Je li Gen Z najosvještenija ili najpreopterećenija generacija?

Generacija Z je prva generacija koja nije doživjela lagani prelazak iz analognog u digitalno doba. Ona je u digitalnom prostoru većinski odrasla. Pametni telefoni, društvene mreže, stalna povezanost i kontinuirani tok informacija nisu dodatak, već osnovni okvir života.

Istovremeno, evropska istraživanja ukazuju na paradoks. Prema podacima Eurofounda i Regionalnog ureda Svjetske zdravstvene organizacije za Evropu, mladi između 18 i 29 godina u prosjeku prijavljuju niže nivoe mentalnog blagostanja u odnosu na starije dobne skupine. U istim izvještajima navodi se porast anksioznosti, emocionalne iscrpljenosti i osjećaja neizvjesnosti među mladima širom Evrope.

Kako je moguće da generacija koja ima najveći pristup informacijama, najrazvijeniji jezik za opisivanje emocija i najviši nivo digitalne kompetencije istovremeno pokazuje i znakove preopterećenosti?

Odgovor se, čini se, nalazi u prirodi svijeta u kojem su odrasli.




Odrastanje online: Identitet u realnom vremenu

Za prethodne generacije internet je bio alat koji se koristio u određenim trenucima. Za Generaciju Z digitalni prostor je kontinuirani ambijent u kojem se identitet oblikuje, potvrđuje i preispituje.

Prema istraživanjima mreže EU Kids Online, mladi u Evropi pokazuju visok nivo digitalne pismenosti i razumijevanja online rizika. Svjesni su pitanja privatnosti, algoritamskog filtriranja sadržaja i trajnosti digitalnog traga. Međutim, ta svjesnost ne znači i emocionalnu neutralnost.



 

Živjeti online znači živjeti pod stalnom mogućnošću procjene. Svaka objava, komentar ili fotografija potencijalno postaje dio javne percepcije. Identitet više nije proces koji se odvija privatno, već nešto što se istovremeno gradi i izlaže. Ta dvostruka dimenzija stvara pritisak da se ne bude samo autentičan, nego i dosljedno prezentiran.

Odrastanje u takvom okruženju razvija visoku razinu samoposmatranja. Mladi često razmišljaju o tome kako izgledaju, kako zvuče i kako su interpretirani. To je oblik hipersvjesnosti koji prethodne generacije nisu poznavale u toj mjeri.

Emocionalna pismenost i terapijska kultura

Jedna od najizraženijih karakteristika Generacije Z jeste njihova sposobnost da precizno imenuju emocionalna stanja. Pojmovi poput sagorijevanja, emocionalnih granica, anksioznosti ili regulacije stresa dio su svakodnevnog rječnika mladih ljudi.

Podaci Svjetske zdravstvene organizacije za evropski region pokazuju porast mentalne zdravstvene pismenosti među mladima. Otvoren razgovor o terapiji i emocionalnim izazovima sve je manje stigmatiziran. Ova generacija ne izbjegava govor o psihološkom opterećenju, nego ga artikuliše.


 

Međutim, povećana svijest može imati i svoju cijenu. Kada postoji kontinuirana introspekcija, postoji i mogućnost stalnog preispitivanja. Visoka razina emocionalne osviještenosti ne znači nužno i emocionalni mir. Naprotiv, često znači intenzivnije suočavanje sa složenim unutrašnjim procesima.

Informacijska zasićenost i emocionalni zamor

Nikada ranije mladi nisu bili izloženi tolikoj količini informacija. Globalni događaji, društvene promjene, ekonomska neizvjesnost i kulturni trendovi dostupni su u realnom vremenu.

Eurofoundovi podaci ukazuju da mladi Evropljani češće izražavaju zabrinutost za budućnost i osjećaj nepredvidivosti u odnosu na starije generacije. Kontinuirana izloženost vijestima i analizama stvara ambijent u kojem je teško ostati emocionalno distanciran.


 

Ovdje se pojavljuje fenomen informacijske iscrpljenosti. Kada je svijet stalno prisutan u džepu, teško je pronaći prostor potpunog odmora. Ova generacija nije nužno slabija, već je konstantno uključena.

Otporni i prilagodljivi, ali umorni

Zanimljivo je da istraživanja istovremeno pokazuju i visoku razinu adaptabilnosti među mladima. Deloitteovi i drugi evropski generacijski izvještaji naglašavaju da Generacija Z pokazuje sposobnost brzog prilagođavanja promjenama, tehnološkoj transformaciji i novim oblicima rada i komunikacije.


