TEKST: Ada Ćeremida

DATUM OBJAVE: 12.3.2026.

U vremenu u kojem gradovi postaju ring privatnog kapitala, razgovarali smo s arhitekticom i profesoricom na Arhitektonskom Fakultetu u Sarajevu koja još vjeruje da prostor može biti čin odgovornosti, a ne kompromisa.

Upravo zato smo za launch platforme Bonjour.DESIGN željeli razgovarati s glasom koji razumije oba svijeta i kontinuitet i transformaciju. 

Prof. dr. Nina Ugljen Ademović je arhitektica, profesorica i autorica čiji rad dosljedno promišlja odnos prostora, etike i kulture. Njena praksa i akademski rad ne bave se arhitekturom kao formom, već kao odgovornošću. 

Arhitektura u Bosni i Hercegovini danas stoji na osjetljivoj granici između naslijeđa i ubrzane tranzicije. Između modernističkih vrijednosti koje su oblikovale jednu epohu i savremenog trenutka u kojem tržište često diktira tempo, postavlja se pitanje: gdje je danas arhitekt? 


nina_ugljen_ademovic_bonjour_design_1
 

Razgovor s Ninom Ugljen Ademović o odgovornosti i budućnosti arhitekture u BiH


U ovom razgovoru dotakli smo se kontinuiteta arhitektonske misli kroz generacije, izazova savremenog bh. konteksta i pitanja može li arhitektura danas biti društvena snaga. Govorili smo o modernizmu, javnom prostoru, edukaciji i o tome zašto su ideje važnije od formi. U nastavku donosimo njen pogled na arhitekturu kao dugotrajan trag u prostoru i vremenu.

Ako arhitektura zaista komunicira, kako kaže prof. Nina Ugljen Ademović, onda je vrijeme da pažljivije slušamo.


Profesorice Ugljen Ademović, kako danas, iz perspektive savremene prakse i akademskog rada, čitate arhitektonsko naslijeđe generacije kojoj pripada vaš otac?

Pitanje odnosa prema graditeljskom nasljeđu kontinuirano se aktualizira kroz povijest. Ni vrijeme u kojem živimo ne može biti iznimka. Dapače, danas je više nego ikada prije potrebno govoriti o značaju naslijeđene arhitekture, osobito onoga što nam je vremenski i prostorno blisko.

Naime, kada govorimo o kontekstu Bosne i Hercegovine, zapravo govorimo o nekadašnjem prostoru Jugoslavije i dvadesetom stoljeću, stoga nije teško uočiti prednosti koje su odlikovale tadašnju arhitekturu i izgradnju uopće. 

To je bilo vrijeme kada je arhitektura igrala važnu socijalnu ulogu, vrijeme kada se ubrzano, ali i smisleno gradilo, te su urbani i ruralni prostori doživjeli transformaciju usmjerenu ka prilagodbi pojedincu, zajednici i njihovim potrebama. Može se reći kako je to bila važna strateška smjernica planiranja prostora.


nina_ugljen_ademovic_bonjour_design_2

Današnja situacija je dijametralno suprotna. Na svjetskoj sceni, pa tako i na našim prostorima, svjedočimo globalizaciji temelja arhitekture. Međutim, svjedočimo i otporu takvom stanju, gdje se malobrojni arhitekti zalažu za povratak arhitekture njenim iskonskim vrijednostima harmoniji s okružjem, suglasju sa zatečenim vrijednostima u prostoru, osluškivanju stvarnih potreba čovjeka 21. stoljeća, dakle, održivosti u svakom pogledu. 

Iz tog otpora rađa se arhitektura koja je u svom izričaju divergentna, kreativna i inventivna, a najbolji primjeri, zapravo, oslanjaju se na vrijednosti generacije koju ste spomenuli u pitanju. Ja spadam u grupu arhitekata koja iznimno cijeni to nasljeđe ili, kako se ono još naziva, „moderno“, odnosno nasljeđe modernističke arhitekture, koje je kod nas, nažalost, marginalizirano, a njegov opstanak doveden u pitanje.


nina_ugljen_ademovic_bonjour_design_0_10

Razlozi zbog kojih danas visoko valoriziram arhitekturu perioda od završetka Drugog svjetskog rata do devedesetih godina prošlog stoljeća na ovim prostorima su brojni, ali bih istakla kako se radi o periodu koji, u svojim temeljima, baštini etičke vrijednosti tradicionalnog društva i uspostavljene vrijednosti modernog društva socijalne pravde, slobode, ljudskih prava unutar civilnog društva, brige za pojedinca i zajednicu, stvaranje javnih prostora jačanje svijesti i odgovornosti o značaju prostora i intervencija u njemu. 

