TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 3.10.2025.
Na samom ulazu u nekadašnji tekstilni kombinat Kombiteks, danas živi jedan od uzbudljivijih prostora za savremenu kulturu u Bosni i Hercegovini.
KRAK je mjesto gdje se industrijsko naslijeđe i kolektivna memorija grada Bihaća pretaču u platformu za vizuelnu umjetnost, performans, dizajn i društveni angažman.
I ove godine Bihać je domaćin jednom od značajnijeg priznanja za mlade umjetnike u BiH, Zvono nagrade. Osnovana 2006. godine, ona je pored profesionalne reference i ulaznica dvomjesečnu rezidenciju u njujorškom Residency Unlimited, što prilika mladima koja otvara vrata međunarodne scene.
Na izložbi “Nevidljivo tkivo”, kustosice Amre Ćebić, predstavljeni su radovi četvero finalista čije se prakse na prvi pogled razlikuju, ali ih povezuje kritički odnos prema društvenoj stvarnosti. Ovogodišnji žiri, Halima Afi Cassells, Miljan Vuković i Anja Bogojević odlučio je da nagrada 2025. pripadne Mileni Ivić.
Milena kroz performativne i feminističke pristupe istražuje nasilje, institucionalni poredak i empatiju kao društvenu odgovornost, što je posebno vidljivo u njenom radu Pisma Ireni, koji spaja javnu intervenciju i čin solidarnosti.
Milica Bilanović u galerijski prostor unosi industrijske biljke iz napuštenih jugoslavenskih kompleksa, gradeći otpor prema brisanju kolektivnog sjećanja i industrijskog naslijeđa.
Pavle Golijanin kroz pekarsku peć iz radionice svog oca, kao i vizuelnu dokumentaciju procesa, prenosi porodične priče, identitet i zanatske vještine koje nestaju pod pritiskom konzumerizma.
Irma Beširević, fotografskim i video instalacijama propituje ovisnost o digitalnim tehnologijama i mehanizme nadzora koji oblikuju ponašanje savremenog čovjeka. Iako različiti u formi i temama, njihovi radovi zajednički otkrivaju društvenu osjetljivost i angažman karakterističan za novu generaciju umjetnika.
Milena Ivić izdvojila se feminističkim i participativnim pristupom umjetnosti. Žiri je naglasio da njeni radovi razgrađuju oblike nasilja i autocenzure, dok istovremeno insistiraju na empatiji i kolektivnoj povezanosti. Njena umjetnička praksa prelazi lokalne granice i otvara univerzalna pitanja slobode i društvene odgovornosti.
Ako ste ikada u Sarajevu, prolazeći od Alte prema crkvi sv. Josipa, na uglu zgrade uočili neonski natpis „Draga Irena“ i zapitali se šta znači, odgovor leži upravo u njenom radu. Taj neonski znak, koji je dugo stajao kao tihi podsjetnik na nešto neizrečeno, dio je njenog performativnog projekta Pisma Ireni.
Večeras Bihać ne slavi samo izložbu i nagradu, nastupit će i tonota, umjetnički pseudonim Ivone Eterović.
Kombinujući ambijentalne zvukove, bas i električnu gitaru, tonota stvara muziku izvan žanrovskih okvira, oscilirajući između klupske energije i eksperimentalne slobode. Njen nastup u foajeu Kombiteksove stečajne uprave bit će završna nota večeri.
KRAK svojim programom pokazuje da su kulturni centri prostori dijaloga i društvene regeneracije.
Bihać večeras stoji u središtu umjetničkog razgovora, gdje mladi autori i autorke, kroz nagradu Zvono i izložbu mladih umjetnika, dokazuju da umjetnost može i mora biti prostor otpora, solidarnosti i novih početaka.
TEKST: Ada Ćeremida
Ako ste ikada gledali Wes Anderson film i pomislili „Kako je moguće da neko ovako vidi svijet?“ onda vam je već jasno zašto je ovaj američki režiser dobio svoju prvu veliku, sveobuhvatnu izložbu u Londonu.
A ako ga nikada niste detaljno pratili, možda vam je ime poznato, ali ne znate zašto je upravo on jedan od najutjecajnijih vizualnih autora današnjice. Ukratko: u 56. godini, Anderson je stvorio filmski jezik koji prepoznate iz jednog kadra. To nije slučajnost već spoj arhitekture, dizajna, humora, nostalgije i preciznosti koja graniči s nenormalnom.
