TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 18.9.2025.
Danas, u sklopu Sarajevo Fest festivala, kojeg organizuje East-West Center Sarajevo, u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine u 20:00 sati bit će otvorena izložba pod nazivom “Thirty-Six Views on Notre Dame”.
Izložba, koju kurira Fondacija VII, donosi fotografije Tomasa van Houtryvea koje prate parišku katedralu Notre Dame u njenom izvornom stanju, nakon razornog požara i tokom obnove.
Tomas van Houtryve je belgijsko-američki fotograf i vizuelni umjetnik, poznat po tome što u svojim radovima spaja dokumentaristički pristup, filozofiju i vizualnu poetiku.
Bio je član agencije VII i često surađuje s časopisom National Geographic, koji je objavio neke od njegovih najimpresivnijih fotografija, uključujući pokrivanje obnove Notre Dame nakon požara 2019. godine, uključujući naslovnicu februarskog broja 2022. godine.
‘’Thirty-Six Views on Notre Dame'' dokumentuje 14 godina posvećenog rada, prvo kao dio svakodnevnog života Pariza, zatim kao svjedok katastrofalnog požara u aprilu 2019., koji je teško oštetio katedralu i konačno kao galerija fotografija koje bilježe proces njene obnove.
Van Houtryve koristi različite tehnike od klasične reportažne fotografije do zračnih snimkaka dronom da pokaže Notre Dame u njenim različitim fazama: neoštećena, zadimljena, oštećena, obnovljena.
Tehnike koje koristi uključuju i historijske fotografske metode kao što je mokri kolodionski proces, što daje poseban karakter pojedinim fotografijama i vizuelnu težinu i autentičnost.
Izložba ne samo da nas vraća u trenutak kada se činio kraj, već nas podsjeća na vrijednost memorije, arhitekture i zajedničkog identiteta, pokazujući kako umjetnost može svjedočiti i iscjeljivati.
U nekim snimcima van Houtryve je morao dobiti posebne dozvole za korištenje drona, pristup restauracijskim zonama i rad u uslovima koji su rijetko dostupni javnosti.
Obnova Notre Dame trebala je biti završena prije Olimpijskih igara u Parizu 2024., ali su neki aspekti restoracije trajali duže, što je fotografu omogućilo da zabilježi i fazu koja je u toku.
Izložba ne samo da nas vraća u trenutak kada se činio kraj, već nas podsjeća na vrijednost memorije, arhitekture i zajedničkog identiteta, pokazujući kako umjetnost može svjedočiti i iscjeljivati.
Foto: @tomasvh
TEKST: Ada Ćeremida
Ako ste ikada gledali Wes Anderson film i pomislili „Kako je moguće da neko ovako vidi svijet?“ onda vam je već jasno zašto je ovaj američki režiser dobio svoju prvu veliku, sveobuhvatnu izložbu u Londonu.
A ako ga nikada niste detaljno pratili, možda vam je ime poznato, ali ne znate zašto je upravo on jedan od najutjecajnijih vizualnih autora današnjice. Ukratko: u 56. godini, Anderson je stvorio filmski jezik koji prepoznate iz jednog kadra. To nije slučajnost već spoj arhitekture, dizajna, humora, nostalgije i preciznosti koja graniči s nenormalnom.
Zato je londonski Design Museum otvorio Wes Anderson: The Archives, izložbu koja na jednom mjestu okuplja više od 700 predmeta iz čitave njegove karijere od ranih crteža i bilježnica, do setova, kostima, minijaturnih modela i stop-motion lutaka. Postavka je otvorena do kraja jula 2026. godine, što znači da imate cijelu sezonu da je posjetite prije nego što se ovaj Andersonov svijet spakuje i nestane iz Londona.