Prostori su tada brižljivo planirani, a unutar tih planova arhitekti su imali veliku kreativnu slobodu. Kao rezultat smo imali značajnu arhitektonsku scenu koja je mogla parirati arhitektima i arhitektonskim školama izvan naših granica, a arhitektura čiji protagonisti pripadaju toj generaciji i danas mnogima služi kao uzor te je često bila ispred svoga vremena.


nina_ugljen_ademovic_bonjour_design_0_2

U zadnjih petnaestak godina interes za arhitekturu toga perioda budi se, osobito nakon regionalnog projekta pod nazivom Nedovršene modernizacije, koji su osmislili i vodili kolege Maroje Mrduljaš i Vladimir Kulić, a u kojem smo, uz autore iz regiona, učestvovali kolegica Turkušić Jurić i ja. Nakon niza izložbi i publikacije, međunarodna javnost upoznaje vrijednosti arhitekture toga perioda na području nekadašnje Jugoslavije i taj interes se nastavlja i danas.

Kompariramo li taj period s ovim kojem sada svjedočimo, danas lako primjećujemo nedostatke koji oblikuju slike gradova. Gradovi gube svoje najvažnije prostore jer se oni pretvaraju, da se poslužim metaforom, u ring u kojem se sučeljavaju i bore različite vrste privatnog kapitala i različiti politički interesi. 

Zato slobodno možemo reći kako arhitektura koja nastaje u takvom ambijentu postaje rezultat konflikta, a ne kreativnog čina. Objekti ili „klonovi“ objekata niču preko noći i bez adekvatne brige o infrastrukturi koja je neophodna, da ne spominjemo estetske vrijednosti. 

Kada promijenite cjelokupni kontekst, onda i arhitektura odražava te promjene. One su, suštinski, u suprotnosti sa znanjima koja smo naslijedili od svojih profesora i njihove generacije. Ipak, nadam se kako dolaze generacije koje polako uviđaju da je održiva arhitektura budućnost. Pod tim mislim i na oblikovnu održivost.


nina_ugljen_ademovic_bonjour_design_0_3

Kako definišete odgovornost arhitekte u savremenom bh. društvu?   

Da li je ona prvenstveno estetska, etička, kulturna ili društvena?

U prvom pitanju sam već nagovijestila kakvi su moji pogledi na to.

Dakle, odgovornost arhitekata u našem, suvremenom kontekstu je iznimno velika, ali naša svjesnost o tome je sve manja i čini se kao da popuštamo pod brojnim pritiscima izvan same struke, pritiscima brzog i tržišno vođenog projektiranja, što je vrlo opasno.

nina_ugljen_ademovic_citat_bonjour_design_1

Koliko će pažljivo buduće generacije učiti o svojoj povijesti, pitanje je, ali sam sigurna da će arhitektonski objekti, pored kojih svakodnevno prolazimo, jasno govoriti o toj povijesti, o cjelokupnom društveno-političkom i kulturnom kontekstu u kojem su nastali. U tome se najbolje oslikava odgovornost arhitekte, koji ostavlja dugotrajan žig u prostoru.

Zato su i kulturna i društvena, etička i estetska, ali i obrazovna uloga arhitekte neosporne te su često nedovoljno artikulirane u praksi.

To je, onda, prijetnja njenom „komunikacijskom potencijalu“.

nina_ugljen_ademovic_bonjour_design_0_8

Treba podsjetiti kako su arhitekti kroz povijest bili oni koji su utjecali na promjene, oblikovali ih svojim avangardnim i vizionarskim idejama. Naglašavam idejama, jer one arhitektonsko djelo promiču u umjetnost ili, kao što kaže Alberto Campo Baeza:

„Arhitektura je uvijek izgrađena ideja. Povijest arhitekture je povijest izgrađenih ideja. Forme se mijenjaju, dezintegriraju, ali ideje ostaju, one su vječne.“

Konačno, arhitekti su korektivna snaga jednog društva. Ili bi trebali biti.


nina_ugljen_ademovic_bonjour_design_0_9

Koju vrijednost ili princip ste, kroz odrastanje uz arhitekturu, najdublje usvojili od svog oca i da li ga danas svjesno prenosite dalje?

Kao što kažete, ja sam zaista odrastala uz arhitekturu oba roditelja su arhitekti i to je oblikovalo moje poglede na nju, ali i moje poglede na svijet uopće. Tako se, sasvim spontano, rodila i moja ljubav prema arhitekturi i prije nego što mi je postala poziv.

