
Tradicionalno, vez se stoljećima prenosio unutar porodice. Danas vi od toga gradite svoj profesionalni rad.
Da li smatrate da mladi ljudi kroz ovakve prakse mogu pronaći i karijeru i duboku povezanost sa svojim korijenima?
U brzom tempu života u kojem živimo, važno je zastati i dati sebi vremena da se opustimo. Vez je savršen način za to, ali istovremeno nas podsjeća na ljepotu tradicije i na sve što su radile naše nane i majke. 
Smatram da tehnologija i mašine nikada ne mogu zamijeniti ručni rad, a drago mi je vidjeti da sve više mladih pronalazi prave vrijednosti u takvom radu i interesuje se za naše naslijeđe.
Tako kroz vez mladi mogu pronaći i karijeru i dublju povezanost sa svojim korijenima.
U vašem radu spajate stare motive i savremeni izraz. Kako pronalazite balans između očuvanja tradicije i njenog modernijeg prikaza?
Svako vrijeme nosi svoje ljepote i promjene. Smatram da je važno tradiciju modernizovati onoliko koliko to ne narušava njenu autonomnost i unikatnost.
Kroz konac i stare tehnike održavam osnovu tradicije, a kroz moderan dizajn je prilagođavam vremenu u kojem živimo. Na taj način staro i novo koegzistiraju u harmoniji, čuvajući autentičnost, ali je istovremeno približavajući savremenom oku.
U vremenu kada digitalni sadržaji dominiraju, vi birate rukotvorinu koja je sporija, ali trajnija.
Da li smatrate da je upravo ta trajnost ono što će vez održati relevantnim i za generacije koje dolaze?
Apsolutno. Mislim da rukotvorine, svojim sporijim procesom i pažnjom koja se ulaže u svaki detalj, posjeduju trajnu vrijednost koju digitalni sadržaji ne mogu zamijeniti.
Ta trajnost i autentičnost čine vez relevantnim i za buduće generacije, jer u sebi nosi priču, tradiciju i ljudsku posvećenost, što je nešto što se ne može replicirati mašinama ili instant sadržajem.
Vaši radovi nastaju na platnu, ali ponekad koristite i manja kružna postolja.
Privlači li vas ideja da u budućnosti radite i nešto veće, možda vezove koji prelaze u drugačije dimenzije?
U početku sam radila isključivo na slikarskom platnu, ali kako volim izazove, odlučila sam se okušati i u radu na đerđefima, torbama, pa čak i omotima za indekse i pasoše.
U budućnosti planiram proširiti svoj rad i na odjevne predmete, posebna motivacija mi je da u svijetu prepunom konzumerizma i zagađenja unesem novu vrijednost u stare odjevne predmete, stvarajući nešto jedinstveno i održivo.
Ideja da vez prelazi u različite dimenzije i objekte izvan platna me izuzetno inspiriše i motiviše.
Foto: Zehra Bakou
TEKST: Ada Ćeremida
Ako ste ikada gledali Wes Anderson film i pomislili „Kako je moguće da neko ovako vidi svijet?“ onda vam je već jasno zašto je ovaj američki režiser dobio svoju prvu veliku, sveobuhvatnu izložbu u Londonu.
A ako ga nikada niste detaljno pratili, možda vam je ime poznato, ali ne znate zašto je upravo on jedan od najutjecajnijih vizualnih autora današnjice. Ukratko: u 56. godini, Anderson je stvorio filmski jezik koji prepoznate iz jednog kadra. To nije slučajnost već spoj arhitekture, dizajna, humora, nostalgije i preciznosti koja graniči s nenormalnom.
Zato je londonski Design Museum otvorio Wes Anderson: The Archives, izložbu koja na jednom mjestu okuplja više od 700 predmeta iz čitave njegove karijere od ranih crteža i bilježnica, do setova, kostima, minijaturnih modela i stop-motion lutaka. Postavka je otvorena do kraja jula 2026. godine, što znači da imate cijelu sezonu da je posjetite prije nego što se ovaj Andersonov svijet spakuje i nestane iz Londona.
