TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 23.5.2026.
Pariz je grad koji je decenijama vrlo pažljivo čuvao svoju siluetu. Upravo zato svaki novi objekat koji ulazi u skyline izaziva rasprave, reakcije i ogromnu pažnju arhitektonske scene.
Sada se toj vizuri pridružio i Triangle Tower, novi neboder studija Herzog & de Meuron , koji je sa svojih 180 metara i 42 sprata postao treća najviša zgrada unutar granica Pariza.
Njegova geometrijska forma već sedmicama dominira društvenim mrežama, ali iza same siluete krije se mnogo više od još jednog luksuznog poslovnog tornja.
Od fasade koja reaguje na vremenske uslove do sistema koji reciklira kišnicu i proizvodi energiju kroz liftove, Triangle je zamišljen kao svojevrsni eksperiment održive arhitekture unutar jednog od najstrožih urbanih konteksta u Evropi, a upravo su ti detalji ono što ovaj projekat čini posebno zanimljivim.
Foto: @herzogdemeuron
Iako većina ljudi prvo primijeti njegovu neobičnu trouglastu formu, arhitekti su gotovo svaki dio projekta koristili kao priliku za testiranje drugačijih održivih sistema.
Triangle nije zamišljen samo kao poslovni toranj, nego kao nova urbana tačka koja povezuje historijski centar Pariza i njegov širi metropolitan kontekst. 

Foto: @herzogdemeuron
U njemu će se nalaziti hotel, restorani, trgovine, javni vidikovac i kancelarijski prostori, ali ono što posebno intrigira arhitektonsku scenu jesu tehnička rješenja skrivena iza staklene fasade.
Neka od njih djeluju gotovo nevidljivo dok prolazite pored zgrade, ali imaju ogroman uticaj na energetsku efikasnost i način na koji objekat funkcioniše tokom cijele godine.
Foto: @herzogdemeuron
I dok je većina pažnje usmjerena na fasadu i održive sisteme zgrade, jedan detalj unutar enterijera povezuje Triangle sa vizuelnom historijom Pariza.
Pojedini dijelovi lift lobbyja i landing zona uključivat će kolorističke akcente inspirisane posterom koji je umjetnik Robert Delaunay dizajnirao za Foire de Paris još 1924. godine. 
Foto: @retroprintmerchants
Arhitekti iz Herzog & de Meuron tu referencu pretvaraju u savremeni mural visok čak 210 metara, stvarajući vezu između novog skyscrapera i historije njegovog pariškog susjedstva.
Tako projekat ne djeluje samo kao potpuno novi objekat u gradu, nego i kao nastavak njegovog kulturnog i vizuelnog identiteta.

Foto: @triangleparis
Jedan od najkompleksnijih dijelova projekta bila je upravo fasada. Tim studija Herzog & de Meuron testirao je više od 50 različitih staklenih panela pod različitim vremenskim uslovima kako bi dobio efekat gotovo homogenog reflektovanja neba. 
Foto: @triangleparis
Ideja nije bila napraviti još jednu potpuno ogledalnu zgradu, nego površinu koja će se mijenjati kroz kišu, oblake i sunce. Istovremeno, bioklimatska ovojnica blokira više od 90 posto sunčeve toplote dok i dalje propušta prirodno svjetlo u enterijer.
Prema timu projekta, takav sistem je dva do tri puta efikasniji od klasičnih “single skin” staklenih fasada.
Foto: @triangleparis

Foto: @triangleparis
Oko 20% energije potrebne za grijanje i hlađenje Triangle tornja dolazi iz geotermalnog sistema povezanog sa podzemnim vodama.
Princip funkcioniše kroz konstantnu temperaturu podzemnih slojeva koja ostaje stabilna bez obzira na godišnje doba. Tokom zime ta voda je toplija od vanjskog zraka i koristi se za proizvodnju toplote, dok se ljeti proces obrće kako bi pomagao pri hlađenju objekta. 
Ovakav pristup značajno smanjuje potrebu za klasičnim energetskim sistemima i dio je šire strategije održivosti projekta. Posebno je zanimljivo što se ovaj sistem implementira u centru jednog gusto izgrađenog evropskog grada poput Pariza.
Foto: @triangleparis