 

Oni su naučili živjeti u nestabilnosti. Upravo zbog toga razvili su strategije planiranja, postavljanja granica i traženja podrške. Ova generacija govori o mentalnom zdravlju, koristi digitalne alate svjesno i pokazuje interes za lični razvoj.

Iscrpljenost i otpornost nisu suprotstavljeni pojmovi. Oni mogu postojati istovremeno. Generacija Z može biti emocionalno opterećena, ali istovremeno sposobna da razvije mehanizme nošenja s tim opterećenjem.

Javna emocija i redefinisanje snage

Za Generaciju Z emocionalno izražavanje nije znak slabosti. Naprotiv, otvorenost se često doživljava kao oblik autentičnosti i snage.

Granice se postavljaju jasnije, konflikti se češće pokušavaju verbalno razriješiti, a pojam emocionalne sigurnosti postaje važan dio društvene interakcije. Ova promjena ukazuje na transformaciju društvenih normi.


 

Istovremeno, javna emocionalnost može povećati osjećaj ranjivosti. Kada je lično iskustvo izloženo digitalnoj publici, postoji i mogućnost pogrešne interpretacije ili osude.

Generacija smirenosti ili generacija anksioznosti?

Pitanje da li je Generacija Z najmirnija ili najanksioznija generacija u Evropi možda je pogrešno postavljeno. Evropski podaci sugerišu složeniju sliku.

Mladi danas pokazuju viši nivo svijesti o mentalnom zdravlju, veću spremnost na razgovor o emocionalnim izazovima i snažniju digitalnu kompetenciju. Istovremeno, prijavljuju više simptoma stresa i emocionalnog opterećenja.


 

Možda Generacija Z nije ni najpreopterećenija ni najosvještenija u apsolutnom smislu. Možda je prva generacija koja otvoreno govori o pritiscima svijeta koji je brži, vidljiviji i informacijski intenzivniji nego ikada prije.

U tom smislu, njihova ranjivost i njihova snaga dolaze iz istog izvora: iz svijesti.

A živjeti u stalnoj svijesti zahtijeva energiju.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Belmin Islam

U idealnom svijetu, svaki dom bi trebao prije svega nuditi zaštitu i sigurnost, no surova realnost ponekad pokazuje drugačije.

Poražavajuća je činjenica da su hiljade žena izložene opasnosti i zlostavljanju. Za mnoge od njih ključ do slobode krije se u Sigurnim kućama. Upravo iz tog razloga smo odlučili razgovarati s menadžericom Sigurne kuće Fondacije lokalne demokratije u Kantonu Sarajevo, Muberom Hodžić – Lemeš. 

 

Mubera Hodžić – Lemeš

Željeli smo bolje razumjeti sveobuhvatnu podršku koju ova institucija pruža ženama, a te ključne informacije prenijeti i vama. Otkrivamo koji su to koraci nakon što su osobe fizički sigurne u kućama, koliko je važna terapija, koji su uslovi za djecu, ali i to kako mi kao individue možemo djelovati ukoliko sumnjamo na nasilje u našoj blizini. 

 

Pored fizičke zaštite i pružanja sigurnosti nudite mnoštvo besplatnih usluga u vašoj organizaciji. Nakon što su osobe fizički sigurne u vašim kućama, koji je naredni korak?

Fondacija lokalne demokratije upravlja Sigurnom kućom u Kantonu Sarajevo od 2000. godine, a pored toga imamo i druge vidove podrške i pomoći ženama žrtvama nasilja u porodici poput našeg Centra za žene, SOS telefona, Edukativnog kutka za mlade.

Kada govorimo o Sigurnoj kući, ona predstavlja jednu od mogućnosti zbrinjavanja žrtava nasilja u momentu kad se nasilje prijavi, kada je ženi potrebna fizička zaštita, sigurnost, ali i kompletan specijalizirani set usluga koje pomažu žrtvama nasilja za izlazak iz nasilničkog odnosa.

Vrste usluga koje se pružaju žrtvama nasilja u porodici u Sigurnoj kući su:

- Fizička zaštita i sigurnost,

- Psihoterapijski tretman (individualni i grupni),

- Radno - okupaciona terapija,

- Socijalno savjetovanje i podrška,

- Pravna pomoć, kroz korištenje usluga Centra za besplatnu pravnu pomoć FLD,

- Medicinska asistencija i rehabilitacija u suradnji sa zdravstvenim ustanovama,

- Terapijski rad sa partnerom/počiniteljem nasilja sa Službama socijalne zaštite Kantona Sarajevo,

- Ekonomsko osamostaljivanje korisnica kroz ekonomsko osnaživanje (uključivanje korisnica u Savjetovalište za žene FLD Sarajevo, suradnja sa Zavodom za zapošljavanje i drugim NVO organizacijama koje implementiraju programe ekonomske podrške žrtava nasilja u porodici),

- Psihoterapijski tretman djece žrtava nasilja (psihološka podrška, pomoć u savladavanju nastavnog plana i programa, rekreativni program s volonterima)

Koliko je važan psihoterapijski tretman? 