U tom kontekstu, teško je govoriti o nekoj pojedinačnoj vrijednosti jer, moram reći nešto općepoznato, arhitektura je iznimno složena. 

Ona je i umjetnost i tehnika i znanost, i teorija i praksa.


nina_ugljen_ademovic_zlatko_ugljen_bonjour_design_1

Međutim, od tate sam od najranijih godina učila kako je proces stvaranja arhitektonskog djela zapravo intelektualni i kreativni čin kojem prethodi dug istraživački proces, ne prihvaćajući ad hoc rješenja. Zato se najkvalitetnije ideje razvijaju kroz crtež, kroz desetine crteža, kroz istraživanje unutar teoretskog diskursa, kako bi ispunile važnu ulogu istinsku brigu za čovjeka i njegov prostor.

Kada razmišljam o svojim počecima, nakon svih ovih godina, mogu reći kako sam gotovo beskompromisno usvojila vrijednosti i poglede na arhitekturu od kojih ne odustajem svjesnost o arhitekturi kao najvažnijem ljudskom produktu, čiji je osnovni zadatak da prostor i život u njemu učine ugodnijim i boljim.


nina_ugljen_ademovic_zlatko_ugljen_skica_bonjour_design_1

Foto: Zlatko Ugljen Studio


Citirat ću Peter Zumthora:

„Arhitektura ima svoje vlastito carstvo. Ima posebnu fizičku povezanost s životom. Ne mislim na to prvenstveno kao na poruku ili simbol, već kao na omot i pozadinu za život koji se odvija unutar i oko njega, osjetljivi spremnik za ritam koraka na podu, za koncentraciju rada, za tišinu sna.“

Također, uz osnovne predispozicije ili nadarenost koje je važno posjedovati, od tate sam naučila da su za arhitekturu potrebna mnogo šira znanja, ona koja se stiču i izvan struke, te da se ona kontinuirano i neprestano grade. Stalni interes za sve što se događa na globalnoj arhitektonskoj sceni i u vizualnim umjetnostima pomaže izgraditi likovnu kulturu koja će profilirati estetske stavove.


nina_ugljen_ademovic_bonjour_design_6

Konačno i najvažnije, potrebno je razvijati senzibilitet prema prostoru kako arhitektura ne bi postala otuđena od onih za koje je građena. Osjećati mjesto i cijeniti njegov karakter vodi ka arhitekturi koja se ne konfrontira, nego vodi dijalog s okružjem i doprinosi harmoniji u prostoru. Bez obzira na to da li je riječ o izgrađenom ili prirodnom kontekstu, znati pravilno očuvati zatečeni genius loci postavlja se kao neizbježan uvjet.

Bijela džamija u Visokom (projektirana kada sam bila sasvim mala) ili Katolička kapela na Kalvariji, koju smo tata i ja zajedno projektirali, primjeri su specifičnog pristupa genius loci-ju. Iz njih se dosta može naučiti.


nina_ugljen_ademovic_bonjour_design_0_7

Budući da sam projektirala više sakralnih i stambenih objekata prostora koji su kroz povijest arhitekture od najvećeg značaja za čovjeka, shvaćam koliko je važno znati vizualizirati određenu atmosferu, kao reminiscenciju na nešto što nam je poznato i prisno, ali i otvoriti put suvremenim tendencijama, tehnologiji i modernitetu. 


nina_ugljen_ademovic_bonjour_design_0_12

Primjeri tatinog konkursnog rješenja za katedralu u Mostaru iz 1972. godine ili idejni projekt Umjetničkog paviljona u Sarajevu iz 1970. učili su me kako arhitekt uvijek mora gledati slobodno i u budućnost.

„Svakom vremenu njegova umjetnost, a umjetnosti njezina sloboda“, kao što je davno napisano na Paviljonu secesije u Beču.

Istovremeno, arhitektura je tu kako bi nastavljala ili dograđivala prostorni kontinuitet. Zato je potrebno razumjeti dualitet materijalnog i duhovnog u njoj. To se može jedino ako shvatite da svaki vaš potez rukom na papiru, svaka ideja koju želite realizirati služi humanizaciji prostora te da je dio kontinuiteta koji povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost. Mislim da sam sve to postupno usvajala.


nina_ugljen_ademovic_bonjour_design_0_13
nina_ugljen_ademovic_umjetnicki_pavilion_bonjour_design_1

U okviru vašeg pedagoškog rada, šta studentima nastojite prenijeti kao temeljnu vrijednost? Znanje, disciplinu, etiku, kritičko mišljenje ili možda hrabrost?

