TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 5.9.2025.
Na jednom mjestu okupljeni su oni koji Sarajevo pretvaraju u šarenu mapu priča i emocija.
Od 2021. godine FASADA, festival ulične umjetnosti, u Sarajevu pretvara gradske fasade u galerije pod vedrim nebom, spajajući umjetnost, zajednicu i ekologiju.
Kroz protekle četiri godine nastalo je 29 murala na više od 3.000 m² javnih površina, a Sarajevo danas broji dvije otvorene galerije ulične umjetnosti i petnaest samostojećih velikih murala.
Iza cijele priče stoji muralist i osnivač Obojene Klape, Benjamin Cengić Zian, čiji prepoznatljivi cvijet krasi zidove Sarajeva i regije. FASADA tako svake godine okuplja umjetnike iz cijelog svijeta, a boje i crteži na zidovima postaju trajni dijalog sa gradom i ljudima.
Ovo je tek početak priče, pratite nas jer ćemo kroz naredne dane otkrivati kako nastaju murali, ko su umjetnici koji ih crtaju i šta ulična umjetnost znači za Sarajevo danas i u budućnosti.
Otvorenje koje širi energiju
Četvrto izdanje festivala otvara se u subotu, 6. septembra, u Despićevoj ulici, gdje će biti otvorena izložba High Five i dodijeljena Balkan Street Art Network nagrada.
Uz muziku i DJ setove, atmosfera otvaranja najavljuje dane ispunjene muralima, radionicama, razgovorima i druženjima.
Naredni dani donose početak oslikavanja zidova na Prusačkovoj i Ujevićevoj ulici, kao i jedinstvenu radionicu Street Art & VR u Manifesto galeriji i Darivi, gdje se kreativnost spaja sa tehnologijom i istražuju nove dimenzije ulične umjetnosti.
Posebnu pažnju privlači projekcija filma Girl Power, priča o ženama u uličnoj umjetnosti i njihovom mjestu u globalnom pokretu. U utorak slijedi šetnja kroz već nastale murale grada, a festival se potom seli na muzičke stepenice u Prusačkovoj, gdje će se održati razgovori sa umjetnicima.
Ovogodišnji FASADA festival dovodi raznoliku postavu autora čiji radovi oblikuju savremenu scenu ulične umjetnosti. Francuski umjetnik STOM500, donosi murale prepune boja i antropomorfnih životinja koji istovremeno zabavljaju i provociraju razmišljanje.
Dok kanadsko-srpska muralistica Zmaja, ilustratorica knjiga, sada javni prostor koristi kao polje kolektivne imaginacije kroz humoristične likove i stripovsku estetiku.
Tu su i Simeon Switch iz Nizozemske sa snovitim, gotovo psihodeličnim pejzažima i životinjama, čije hiperrealistične forme stapaju fantaziju i realnost, te argentinska umjetnica Flo Silva koja svoj prepoznatljivi rukopis prenosi iz Južne Amerike do Evrope.
Hrvatska muralistica Téa Jurišić koristi jarke boje i raznolike likove da ispriča priče vezane za lokalni kontekst, dok španski umjetnik Bubblegum stvara ornamentalne kompozicije koje podsjećaju na arhitektonske filigrane.
Francuska autorica Nush gradi svijet ptica, mitskih bića i plamenih boja, a lokalni Vedran Purićanin, poznat i kao tattoo majstor i DJ, unosi humor, spontanost i duh Sarajeva u svaku liniju.
Pred sam kraj festivala, na Darivi će se održati tradicionalni Graffiti Jam, uz druženje i afterparty. Završnica je zakazana za 14. septembar u Prusačkovoj ulici, kada će se simbolično zatvoriti ovogodišnje izdanje.
No, murali i crteži ostaju kao javni arhiv emocija, znak da Sarajevo neprestano diše, mijenja se i raste kroz boje i poruke svojih zidova.
Murali su i platforme za dijalog o tome kako umjetnost oblikuje urbane pejzaže, povezuje ljude i zajednice i postaje pokretač novih razgovora o budućnosti grada.
Kada ulice postanu galerije, umjetnost prestaje biti zatvorena i počinje živjeti u svakodnevici, dodirujući prolaznike jednako kao i posmatrače iz daljine.
Upravo zato ovi projekti pokreću i ekološki diskurs: korištenje održivih boja i sprejeva koji poboljšavaju kvalitet zraka otvara prostor za razmišljanje o tome kako umjetnost može i treba biti u službi zdravije urbane sredine.
Dok različite kulture i autori utiskuju svoje tragove u gradske zidove, Sarajevo se sve više profilira kao mjesto gdje se lokalna urbana scena prirodno uklapa u razgovor o tome šta umjetnost znači u javnom prostoru i kakvu budućnost zajedno gradimo.
Foto: @fasadafestival
TEKST: Ada Ćeremida
Ako ste ikada gledali Wes Anderson film i pomislili „Kako je moguće da neko ovako vidi svijet?“ onda vam je već jasno zašto je ovaj američki režiser dobio svoju prvu veliku, sveobuhvatnu izložbu u Londonu.