Zato je londonski Design Museum otvorio Wes Anderson: The Archives, izložbu koja na jednom mjestu okuplja više od 700 predmeta iz čitave njegove karijere od ranih crteža i bilježnica, do setova, kostima, minijaturnih modela i stop-motion lutaka. Postavka je otvorena do kraja jula 2026. godine, što znači da imate cijelu sezonu da je posjetite prije nego što se ovaj Andersonov svijet spakuje i nestane iz Londona.
Svijet Wesa Andersona: kada film postane arhitektura
U Andersonovim filmovima scenografija nikada nije samo pozadina. Ona je narativ. Gradovi, hoteli, vagoni vozova, podmornice, male sobe i ogromne dvorane sve je komponovano kao arhitektonski crtež koji od početka ima svoju logiku. Na izložbi u Londonu ta se logika vidi još jasnije.
Možete doslovno stajati pred maketom Grand Budapest Hotela i osjetiti onu istu mješavinu nostalgije i bajkovitosti koja je obilježila film. U vitrini nekoliko koraka dalje stoje kostimi koji su određivali karakter prije nego što je glumac izgovorio prvu repliku, a odmah pored njih nalaze se Andersonove bilješke o bojama, potezima kamere i rasporedu elemenata unutar kadra.
Sve to zajedno pokazuje da Anderson ne snima “slučajno” lijepo. Njegove slike su arhitektonski precizne. Njegovi setovi imaju zoniranje. Kadrovi imaju osovinu. Boje imaju funkciju. To je vizualni sistem u kojem svaki detalj postoji s razlogom i upravo zbog toga njegovi filmovi djeluju kao da gledate ilustriranu knjigu koja je oživjela.
Nostalgija kao građevinski materijal: Andersonovo naslijeđe i DNK
Iako kritičari često kažu da Anderson “živi u retro estetici”, izložba pokazuje sasvim suprotnu stvar: on ne imitira prošlost, nego je rekreira kao emocionalni pejzaž. Njegov rad je duboko ukorijenjen u evropsku književnost, francusku kinematografiju 60-ih, američki indie duh 90-ih i estetiku foto-albuma pronađenih na tavanu.
U postavci se vide njegovi rani Polaroidi, skice i stranice scenarija koje otkrivaju koliko Anderson polazi iz ličnog arhiva sjećanja, male opsesije, detalji iz djetinjstva, reference na staru arhitekturu, razglednice, vintage tipografije.
Sve to se pretače u njegovu prepoznatljivu nostalgiju: svijet u kojem prošlost nije dokument nego emocija. Zato Andersonovi filmovi tako lako pogađaju publiku jer djeluju kao sjećanje koje nikada nismo imali, ali bismo voljeli da jesmo.
Izložba u Londonu precizno mapira te utjecaje i pokazuje kako jedan autor uspijeva izgraditi estetiku koja postaje globalna kulturna šifra.
Stop-motion magija: zanat koji je stvorio Fantastic Mr. Fox i Isle of Dogs
Najintimniji dio izložbe je onaj koji se bavi Andersonovim animiranim filmovima. U vitrini se nalaze originalne lutke iz “Fantastic Mr. Fox” i “Isle of Dogs” male, savršeno artikulisane figure koje ste godinama gledali na ekranu, a sada konačno vidite koliko su fizički stvarne.
Njihovi kaputi su ručno šivani, krzno je stilizovano, oči i zglobovi izrađeni s milimetarskom preciznošću. Pored njih stoje dijelovi minijaturnih gradova, ulica i interijera u kojima se odvijaju ključne scene, kao i nacrti koji pokazuju koliko je svaki pokret planiran unaprijed.
Anderson sa 56: Zašto baš sada retrospektiva njegovog života i rada? Kroz protekle dvije decenije Anderson je izgradio nešto rijetko: vizualni jezik koji publika prepoznaje iz jedne slike. Njegovi filmovi prožimaju modu, arhitekturu, fotografiju i čitavu generaciju dizajnera. On je autor čiji se rad proučava na univerzitetima, čije boje završavaju na moodboardima interijera, čiji se kadrovi citiraju kao standard simetrije i kompozicije.
U 56. godini njegova karijera je već dio historije ali i sadašnjosti. Upravo zato retrospektiva djeluje opravdano: Anderson je postao fenomen koji prevazilazi filmsku industriju. Izložba “The Archives” potvrđuje ono što su fanovi odavno znali: Wes Anderson više nije samo ime u špici. On je vizualni pravac. Estetski pokret. Kategorija sama za sebe.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