Sve ovo o čemu sam govorila zapravo stalno ponavljam i studentima. Trudim se na najbolji način prenijeti ono što sam i sama učila i usvojila. Usudit ću se reći kako te poruke imaju univerzalni ili prekovremenski karakter. 

Međutim, njihov pravi oblik ostvaruje se tek kroz kreativnu simbiozu stalnog istraživanja, širenja znanja, dosljednosti etičkim i moralnim vrijednostima struke te razvijanja kritičkog mišljenja i osobnih stavova. Ako to usvoje, na pravom su putu da stvaraju arhitekturu harmonije čovjeka i prostora. 

U današnje vrijeme za to je potrebna hrabrost i istrajnost. Izazovi su veliki, ali nisu nesavladivi.


nina_ugljen_ademovic_bonjour_design_0_15

Željela bih dodati kako arhitekturu, kao studij i budući poziv, trebaju izabrati samo oni koji zaista vole tu profesiju i koji su spremni žrtvovati se za nju, oni koji su spremni u užurbanom vremenu u kojem živimo arhitekturu promišljati kroz postupne procese stalnog istraživanja, preispitivanja, potrage za boljim rješenjem, za inovacijom. 

nina_ugljen_ademovic_citat_bonjour_design_2

Kao što postoji „slow architecture“ u praksi, tako smatram kako i proces promišljanja do konačne ideje treba ići u pravcu „slow designing“, dakle teći sporijom dinamikom, spontano i bez tenzija.

To je u suprotnosti s brzom produkcijom koja nas okružuje, ali arhitekti, a osobito oni koji su na putu to postati, uvijek sebi trebaju postavljati visoke ciljeve, ponekad čak i nedostižne, ali jedino tako možemo svijet u kojem živimo oplemeniti svojom arhitekturom.

 

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.DESIGN

Foto: Privatna arhiva


Bonjour

Smiljan Radić je dobitnik dobitnik Pritzkera, a ovo je 7 projekata za koje možda ne znate

TEKST: Ada Ćeremida

Smiljan Radić je dobitnik dobitnik Pritzkera, a ovo je 7 projekata za koje možda ne znate Smiljan Radić je dobitnik dobitnik Pritzkera, a ovo je 7 projekata za koje možda ne znate

Jedan od najpoetičnijih arhitekata današnjice upravo je osvojio najvažniju nagradu u arhitekturi, a njegovi projekti izgledaju kao da lebde između skulpture, pejzaža i sna.

Čileanski arhitekta Smiljan Radić Clarke proglašen je dobitnikom Pritzkerove nagrade za arhitekturu 2026. godine, najprestižnijeg priznanja u savremenoj arhitekturi. 

Kao 55. laureat ove nagrade, Radić je prepoznat po radu koji istražuje krhkost, kulturno pamćenje i eksperiment s materijalima, stvarajući zgrade koje su istovremeno elementarne, enigmatične i duboko ljudske.

smiljan_radic_pritzker_arhitketura_bonjour_design_1
 

Rođen u Santiagu u Čileu, gdje i danas živi i radi, Radić je svoju arhitektonsku praksu osnovao 1995. godine, a tokom tri decenije rada razvio je arhitekturu koja se opire prepoznatljivom autorskom potpisu. Umjesto toga, svaki projekt nastaje iz pažljivog promatranja mjesta, materijala i društvenog konteksta.

U njegovim projektima često se susreću naizgled suprotne ideje — trajnost i krhkost, monumentalnost i intimnost, tradicija i izum. Radićeva arhitektura rijetko pokušava impresionirati spektaklom; ona prije poziva na tiho iskustvo prostora.

smiljan_radic_pritzker_arhitketura_bonjour_design_4
smiljan_radic_pritzker_arhitketura_citat_bonjour_design_1
smiljan_radic_pritzker_arhitketura_bonjour_design_3

Radićeva arhitektura zato se ne doživljava samo pogledom. Ona se osjeća kroz mirise, zvukove, svjetlo i dodir materijala. Njegove zgrade djeluju gotovo zaštitnički — okrenute prema unutra, osjetljive na ljudsku krhkost i način na koji vrijeme prolazi kroz prostor.

Pritzkerov žiri upravo to naglašava: Radićeve zgrade ne postoje samo kao vizuelni objekti, već zahtijevaju tjelesno prisustvo i iskustvo prostora.

U nastavku izdvajamo nekoliko projekata koji najbolje pokazuju kako njegova arhitektura balansira između eksperimenta, skulpture i pejzaža.

 

Casa Prisma, Conguillío, Chile


Smještena u pejzažu južnog Čilea, Casa Prisma djeluje kao kristal koji je izrastao iz šume. Oštri geometrijski oblici kontrastiraju organskom okruženju, ali istovremeno reflektuju prirodu oko sebe.