Foto: @triangleparis
Zbog svoje specifične forme Triangle funkcioniše gotovo kao veliki sistem za prikupljanje kišnice. Voda se sliva niz fasade i terase sprat po sprat, a zatim skuplja u velikim rezervoarima ispod nivoa ulice. 
Foto: @triangleparis
Nakon filtracije koristi se za dio potreba kancelarijskih kupatila unutar zgrade. U kombinaciji sa sistemima za štednju vode, procjenjuje se da će projekat godišnje uštedjeti količinu vode ekvivalentnu zapremini sedam olimpijskih bazena.
Ovakvi detalji možda nisu prvi koje primijetite na renderima, ali upravo oni pokazuju koliko je projekat zamišljen kao dugoročno održiv sistem, a ne samo vizuelni landmark.
Foto: @triangleparis
TEKST: Ada Ćeremida
Smještena svega tridesetak kilometara od Dubrovnika, Villa Bilja krije jednu od zanimljivijih priča o obnovi historijske arhitekture u Hercegovini. Nekadašnja Tvrđava Staro Slano danas je prostor u kojem se srednjovjekovni zidovi, autentični detalji i savremeni sadržaji susreću na način koji djeluje prirodno i promišljeno.
Kada govorimo o obnovi starih građevina, najčešće se otvara pitanje koliko se može intervenirati, a da se ne izgubi karakter prostora.
Villa Bilja nudi zanimljiv odgovor. Umjesto pokušaja da se prošlost sakrije iza novih materijala, ovdje je kamen ostao glavni protagonista svakog prostora. 


Izvorni zidovi, niše, otvori i proporcije sačuvani su kao podsjetnik na višestoljetnu historiju lokacije, dok su suvremeni sadržaji pažljivo integrirani kako bi prostor mogao funkcionirati u današnjem vremenu.

Castle Bilja nalazi se na lokalitetu nekadašnjeg srednjovjekovnog grada Staro Slano, čiji korijeni sežu u 15. stoljeće. Tokom historije prostor je imao stratešku važnost zahvaljujući položaju uz rijeku Trebišnjicu i putnim pravcima koji su povezivali unutrašnjost Hercegovine s Dubrovnikom.
Danas su tragovi tih slojeva historije vidljivi u svakom dijelu kompleksa, od masivnih kamenih zidova do karakterističnih otvora i kula koje dominiraju pejzažem.



Jedna od najvećih vrijednosti ovog projekta jeste način na koji je uređen interijer. Umjesto namještaja koji bi privlačio svu pažnju, odabrani su jednostavni oblici, neutralne boje i prirodni materijali. 

Drvo, kamen i teksture postaju produžetak postojećih zidova. Kuhinja, kupaonice i spavaće sobe nude savremenu udobnost, ali bez osjećaja da se nalazite u prostoru koji je izgubio svoju izvornu priču. Posebno se ističu kamene niše koje su pretvorene u funkcionalne detalje i dekorativne elemente.
Mnogi obnovljeni historijski objekti fokusiraju se isključivo na samu građevinu. Ovdje važnu ulogu ima i pejzaž. Prozori uokviruju poglede prema Trebišnjici, zelenilu i hercegovačkom krajoliku, stvarajući osjećaj povezanosti s okruženjem.
Arhitektura ne završava na zidovima objekta, već uključuje i prirodu koja ga okružuje. Upravo zbog toga svaka prostorija djeluje drugačije tokom dana, ovisno o svjetlu, godišnjem dobu i pogledu koji se otvara prema vani.


Možda najzanimljiviji dio kompleksa nalazi se izvan enterijera. Nekadašnji odbrambeni zidovi danas formiraju intimno dvorište s bazenom, terasama i prostorima za boravak na otvorenom.
Takav pristup pokazuje da očuvanje naslijeđa ne znači zamrzavanje prostora u vremenu. Naprotiv, historijska arhitektura dobija novu vrijednost kada se prilagodi savremenim potrebama i ponovo postane mjesto okupljanja, odmora i svakodnevnog života.



Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!