Ženama koje su doživjele nasilje, a koje se suočavaju sa posljedicama nasilja, uglavnom je potrebna psihoterapijska pomoć. U Sigurnoj kući se žene uključuju u cjelokupni psihosocijalni tretman. Svaki slučaj je individualan i pristupa mu se na takav - individualan način.

Cilj psihološke podrške je:

- Pomoći ženi da vrati dobru sliku o sebi, stekne samopouzdanje i preuzme kontrolu nad svojim životom,

- Pomoći ženi da stekne svijest o svom pravu na izbor, pravu na život bez nasilja te joj omogućiti potpuni oporavak od traume,

- Postići znatno smanjenje simptoma traume, s ciljem njihovog potpunog nestanka.

Centar za žene Fondacije lokalne demokratije koji je smješten u Sarajevu također pruža besplatnu psihološku pomoć i podršku, pravno savjetovanje i socio-ekonomsku podršku za žrtve nasilja u porodici ili partnerskog nasilja, samohranim majkama, ženama na socijalnoj margini ili ženama žrtvama rata. Sve žene koje imaju potrebu mogu zakazati svoj termin na jedan od brojeva telefona: 033 570-560 ili 033 570-561.

Kako osiguravate privatnost korisnica usluga?

Imamo obrazac i jasne upute prema kojima objasnimo korisnicama da ne mogu nikome odavati lokaciju na kojoj su smještene. Korisnice naših usluga nikada ne izlažemo javnosti na način da bilo gdje objavljujemo njihova imena ili bilo kakve informacije koje bi na bilo koji način mogle otkriti njihov identitet. Anonimnost je zagarantovana svima, a reagujemo i u slučajevima anonimnih prijava.

 

Kakav je proces ulaska i izlaska iz sigurne kuće? 

U Kantonu Sarajevo su jasno definisane procedure smještaja žrtava nasilja u Sigurnu kuću. Potpisani su protokoli o saradnji sa Kantonalnim centrom za socijalni rad i MUP-om Kantona Sarajevo. Ukoliko žena prijavi nasilje na SOS telefon, policija se uputi na adresu i djeluje u skladu sa svojom nadležnošću. Žena dobije sve informacije o zaštiti, mogućnost da ode u policijsku upravu i podnese krivičnu prijavu, policija po potrebi uključi nadležnu službu socijalne zaštite odnosno dežurnog socijalnog radnika ukoliko je potreban smještaj u Sigurnu kuću koji se odmah može i realizovati.

Na području Kantona Sarajevo rade dežurni socijalni radnici tako da se zbrinjavanje žrtve može realizovati i tokom tokom noći, vikendima, praznicima. odnosno uvijek je moguć smještaj i zaštita žrtava nasilja na području Kantona Sarajevo. Također je i SOS telefon aktivan 24 sata. Dakle, potrebno je da prijavite nasilje nadležnoj policiji, centru za socijalni rad ili nas pozovite na SOS telefon broj 033 222-000. U Sigurnoj kući se može ostati do šest mjeseci, moguće je i duže u odnosu na kompleksnost slučaja, u saradnji sa centrima za socijalni rad.
 

Na koji način se radi sa korisnicama vaših usluga kako bi se osamostalile i nastavile život izvan kuće? 

U Sigurnoj kući u Sarajevu je od 2000. godine zbrinuto 2.314 žrtava nasilja. Razvijali smo i razvijamo dodatne programe podrške u vidu ekonomskog osnaživanja žena, pravne i psihološke podrške kako bi žene žrtve nasilja dobile mogućnost da se osamostale i izađu iz kruga nasilja. Posljednjih godina realizujemo Socijalni program koji je obezbjeđen od strane Ministarstva za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo.

Socijalni program se odnosi na materijalnu podršku žrtvama nasilja u porodici koje se osamostale nakon provedenog terapijskog tretmana u Sigurnoj kući. Za žene je od izuzetne važnosti podrška koju dobiju nakon napuštanja Sigurne kuće. Kroz Socijalni program omogućeno im je plaćanje troškova kirije i režija u trajanju do šest mjeseci.