Kuća je zamišljena kao mjesto kontemplacije i izolacije, gdje arhitektura postaje filter kroz koji se promatra pejzaž. Svjetlo, refleksije i promjene vremena stalno mijenjaju način na koji se prostor doživljava.


smiljan_radic_pritzker_arhitketura_casaprisma__bonjour_design_1
smiljan_radic_pritzker_arhitketura_casaprisma__bonjour_design_01

 

Centro Cívico Boca Sur San Pedro de la Paz, Chile


Za razliku od mnogih njegovih privatnih projekata, ovaj civic center bavi se društvenim prostorom i urbanim životom. Projekt nastaje kao pokušaj stvaranja arhitekture koja može postati mjesto zajednice i susreta.

Radić ovdje istražuje kako arhitektura može djelovati kao infrastruktura društvenog života, a ne samo kao formalni objekt.


smiljan_radic_pritzker_arhitketura_bonjour_design_03
smiljan_radic_pritzker_arhitketura_bonjour_design_0_15
smiljan_radic_pritzker_arhitketura_bonjour_design_0_1

 

Casa para el poema del ángulo recto


Inspirisana poemom Le Corbusiera, ova kuća predstavlja arhitektonski odgovor na ideju prostora kao poezije. Radić je projektirao kuću koja djeluje poput apstraktne kompozicije volumena i praznina.

U ovom projektu arhitektura ne pokušava dominirati pejzažom. Naprotiv, djeluje kao tiha struktura koja omogućava kontemplaciju prirode.


smiljan_radic_pritzker_arhitketura_bonjour_design_
smiljan_radic_pritzker_arhitketura_bonjour_design_0_5
smiljan_radic_pritzker_arhitketura_bonjour_design_0_3

 

Alexander McQueen Store London, United Kingdom


U ovom projektu Radić sarađuje sa skulptoricom Marcelom Correom, svojom dugogodišnjom partnericom. Rezultat je prostor koji više liči na arhitektonsku scenografiju nego na klasičnu modnu prodavnicu.

Materijali djeluju gotovo arhaično, dok prostor zadržava snažnu taktilnost i dramatičnost. Radić ovdje istražuje odnos između mode, skulpture i arhitekture, stvarajući interijer koji naglašava osjećaj misterije i rituala kupovine.


smiljan_radic_pritzker_arhitketura_london_bonjour_design_2
smiljan_radic_pritzker_arhitketura_london_bonjour_design_1

 

Nave Santiago, Chile


Nave je kulturni prostor smješten u bivšem industrijskom objektu, transformisan u mjesto za umjetnost, performans i eksperiment. Radić zadržava gotovo sirovu strukturu zgrade, dopuštajući da materijalnost i svjetlo oblikuju atmosferu prostora.

Rezultat je arhitektura koja djeluje gotovo asketski, ali upravo kroz tu jednostavnost omogućava intenzivno iskustvo prostora.


smiljan_radic_pritzker_arhitketura_bonjour_design_0_13
smiljan_radic_pritzker_arhitketura_bonjour_design_02
smiljan_radic_pritzker_arhitketura_bonjour_design_0_14

 

Casa Piedra Roja Santiago, Chile


Ova kuća djeluje kao arhitektonska stijena smještena u pejzažu. Radić koristi masivne volumene i taktilne materijale kako bi stvorio osjećaj trajnosti i zaštite.

Prostor je zamišljen kao niz intimnih interijera koji se otvaraju prema prirodi, naglašavajući Radićevu ideju da arhitektura treba biti mjesto introspekcije i sporog doživljaja prostora.


smiljan_radic_pritzker_arhitketura_bonjour_design_0_12
smiljan_radic_pritzker_arhitketura_bonjour_design_01
Na globalnoj arhitektonskoj sceni Smiljan Radić često se opisuje kao arhitekta-umjetnik, čiji rad predstavlja novu vrstu savremene avangarde. Iako njegovi projekti danas imaju međunarodnu vidljivost, njegova arhitektura ostaje daleko od spektakla i starchitect kulture.

Umjesto toga, Radić nastavlja istraživati one rubne, gotovo nevidljive kvalitete prostora, svjetlo, zvuk, miris i atmosferu, koji arhitekturu pretvaraju u iskustvo.

Upravo zato Pritzkerov žiri njegov rad vidi kao arhitekturu koja se ne može u potpunosti opisati riječima već se mora doživjeti.

 

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.DESIGN

Foto: @estudiopalma


Bonjour

Bonjour.club član!

Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!