Svijet Wesa Andersona: kada film postane arhitektura
U Andersonovim filmovima scenografija nikada nije samo pozadina. Ona je narativ. Gradovi, hoteli, vagoni vozova, podmornice, male sobe i ogromne dvorane sve je komponovano kao arhitektonski crtež koji od početka ima svoju logiku. Na izložbi u Londonu ta se logika vidi još jasnije.
Možete doslovno stajati pred maketom Grand Budapest Hotela i osjetiti onu istu mješavinu nostalgije i bajkovitosti koja je obilježila film. U vitrini nekoliko koraka dalje stoje kostimi koji su određivali karakter prije nego što je glumac izgovorio prvu repliku, a odmah pored njih nalaze se Andersonove bilješke o bojama, potezima kamere i rasporedu elemenata unutar kadra.
Sve to zajedno pokazuje da Anderson ne snima “slučajno” lijepo. Njegove slike su arhitektonski precizne. Njegovi setovi imaju zoniranje. Kadrovi imaju osovinu. Boje imaju funkciju. To je vizualni sistem u kojem svaki detalj postoji s razlogom i upravo zbog toga njegovi filmovi djeluju kao da gledate ilustriranu knjigu koja je oživjela.
Nostalgija kao građevinski materijal: Andersonovo naslijeđe i DNK
Iako kritičari često kažu da Anderson “živi u retro estetici”, izložba pokazuje sasvim suprotnu stvar: on ne imitira prošlost, nego je rekreira kao emocionalni pejzaž. Njegov rad je duboko ukorijenjen u evropsku književnost, francusku kinematografiju 60-ih, američki indie duh 90-ih i estetiku foto-albuma pronađenih na tavanu.
U postavci se vide njegovi rani Polaroidi, skice i stranice scenarija koje otkrivaju koliko Anderson polazi iz ličnog arhiva sjećanja, male opsesije, detalji iz djetinjstva, reference na staru arhitekturu, razglednice, vintage tipografije.
Sve to se pretače u njegovu prepoznatljivu nostalgiju: svijet u kojem prošlost nije dokument nego emocija. Zato Andersonovi filmovi tako lako pogađaju publiku jer djeluju kao sjećanje koje nikada nismo imali, ali bismo voljeli da jesmo.
Izložba u Londonu precizno mapira te utjecaje i pokazuje kako jedan autor uspijeva izgraditi estetiku koja postaje globalna kulturna šifra.
Stop-motion magija: zanat koji je stvorio Fantastic Mr. Fox i Isle of Dogs
Najintimniji dio izložbe je onaj koji se bavi Andersonovim animiranim filmovima. U vitrini se nalaze originalne lutke iz “Fantastic Mr. Fox” i “Isle of Dogs” male, savršeno artikulisane figure koje ste godinama gledali na ekranu, a sada konačno vidite koliko su fizički stvarne.
Njihovi kaputi su ručno šivani, krzno je stilizovano, oči i zglobovi izrađeni s milimetarskom preciznošću. Pored njih stoje dijelovi minijaturnih gradova, ulica i interijera u kojima se odvijaju ključne scene, kao i nacrti koji pokazuju koliko je svaki pokret planiran unaprijed.
Anderson sa 56: Zašto baš sada retrospektiva njegovog života i rada? Kroz protekle dvije decenije Anderson je izgradio nešto rijetko: vizualni jezik koji publika prepoznaje iz jedne slike. Njegovi filmovi prožimaju modu, arhitekturu, fotografiju i čitavu generaciju dizajnera. On je autor čiji se rad proučava na univerzitetima, čije boje završavaju na moodboardima interijera, čiji se kadrovi citiraju kao standard simetrije i kompozicije.
U 56. godini njegova karijera je već dio historije ali i sadašnjosti. Upravo zato retrospektiva djeluje opravdano: Anderson je postao fenomen koji prevazilazi filmsku industriju. Izložba “The Archives” potvrđuje ono što su fanovi odavno znali: Wes Anderson više nije samo ime u špici. On je vizualni pravac. Estetski pokret. Kategorija sama za sebe.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