Foto: Pexels.com   

 

Postoji li plan za postupanje u hitnim situacijama? 

Sigurna kuća pruža pomoć i zaštitu 24 sata dnevno, uvijek su naše usluge dostupne onima kojima su potrebne.

Postoje li procedure za procjenu opasnosti prije izlaska?

Mi imamo jasno definisanu izlaznu strategiju. Nakon smještaja u Sigurnu kuću i stabilizacije psihofizičkog stanja pristupa se izradi individualnog plana zaštite kojeg sačinjava korisnica zajedno sa psihologom nadležne službe socijalne zaštite i socijalnom radnicom Sigurne kuće. U individualnom planu se žena izjašnjava na koji način vidi rješenje svoje situacije. Uključe se potrebne institucije i organizacije koje će učestvovati u realizaciji plana zaštite.

Nakon realizacije većine postavljenih ciljeva, odnosno sticanja uvjeta za izlazak iz Sigurne kuće isto se i realizuje. Svaki slučaj se radi individualno te je i za rješenje istog potrebno različito vrijeme. Npr. ukoliko žena odluči trajni prekid nasilnog odnosa, potrebno je duže vrijeme dok završi postupak posredovanja, pokrene razvod braka, riješi pitanje čuvanja djece, nađe posao i stekne materijalne pretpostavke za samostalan život. Pojedine žene se vraćaju i u porodicu, ali sa drugačijim stavom jer su ohrabrene, pošto znaju da se ponovo mogu obratiti za pomoć ukoliko im bude potrebna. Sve žene koje su boravile u Sigurnoj kući ili prijavljivale nasilje u porodici mogu ponovno dobiti podršku sistema ukoliko je trebaju.

Nasilje u porodici se može prijaviti više puta, žena može biti zaštićena izrečenim zaštitnim mjerama više puta kao što može više puta i boraviti u Sigurnoj kući. Izlazak iz nasilnog odnosa je veoma težak i neke žene trebaju duže vrijeme do konačnog odlaska od počinitelja nasilja. Prema dostupnim svjetskim istraživanjima žena u prosjeku ostane 4 - 7 godina u nasilnom odnosu prije nego što iz njega izađe, a u prosjeku odlazi 7 puta prije konačnog odlaska.   

Kakve su usluge dostupne djeci osoba koje su pretrpjele nasilje? 

Imamo osiguran psihoterapijski tretman djece žrtava nasilja (psihološka podrška, pomoć u savladavanju nastavnog plana i programa, rekreativni program s volonterima i slično). Od 2002. godine u okviru Sigurne kuće pokrenut je rad i skloništa za djevojke žrtve seksualnog nasilja, incesta, silovanja, porodičnog nasilja i drugih oblika nasilja. Primarni cilj skloništa je obezbjeđivanje direktne zaštite djevojaka, psihoterapijski tretman u cilju rehabilitacije i resocijalizacije (nastavak školovanja, detraumatizacija i prevazilaženje traumatskih iskustava, ponovno uključivanje u društveni život).

 

Foto: Pexels.com

Za kraj nam recite koje su to mjere koje mi kao individue možemo poduzeti ukoliko sumnjamo da se u našoj blizini dešava neki oblik nasilja? 

Nevladine organizacije u „Sigurnoj mreži“ kojima koordinira Fondacija lokalne demokratije su kroz svoja iskustva sa žrtvama nasilja napravile iskorak kako nasilje više ne bi bilo tabu tema u četiri zida, kako bi postalo javno vidljivo i samim time kažnjivo. Nasilju može biti izloženo svako bez obzira na obrazovanje i zaposlenje. Važno je da poručimo iz prakse da je moguće izaći iz kruga nasilja ukoliko se koriste svi resursi i trenutna zakonska rješenja. Svako neprijavljivanje i prikrivanje nasilja stvara pogodno tlo da se nasilje nastavi i postane intenzivnije.

Žrtve nasilja kao i građani/ke koji imaju saznanja da se nasilje dešava mogu pozvati SOS telefon i zatražiti pomoć – 033/222-000, zatim 1265 za FBiH i 1264 za Republiku Srpsku. Žrtve nasilje nisu krive za počinjeno nasilje i svaki oblik nasilja treba prijaviti. Napravite prvi korak, pozovite SOS telefon gdje ćete biti saslušane bez osude, možete nazvati i anonimno i dobit ćete mogućnost da se zaštitite.

* * *   
Foto: Pexels.com