A ako ga nikada niste detaljno pratili, možda vam je ime poznato, ali ne znate zašto je upravo on jedan od najutjecajnijih vizualnih autora današnjice. Ukratko: u 56. godini, Anderson je stvorio filmski jezik koji prepoznate iz jednog kadra. To nije slučajnost već spoj arhitekture, dizajna, humora, nostalgije i preciznosti koja graniči s nenormalnom.
Zato je londonski Design Museum otvorio Wes Anderson: The Archives, izložbu koja na jednom mjestu okuplja više od 700 predmeta iz čitave njegove karijere od ranih crteža i bilježnica, do setova, kostima, minijaturnih modela i stop-motion lutaka. Postavka je otvorena do kraja jula 2026. godine, što znači da imate cijelu sezonu da je posjetite prije nego što se ovaj Andersonov svijet spakuje i nestane iz Londona.
Svijet Wesa Andersona: kada film postane arhitektura
U Andersonovim filmovima scenografija nikada nije samo pozadina. Ona je narativ. Gradovi, hoteli, vagoni vozova, podmornice, male sobe i ogromne dvorane sve je komponovano kao arhitektonski crtež koji od početka ima svoju logiku. Na izložbi u Londonu ta se logika vidi još jasnije.
Možete doslovno stajati pred maketom Grand Budapest Hotela i osjetiti onu istu mješavinu nostalgije i bajkovitosti koja je obilježila film. U vitrini nekoliko koraka dalje stoje kostimi koji su određivali karakter prije nego što je glumac izgovorio prvu repliku, a odmah pored njih nalaze se Andersonove bilješke o bojama, potezima kamere i rasporedu elemenata unutar kadra.
Sve to zajedno pokazuje da Anderson ne snima “slučajno” lijepo. Njegove slike su arhitektonski precizne. Njegovi setovi imaju zoniranje. Kadrovi imaju osovinu. Boje imaju funkciju. To je vizualni sistem u kojem svaki detalj postoji s razlogom i upravo zbog toga njegovi filmovi djeluju kao da gledate ilustriranu knjigu koja je oživjela.
Nostalgija kao građevinski materijal: Andersonovo naslijeđe i DNK
Iako kritičari često kažu da Anderson “živi u retro estetici”, izložba pokazuje sasvim suprotnu stvar: on ne imitira prošlost, nego je rekreira kao emocionalni pejzaž. Njegov rad je duboko ukorijenjen u evropsku književnost, francusku kinematografiju 60-ih, američki indie duh 90-ih i estetiku foto-albuma pronađenih na tavanu.
U postavci se vide njegovi rani Polaroidi, skice i stranice scenarija koje otkrivaju koliko Anderson polazi iz ličnog arhiva sjećanja, male opsesije, detalji iz djetinjstva, reference na staru arhitekturu, razglednice, vintage tipografije.
Sve to se pretače u njegovu prepoznatljivu nostalgiju: svijet u kojem prošlost nije dokument nego emocija. Zato Andersonovi filmovi tako lako pogađaju publiku jer djeluju kao sjećanje koje nikada nismo imali, ali bismo voljeli da jesmo.
Izložba u Londonu precizno mapira te utjecaje i pokazuje kako jedan autor uspijeva izgraditi estetiku koja postaje globalna kulturna šifra.
Stop-motion magija: zanat koji je stvorio Fantastic Mr. Fox i Isle of Dogs
Najintimniji dio izložbe je onaj koji se bavi Andersonovim animiranim filmovima. U vitrini se nalaze originalne lutke iz “Fantastic Mr. Fox” i “Isle of Dogs” male, savršeno artikulisane figure koje ste godinama gledali na ekranu, a sada konačno vidite koliko su fizički stvarne.
Njihovi kaputi su ručno šivani, krzno je stilizovano, oči i zglobovi izrađeni s milimetarskom preciznošću. Pored njih stoje dijelovi minijaturnih gradova, ulica i interijera u kojima se odvijaju ključne scene, kao i nacrti koji pokazuju koliko je svaki pokret planiran unaprijed.
Anderson sa 56: Zašto baš sada retrospektiva njegovog života i rada? Kroz protekle dvije decenije Anderson je izgradio nešto rijetko: vizualni jezik koji publika prepoznaje iz jedne slike. Njegovi filmovi prožimaju modu, arhitekturu, fotografiju i čitavu generaciju dizajnera. On je autor čiji se rad proučava na univerzitetima, čije boje završavaju na moodboardima interijera, čiji se kadrovi citiraju kao standard simetrije i kompozicije.
U 56. godini njegova karijera je već dio historije ali i sadašnjosti. Upravo zato retrospektiva djeluje opravdano: Anderson je postao fenomen koji prevazilazi filmsku industriju. Izložba “The Archives” potvrđuje ono što su fanovi odavno znali: Wes Anderson više nije samo ime u špici. On je vizualni pravac. Estetski pokret. Kategorija sama za sebe.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