Svijet Wesa Andersona: kada film postane arhitektura
U Andersonovim filmovima scenografija nikada nije samo pozadina. Ona je narativ. Gradovi, hoteli, vagoni vozova, podmornice, male sobe i ogromne dvorane sve je komponovano kao arhitektonski crtež koji od početka ima svoju logiku. Na izložbi u Londonu ta se logika vidi još jasnije.
Možete doslovno stajati pred maketom Grand Budapest Hotela i osjetiti onu istu mješavinu nostalgije i bajkovitosti koja je obilježila film. U vitrini nekoliko koraka dalje stoje kostimi koji su određivali karakter prije nego što je glumac izgovorio prvu repliku, a odmah pored njih nalaze se Andersonove bilješke o bojama, potezima kamere i rasporedu elemenata unutar kadra.
Sve to zajedno pokazuje da Anderson ne snima “slučajno” lijepo. Njegove slike su arhitektonski precizne. Njegovi setovi imaju zoniranje. Kadrovi imaju osovinu. Boje imaju funkciju. To je vizualni sistem u kojem svaki detalj postoji s razlogom i upravo zbog toga njegovi filmovi djeluju kao da gledate ilustriranu knjigu koja je oživjela.
Nostalgija kao građevinski materijal: Andersonovo naslijeđe i DNK
Iako kritičari često kažu da Anderson “živi u retro estetici”, izložba pokazuje sasvim suprotnu stvar: on ne imitira prošlost, nego je rekreira kao emocionalni pejzaž. Njegov rad je duboko ukorijenjen u evropsku književnost, francusku kinematografiju 60-ih, američki indie duh 90-ih i estetiku foto-albuma pronađenih na tavanu.
U postavci se vide njegovi rani Polaroidi, skice i stranice scenarija koje otkrivaju koliko Anderson polazi iz ličnog arhiva sjećanja, male opsesije, detalji iz djetinjstva, reference na staru arhitekturu, razglednice, vintage tipografije.
Sve to se pretače u njegovu prepoznatljivu nostalgiju: svijet u kojem prošlost nije dokument nego emocija. Zato Andersonovi filmovi tako lako pogađaju publiku jer djeluju kao sjećanje koje nikada nismo imali, ali bismo voljeli da jesmo.
Izložba u Londonu precizno mapira te utjecaje i pokazuje kako jedan autor uspijeva izgraditi estetiku koja postaje globalna kulturna šifra.
Stop-motion magija: zanat koji je stvorio Fantastic Mr. Fox i Isle of Dogs
Najintimniji dio izložbe je onaj koji se bavi Andersonovim animiranim filmovima. U vitrini se nalaze originalne lutke iz “Fantastic Mr. Fox” i “Isle of Dogs” male, savršeno artikulisane figure koje ste godinama gledali na ekranu, a sada konačno vidite koliko su fizički stvarne.
Njihovi kaputi su ručno šivani, krzno je stilizovano, oči i zglobovi izrađeni s milimetarskom preciznošću. Pored njih stoje dijelovi minijaturnih gradova, ulica i interijera u kojima se odvijaju ključne scene, kao i nacrti koji pokazuju koliko je svaki pokret planiran unaprijed.
Anderson sa 56: Zašto baš sada retrospektiva njegovog života i rada? Kroz protekle dvije decenije Anderson je izgradio nešto rijetko: vizualni jezik koji publika prepoznaje iz jedne slike. Njegovi filmovi prožimaju modu, arhitekturu, fotografiju i čitavu generaciju dizajnera. On je autor čiji se rad proučava na univerzitetima, čije boje završavaju na moodboardima interijera, čiji se kadrovi citiraju kao standard simetrije i kompozicije.
U 56. godini njegova karijera je već dio historije ali i sadašnjosti. Upravo zato retrospektiva djeluje opravdano: Anderson je postao fenomen koji prevazilazi filmsku industriju. Izložba “The Archives” potvrđuje ono što su fanovi odavno znali: Wes Anderson više nije samo ime u špici. On je vizualni pravac. Estetski pokret. Kategorija sama za sebe.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
